Imate li i vi nekog koga više nema?

Krešimir Prijatelj -

Posljednjih tjedana i mjeseci, a i u godini iza nas, imali smo prilike svjedočiti raznim oblicima tragičnih događaja koji relativno često završe u rubrici „crna kronika“. Samo neke od vijesti bile su one o broju smrtnih ishoda od koronavirusa, nasilnoj smrti djece, a nedavno i o stradavanju ljudi u prometnim nesrećama. Brojne su posljedice koje smrt pojedinca ima na njegovu užu i širu okolinu, a psihološki učinak gubitka i tugovanja nerijetko ostane podcijenjen ili se pogrešno tretira. Što ili koga ste vi u svom dosadašnjem životu izgubili? Gubitaka ima mnogo i mogu biti razni: od selidbe, bijega ili uginuća kućnog ljubimca pa do smrti baka i djedova ili pak roditelja te drugih članova obitelji i prijatelja...

Tugovanje možemo smatrati univerzalnim procesom nakon iskustava poput smrti voljenih osoba, koje pojedinci pak doživljavaju vrlo individualno. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća Elisabeth Kubler-Ross predstavila je svoj rad o fazama tugovanja, koje su redom: negiranje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Danas nam je poznato kako navedni model nije empirijski i da ljudi ne moraju nužno prolaziti redom kroz ove faze prilikom žalovanja niti svi pojedinci uopće moraju proći kroz sve faze, a u tome upravo i leži sva individualnost u procesu tugovanja. Također, često se doima kako tugovanje dolazi u valovima, koji su u početku vrlo blizu te se s odmakom vremena razrjeđuju i bivaju okinuti emocionalno nabijenim događajima poput raznih godišnjica, rođendana preminule osobe i slično, kao što ističu Whalley i Kaur (2020).

Osvrnuvši se na nedavnu pogibiju ljudi u prometnim nesrećama u Zagrebu i diljem Hrvatske, na mjestima stradavanja svjedočili smo pojedincima koji se okupljaju i odaju počast preminulim članovima obitelji, prijateljima, kolegama i poznanicima. Proces kolektivnog tugovanja prepoznat je kada zajednica, dio društva, grad ili nacija, doživi ekstremnu promjenu ili gubitak. Premda se ovaj termin uglavnom veže za posljedice ratova, prirodnih katastrofa, epidemija ili slično, mehanizmi gubitka kontrole kod opisanih događaja veoma su slični, neovisno o veličini kolektiva koji tuguje, a jednaki su i kod individualnog tugovanja (Hyder, 2020).

U procesu kolektivnog tugovanja pomaže i, u nedavnim primjerima opisano, okupljanje, a oporavak leži u podršci i solidarnosti kojima kolektiv uvelike može doprinijeti tugujućim pojedincima. Kolektiv može pomoći i s akcijama poput prikupljanja novčanih sredstava ili drugih oblika pomoći obitelji preminulih pojedinaca (čime se stvara osjećaj smisla). Isto tako, valja ipak ostaviti prostora i za vlastiti proces individualnog tugovanja za preminulom osobom, pričati s prijateljem ili stručnjakom (savjetovateljem/psihoterapeutom).

Ni vama nije bilo svejedno kada ste čuli ili čitali o iznenadnoj pogibiji ljudi u prometu? Naravno, kao što ističu autori poput Parka i Folkmana (1997), vijesti o iznenadnoj ili nasilnoj smrti ljudi svijet mogu naizgled učiniti još više nepredvidljivim, opasnijim ili nepravednijim. S druge strane, nenasilne smrti mogu kod pojedinaca koji su poznavali osobu isto tako promjeniti temeljna vjerovanja, poljuljati osjećaj kontrole (Neimeyer i sur., 2010); neki počnu razmišljati o postojanju života poslije smrti ili se upuste u potragu za egistencijalnim osjećajem smisla vlastitog postojanja (Yalom and Lieberman 1991). Neimeyer i suradnici (2010) navode kako je kod iznenadnih ili nasilnih smrti kod članova obitelji preminule osobe moguće tzv. komplicirano ili traumatsko tugovanje. Brojnim studijama dokazano je razlikovanje kompliciranog tugovanja od depresije i PTSP-a (za više vidjeti u: Boelen, Van den Hout i Van den Bout, 2008).

Waldrop (2011) opisuje kako živimo u kulturi koja negira smrt zbog čega se od nje pokušavamo sakriti ili zaboraviti na nju. Upravo teorija menadžmenta terora, kako navode Greeberg i suradnici (2015), opisuje kako je velik dio svog ljudskog ponašanja potaknut nesvjesnim strahom od smrti. Ipak, ljudska su bića prirodno otporna (eng. resilient) i uspješno se s odmakom vremena nose s većinom doživljenih gubitaka, no u slučajevima produljenog i traumatskog tugovanja, u procesu kroz koji prolaze, bilo bi korisno i da potraže podršku stručnjaka za mentalno zdravlje.

Kako pomoći tugujućim pojedincima?

Osobama koje su u procesu tugovanja korisno je pristupiti priznavanjem gubitka bez uljepšavanja situacije u kojoj se nalaze i pružanjem praktične pomoći. Arambašić navodi kako tugujući pojedinci mogu korisnim smatrati razgovore o preminuloj osobi i vlastitim osjećajima vezanima uz doživljeni gubitak (Arambašić, 2008):
- Budite prisutni
- Slušajte osobu koja tuguje
- Suzdržite se od davanja savjeta
- Pitajte tugujućeg pojedinca što mu je potrebno
- Normalizirajte (neugodne) osjećaje
- Ponudite praktičnu podršku (kuhanje obroka, pospremanje kuće, nabavka namirnica)

Izvori:

Arambašić L. (2008) Gubitak, tugovanje, podrška. Zagreb. Naklada Slap.
Ayars, A., Lifshin, U. i Greenberg, J. (2015). Terror management theory. Emerging Trends in the social and behavioral sciences: An interdisciplinary, searchable, and linkable resource, 1-16.
Boelen, P. A., van den Hout, M. A. i van den Bout, J. (2008). The factor structure of posttraumatic stress disorder symptoms among bereaved individuals: A confirmatory factor analysis study. Journal of Anxiety Disorders, 22(8), 1377-1383.
Horowitz, M. J., Siegel, B., Holen, A., Bonanno, G. A., Milbrath, C. i Stinson, C. H. (2003). Diagnostic criteria for complicated grief disorder. Focus, 1(3), 290-298.
Hyder, S. (2020). COVID-19 and Collective Grief. Child & Youth Services, 41(3), 269-270.
Neimeyer, R. A., Burke, L. A., Mackay, M. M. i van Dyke Stringer, J. G. (2010). Grief therapy and the reconstruction of meaning: From principles to practice. Journal of Contemporary Psychotherapy, 40(2), 73-83.
Park, C. L. i Folkman, S. (1997). Meaning in the context of stress and coping. Review of general psychology, 1(2), 115-144.
Prigerson, H. G., Shear, M. K., Jacobs, S. C., Reynolds, C. F., Maciejewski, P. K., Davidson, J. R., ... i Zisook, S. (1999). Consensus criteria for traumatic grief: A preliminary empirical test. The British Journal of Psychiatry, 174(1), 67-73.
Prigerson, H. G., Vanderwerker, L. C. i Maciejewski, P. K. (2008). A case for inclusion of prolonged grief disorder in DSM-V.
Shear, M. K., Frank, E., Foa, E., Cherry, C., Reynolds III, C. F., Vander Bilt, J. i Masters, S. (2001). Traumatic grief treatment: A pilot study. American Journal of Psychiatry, 158(9), 1506-1508.
Yalom, I. D. i Lieberman, M. A. (1991). Bereavement and heightened existential awareness. Psychiatry, 54(4), 334-345.Whalley, M. i Kaur, H. (2020). Living with worry and anxiety amidst global uncertainty. Psychology Tools Limited.
Waldrop, D. P. (2011). Denying and defying death: The culture of dying in 21st century America. The Gerontologist, 51(4), 571-576.
Whalley, M. i Kaur, H. (2020). Living with worry and anxiety amidst global uncertainty. Psychology Tools Limited.