MIT #4: Subliminalne poruke u medijima utječu na naša mišljenja i ponašanja
Riječ subliminalno označava intenzitet podražaja ispod granice/limena senzornog praga detekcije. Subliminalni podražaji su podražaji koje čovjek ne može svjesno percipirati. Ukoliko određeni podražaj prijeđe prag jednostavne detekcije (faza otkrivanja), ljudi postaju svjesni da podražaj postoji, ali ne mogu prepoznati što su vidjeli ili čuli. Podražaj mora biti jačeg intenziteta i duljeg intervala da bi došlo do faze prepoznavanja. U tom trenutku ljudi mogu točno reći što su čuli ili vidjeli. Ukoliko je podražaj tako malog intenziteta ili maskiran bukom pa ne može izazvati fiziološki odgovor receptora, on ne može utjecati ni na ono što osoba misli, osjeća ili čini.
Zagovornici popularne psihologije subliminalnih učinaka, koji se vode većinom frojdovskim pogledima na nesvjesno, zalažu se za ideju da naš mozak razumije i djeluje na složene poruke koje se prikazuju subliminalno (preslabog intenziteta i trajanja za svjesnu detekciju) ili su zasjenjene jačim podražajima. Oni tvrde da su takvi subliminalni podražaji posebno učinkoviti jer ulaze u naše nesvjesno i tim putem mijenjaju naše emocije, mišljenja i ponašanja. S druge strane, moderna psihologija prihvaća da se veći dio naših psihičkih procesa odvija izvan naše neposredne svjesnosti, odnosno da se neke radnje odvijaju bez svjesnog nadziranja, ali daleko od toga da subliminalne poruke mogu utjecati na nas u tolikoj mjeri kao što tvrde pobornici ideje subliminalnih učinaka. Nicholas Epley i njegovi kolege (1999) opisali su eksperiment u kojem su istraživači pitali studente diplomskih studija da procijene svoje istraživačke projekte. Eksperimentatori su zatim vrlo kratko izložili studente bljeskovima slika nasmiješenog poznatog kolege, odnosno namrštenog fakultetskog nadzornika. Sudionici su podražaje svjesno percipirali samo kao bljeskove svjetlosti. Sudionici izloženi bljesku sa smrknutim licem svog supervizora ocijenili su vlastite projekte manje povoljnim od onih izloženih nasmiješenom licu kolege. Ovakva istraživanja dokaz su da se pod strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima mogu pokazati kratkotrajni i skromni subliminalni učinci, ali nam nažalost ne mogu povećati samopouzdanje, poboljšati seksualni život ili nas učiniti bogatijima i mudrijima kako to tvrde na primjer promotori subliminalnih audiokazeta i CD-ova pokreta samopomoći.
Najpoznatija priča ove tematike je priča marketinškog savjetnika Jamesa Vicaryja koji je 1957. godine navodno proveo eksperiment tijekom kojeg je 45,699 ljudi u kinu bilo izloženo subliminalnim porukama 'Jedi kokice' i 'Pij Coca-Colu'. James Vicary je izjavio da je tijekom šest tjedana trajanja eksperimenta prodaja kokica porasla za 57%, a prodaja Coca-Cole za 18%. Iako se ovakvi rezultati nisu mogli potvrditi niti jednim od idućih istraživanja i unatoč tome što je Vicary 1962. priznao da je cijelu priču lažirao s namjerom da oživi posao marketinškog savjetnika, njegove izvorne tvrdnje se brzo šire i vode prihvaćanju ideje učinka subliminalnih poruka čak i danas.
U daljnjim istraživanjima koristili su se subliminalni proizvodi za samopomoć. Anthony Greenwald i njegovi kolege (1991) proveli su dvostruko slijepi test komercijalno plasiranih subliminalnih audio kazeta koje su imale funkciju poboljšanja pamćenja ili samopoštovanja na 237 ispitanika. Polovica ispitanika dobila je snimke za poboljšanje pamćenja, a polovica za poboljšanje samopouzdanja. Unutar svake od tih grupa, polovica je dobila snimke koje su i očekivali, a polovica je dobila snimke s drugom porukom. Sudionici su izvještavali da su se poboljšali u skladu sa snimkom za koju su vjerovali da su slušali. Oni koji su slušali snimke za poboljšanje samopouzdanja, a vjerovali su da slušaju snimke za poboljšanje pamćenja, izvještavali su da su zadovoljni svojim poboljšanjem pamćenja kao i sudionici koji su slušali prave snimke. Ovaj fenomen je iluzorni placebo efekt - ljudi se nisu poboljšali, ali su mislili da jesu. Rezultati pokazuju da efekti subliminalnih poruka na naše ponašanje i uvjerenja nisu dokazani. Samim time ne mogu nam zaista pomoći povećati samopouzdanje ili poboljšati pamćenje nego si tu iluziju o poboljšanju stvaramo sami kroz očekivanje takvih posljedica.
Tu pogrešna uvjerenja djelovanja i iskorištavanja subliminalnih poruka ne staju. Naime, potaknuti pričama da su tekstovi pjesama poznatih metal bendova poput Judas Priesta slušani unazad prožeti sotonističkim porukama koje potiču mlade ljude na suicidalne ideje, John Vokey i J. Don Read (1985) testirali su ovu ideju o subliminalnim porukama. U jednoj zanimljivoj demonstraciji pokazali su da su sudionici kojima je suptilno rečeno što bi trebali čuti, čuli nepostojeće pornografske materijale prilikom slušanja biblijskog teksta unazad. Iz toga se može zaključiti da su sotonističke poruke koje ljudi čuju u tekstovima pjesama ili reklama samo produkt njihove bujne mašte i očekivanja.
Iz navedenog se može lako zaključiti da je utjecaj subliminalnih poruka na naše ponašanje i mišljenje ništa osim iluzornog placebo efekta. Zapravo se više manje sve svodi na uvjerenja i očekivanja samog promatrača.
Izvori: