Deep Time Project: Život bez sata i sunca
Jedna od najvažnijih stvari u našim životima, ali i među najvećim tajnama čovječanstva, je - vrijeme. Filozofi i znanstvenici od pamtivijeka pokušavaju riješiti zagonetku vremena - kako ga definiramo, kako ga mjerimo, kako ga doživljavamo, možemo li kroz njega putovati…
Svima nam je jasno da subjektivno vrijeme ne prolazi jednako brzo dok čekamo u redu u banci i dok smo na kavi s prijateljima. Iako krojimo svoje dane prema vremenu koje mjerimo satom, odnosno prema normativnom vremenu, glavni misterij koncepta vremena jest kako su kognitivna percepcija vremena i biološki sat povezani s normativnim vremenom. Biološki sat u ovom kontekstu označava unutarnji sat organizma koji regulira ciklus takozvanog cirkadijalnog ritma.
Cirkadijalni ritam odnosi se na fizičke, fiziološke, mentalne i ponašajne promjene koje prate ciklus od 24 sata. Ovaj proces ovisan je o vanjskim signalima - kao što je izmjena dana i noći pa tako ritam noćnih bića traje nešto manje od 24h, dok kod dnevnih bića, kao što su ljudi, traje malo duže od 24h. Bez obzira na spomenutu razliku, preciznost cirkadijalnog sata i dalje je iznimno impresivna. No, što se dogodi kada izuzmemo vanjske podražaje iz jednadžbe? Što kada cirkadijalni sat postane slobodan ritam, ovisan isključivo sam o sebi?
Život u špilji u znanstvene svrhe
Proučavanje slobodnih cirkadijalnih ritmova kod ljudi zahtijeva potpunu izolaciju od ikakvih vanjskih signala u periodima od nekoliko dana pa do nekoliko mjeseci. Takvih eksperimenata je bilo mnogo tijekom posljednjih 50 godina - neki od njih provedeni su upravo u svrhu boljeg razumijevanja cirkadijalnih ritmova ljudi, dok su neki proizašli iz pokušaja pojedinaca da sruše svjetske rekorde života u izolaciji.
Vrijeme brzo prolazi kad se zabavljaš, a sporo kad živiš u špilji
Jedan od najpoznatijih takvih eksperimenata proveo je francuski geolog Michel Siffre 1972. godine kada je odlučio provesti 6 mjeseci u špilji u Teksasu. Zanimljivo je da su njegovi eksperimenti provedeni u suradnji s NASA-om zbog potrebe za boljim razumijevanjem utjecaja dugotrajne izolacije na tijelo i um čovjeka - što je iskustvo vrlo slično onom s kojim se susreću astronauti. Tijekom svojeg boravka u špilji Siffre je prolazio kroz razdoblja depresije, psihičke nestabilnosti, gubitka kratkoročnog pamćenja, pa čak i razmišljanja o samoubojstvu. Njegov cirkadijalni ritam stalno se mijenjao pa je tako, od početnog produljenja ritma na 25 sati, s vremenom funkcionirao po ritmu od 48 sati u kojemu je spavao 16 sati, a ostajao budan po 32 sata. Njegov se subjektivni doživljaj vremena rastegnuo, odnosno usporio pa je, stoga, pri izlasku iz špilje bio uvjeren da je u njoj proveo 5 (a ne 6) mjeseci.
Slično produljenje subjektivnog vremena primijećeno je i u drugim izolacijskim eksperimentima. Veronique Le Guen je 1988. godine provela 111 dana u špilji u Francuskoj, a, kada je izašla, činilo joj se kao da su prošla samo 42 dana. Godinu dana kasnije Talijanka Stefania Follini izabrana je da sudjeluje u istraživanju cirkadijalnih ritmova, pri čemu je provela 130 dana u špilji u New Mexicu, iako je njezin subjektivni doživljaj bio da su prošla svega 2 mjeseca. Talijanski sociolog Maurizio Montalbini proveo je ukupno 32 mjeseca svojeg života ispod površine zemlje otkako je započeo svoja istraživanja 1980-ih. Najdulji neprekinuti period koji je proveo u izolaciji u špilji bez kontakta s vanjskim svijetom iznosi 366 dana (1993. godine), dok je on bio siguran da je prošlo tek 219 dana.
Kao što ste mogli pročitati, brojni zanimljivi, iako ponekad metodologijski manjkavi, izolacijski eksperimenti provedeni su u posljednjih pola stoljeća, no njihov je fokus uglavnom bio na ispitivanju fizioloških ritmova. Tijekom pandemije koronavirusa, u ožujku i travnju 2021. godine, proveden je najimpresivniji izolacijski eksperiment dosad koji je, osim fizioloških mjera, ispitivao i utjecaj nedostatka vanjskih znakova proteka vremena na kognitivno i emocionalno funkcioniranje ljudi.
15 sudionika, 40 dana, 1 špilja
Deep Time Projekt uključivao je ukupno 30 znanstvenika iz 9 različitih znanstvenih područja, od koji su 7 žena i 8 muškaraca proveli 40 dana u izolaciji u špilji Lombrives u Francuskoj, gdje su živjeli bez sunčeve svjetlosti i satova. Njihov cilj bio je produbiti razumijevanje kognitivne i biološke sposobnosti prilagodbe na život bez njegovog glavnog vanjskog orijentira - sata, odnosno bez normativnog vremena.
Sudionici eksperimenta su tijekom svojeg boravka u špilji morali organizirati razne zadatke te su imali dovoljno prostora za istraživanje kako im ne bi ponestalo podražaja. Također su prošli i cijeli niz znanstvenih protokola prije i nakon života u špilji, poput genetskog testiranja i snimanja magnetnom rezonancijom, kako bi prikupili što više informacija o adaptaciji ljudskog tijela na ove ekstremne uvjete života. Zanimljiv ishod ovog projekta jest onaj koji se podudara s (ranije opisanim) prijašnjim eksperimentima - prosječno subjektivno vrijeme boravka u špilji za sudionike bilo je 30 dana - bili su vrlo iznenađeni kada im je rečeno da je 40 dana prošlo i da je došlo vrijeme da izađu.
Ovaj eksperiment pokazatelj je iznimne sposobnosti ljudskog mozga da se prilagodi novim životnim situacijama i da cijela grupa ljudi pronađe funkcionalnu sinkronizaciju u suživotu. Više o samom Deep Time projektu možete pročitati na njihovoj službenoj stranici, a više o psihofiziologiji i psihologiji percepcije vremena možete čitati u jednom od naših nadolazećih članaka.