Melanie Klein: terapija igrom i teorija objektnih odnosa

Melanie Klein bila je kontroverzna i visokoutjecajna članica Britanskog psihoanalitičkog društva čije su teorije razvoja unutarnjeg svijeta djece imale transformacijsku ulogu u psihoanalitičkoj praksi. U ovom ćemo se članku osvrnuti na određene aspekte njezine teorije objektnih odnosa te na razvoj terapije igrom, tehnike koja je proizašla iz njezinog kliničkog rada s djecom.

Razvoj terapije igrom

Melanie Klein rođena je u Beču 1882. kao Melanie Reizes. Njezina prvotna ambicija bila je medicina, koje se je odrekla u dobi od 21 godine, kada se i udala za Arthura Kleina. Iako su imali troje djece, njihov je brak bio nesretan, što je uvelike utjecalo na Melanieno mentalno zdravlje te je razvila depresiju. U jednom od navrata seljenja zbog Arthurovog se posla obitelj Klein preselila u Budimpeštu, gdje se Melanie uključila u psihoanalitički tretman kod Sándora Ferenzija, koji je kod nje probudio zanimanje za područje psihoanalize.

Kada se obitelj Klein 1921. preselila u Berlin, Melanie je postala dio Berlinskog psihoanalitičkog instituta te je uz ohrabrenje svojeg psihoterapeuta Karla Abrahama počela analizirati djecu, iz čega su proizašle brojne studije slučaja, objedinjene u njezinoj knjizi "Psihoanaliza djece". Iz njezinog kliničkog rada s djecom proizašla je tehnika terapije igrom, koja se danas široko primjenjuje u psihoterapijskom radu s djecom.

Naime, Klein je radeći s djecom primijetila da djeca komuniciraju kroz crteže i igru, odnosno da ih koriste kao objekte izražavanja svojih emocija i emocionalnih stanja. Analogno Freudu, koji je analizirao snove pojedinaca u potrazi za njihovim simboličkim značenjem, Klein je analizirala aspekte dječje igre.

Sa svakim je djetetom radila u više navrata, pri čemu je identificirala njihove strahove i anksioznost te prigodne obrambene mehanizme koje su izražavali kroz igru. Klein bi promatrala crtanje ili igru djece, ponekad im se pridružujući i prihvaćajući uloge koje su joj dodijeljene. Njezin je pristup bio direktan i iskren (zbog čega je i pomalo kontroverzan), ali i vrlo empatičan. Danas kliničari koriste istu temeljnu tehniku, uz to da govore jezikom više prilagođenim djeci.

U tadašnje je doba rad Melanie Klein naišao na podijeljena mišljenja. Naime, dok je Karl Abraham njezinu tehniku terapije igrom nazvao "budućnošću psihoanalize", određeni pojedinci, među kojima se našla i Anna Freud, nisu dijelili njegovo oduševljenje (više pogledajte u priloženom videu).

Teorija objektnih odnosa

Klein je na temelju svojeg kliničkog iskustva konstruirala teoriju objektnih odnosa (engl. object relations theory), koja predstavlja varijaciju psihoanalitičke teorije s fokusom na interpersonalne odnose. Centralna ideja ove teorije jest da su međuljudski kontakt i potreba za uspostavom interpersonalnih odnosa primarna motivacija ljudskog ponašanja te osnova razvoja ličnosti.

U kontekstu teorije, pojam “objekt” nije ograničen na nežive objekte, već se primarno odnosi na osobe važne za pojednica, najčešće njegove roditelje, odnosno skrbnike, a u nekim slučajevima predstavlja dio osobe ili njihovu mentalnu reprezentaciju. Navedeni objekti, zajedno s obrambenim mehanizmima, afektima i interakcijama s vanjskim svijetom (odnosno okolinom), tvore specifičan sustav, odnosno fenomenološki svijet primarnih objektnih odnosa.

Prema Melanie, naše se psihičko funkcioniranje temelji na međusobnoj dinamskoj interakciji dviju osnovnih pozicija: paranoidno-shizoidne i depresivne. Paranoidno-shizoidna pozicija (engl. paranoid-schizoid position) podrazumijeva konstelaciju anksioznosti, obrana te unutarnjih i vanjskih objektnih odnosa koji se smatraju karakterističnima za najranije mjesece života novorođenčeta, a protežu se (u manjoj ili većoj mjeri) i u kasnije djetinjstvo te odraslu dob. Njezina glavna karakteristika je crnobijela podjela (cijepanje) selfa i objek(a)ta na dobro i loše, praćena represijom loših dijelova.

Još jedan važan obrambeni mehanizam ove pozicije jest projektivna identifikacija (engl. projective identification), odnosno projekcija odvojenih dijelova selfa ili unutarnjeg objekta na vanjski objekt, kojom se nastoji „ući“ u njega i kontrolirati ga.

Nasuprot tome, u središtu depresivne pozicije (engl. depressive position), na čiji su razvoj utjecale i određene osobne tragedije Melanie Klein, nalazi se svojevrsno ostvarenje osjećaja mržnje i fantazija o voljenom objektu (obično majci). Dijete uči pristup prema objektima koji je potpuno drukčiji od dotadašnjeg, odnosno ne temelji se na cijepanju na dobre i loše dijelove, internalizaciji objekata bez njihovog stvarnog prihvaćanja i projekciji neželjenih emocija na objekte, što ujedno predstavlja i točniji pogled na unutarnju i vanjsku stvarnost.

Nadalje, Klein je, inspirirana Freudovim radom, smatrala da su nagon života i nagon smrti prisutni od rođenja te ih izražavamo u obliku nesvjesnih fantazija (engl. unconscious phantasies), koje se nalaze u podlozi svih mentalnih procesa i prate svaku mentalnu aktivnost. Također, ako ste smatrali Freuda kontroverznim zbog teorije Edipovog kompleksa, koji dijete doživljava u 6. ili 7. godini života, vjerojatno će vas zaprepastiti da je alternativni, Kleinijanski Edipov kompleks smješten u razdoblje oko 1. ili 2. godine djeteta. Uz to, Klein, suprotno Freudu, opisuje razvoj superega kao primitivnog i hostilnog dijela psihe te daje veću moć majci.

Ako vas dosad pročitano nije dovoljno zbunilo, slobodno dodatno istražite i druge aspekte Kleinijanske psihoanalitičke teorije. Ako pak želite malo posložiti i presložiti pročitano, prilažemo sažetak u obliku videa.

Suvremena važnost rada Melanie Klein

Iako neki aspekti njezinih teorija zvuče dosta apstraktno i, u najmanju ruku, čudno te nije stekla toliku pozornost kao neki od njezinih kolega psihoanalitičara, rad Melanie Klein nedvojbeno je imao veliku ulogu u razvoju psihoanalize, razvojne psihologije, dječje psihoterapije, ali i grupne terapije.

Terapija igrom, koja se razvila iz njezinog revolucionarnog kliničkog rada, danas je široko prihvaćena te se koristi u tretmanu emocionalnih i psihičkih poteškoća djece, kao i različitih psihičkih poremećaja, uključujući poremećaje iz spektra autizma, depresiju, ADHD, anksiozne poremećaje i PTSP.

Izvori