MIT #8: Ljudi najbolje uče ako je način poučavanja usklađen s njihovim preferiranim stilom učenja

Koji je vaš stil učenja? Jeste li vizualni, auditivni ili kinestetički tip? Preferirate li učiti iz knjige pune ilustracija? Ili pak raspravljajući s kolegama? Ili pak provodeći eksperimente? Na linku se nalazi upitnik koji vam može dati odgovor na to pitanje. Uzmite papir i olovku i zapišite odgovore na pitanja. Kad ste odgovorili na sva pitanja, uzmite papir, zgužvajte ga, bacite u smeće i zatvorite karticu s upitnikom jer vam dobiveni rezultati ne znače ništa.

VAK i druge teorije stilova učenja

Priloženi upitnik razlikuje tipove učenika prema VAK modelu stilova učenja kojeg su prvi put predstavili Barbe, Swassing i Milone 1979. u knjizi "Teaching Through Modality Strengths: Concepts and Practices". To je jedan od najraširenijih modela stilova učenja koji stilove ujednačava s preferiranim modalitetom primanja informacija – vizualni, auditivni i kinestetički, odakle i dolazi sama skraćenica VAK. Prema navedenom modelu, vizualni tipovi najbolje uče informacije iz vizualnih prikaza kao što su dijagrami, ilustracije, video sadržaji itd. Auditivni tipovi najbolje uče iz usmenih predavanja, diskusija i razgovora s kolegama te im napisane informacije ne znače mnogo dok se ne izgovore. Kinestetički tipovi preferiraju praktični pristup aktivno istražujući fizički svijet oko sebe. Nešto kasnije Neil Fleming dodaje stil čitanja/pisanja (read/write) i razvija VARK model stilova učenja.

Glavna ideja iza VAK-a i drugih modela jest da će učenici/studenti postizati najbolje rezultate ako se stil poučavanja poklapa s njihovih preferiranim stilom učenja. Dakle, auditivni tip će najviše profitirati ako gradivo uči slušajući predavanje ili rasprave, vizualnom tipu će odgovarati slikovni i grafički prikazi gradiva, a kinestetičkom tipu provođenje eksperimenata. No, čini se da modeli stilova učenja tu nailaze na jedan problem – empirijska istraživanja ne potvrđuju gore navedenu tezu.

Stilovi učenja vs. empirija

Niz preglednih radova i istraživanja koji datiraju još iz 70-ih godina prošlog stoljeća pokazuju da nema održivih dokaza koji podržavaju teoriju. Izdvojiti ćemo nekoliko novijih istraživanja kako bismo vam bolje predočili o čemu se radi.

U British Journal of Psychology 2016. objavljen je rad Knolla i suradnika u kojem su ispitivali učenje verbalnih i vizualnih podražaja kod studentica koje preferiraju ili vizualne ili verbalne informacije. Sudionice su nakon učenja parova riječi i slika davale samoprocjenu o tome koliko su naučile (eng. judgement of learning [JOL]), nakon čega su se ocjenjivali njihovi objektivni rezultati. Pokazalo se da sudionice koje se više identificiraju kao vizualni tip ujedno i procjenjuju da će upamtiti više slika nego riječi u zadatku učenja parova, dok one koje se identificiraju kao verbalni tip procjenjuju da će upamtiti više riječi nego slika. Ipak, bez obzira na njihov preferirani stil učenja i procjenu o učenju, u objektivnim rezultatima testa nije pronađena razlika između vizualnih i verbalnih tipova u prisjećaju riječi i slika. Neovisno o preferiranom stilu učenja, većina sudionica se bolje prisjećala slika nego riječi, što pokazuje robusni efekt superiornosti pamćenja slika nad riječima. U osnovi, sve što je „stil učenja“ u ovom slučaju predstavljao jest veće sviđanje slika u odnosu na riječi ili obrnuto, a ne njihovo lakše pamćenje.

U drugom istraživanju objavljenom u časopisu Anatomical Science Education 2018. godine, Husmann i njezini kolege primijenili su VARK upitnik na 426 studenata medicine kako bi procijenili kakvi su oni 'tipovi studenata'. Na samom kraju VARK upitnika bile su im ponuđene strategije učenja koje se uklapaju u njihov preferirani stil učenja. Husmann je pronašla ne samo da mnogo studenata nije ni učilo na način prikladan preferiranom stilu, već i oni koji jesu nisu imali bolje rezultate na testovima iz anatomije.

Iako veliki broj učenika i studenata možda i ima jedan preferirani stil učenja, kad se te preferencije podvrgnu testu u kontroliranim uvjetima, razlike se ne javljaju – učio netko u skladu s preferiranim stilom ili ne.

No, ima li smisla uopće pričati o preferiranom stilu učenja bez da u obzir uzmemo sadržaj koji učimo? Primjerice, ako ste kinestetički tip, hoćete li učiti u skladu sa svojim stilom učenja ako vam kažemo da trebate učiti francuski jezik? Vjerojatno nećete. Koliko god se ovo pitanje činilo blesavo, teoretičari stilova učenja ne uzimaju sadržaj učenja u jednadžbu preferiranog stila već na neki način stil smatraju univerzalnim u različitim kontekstima učenja.

Bez obzira na to što empirija već godinama pobjeđuje utakmicu protiv teorija stilova učenja, nevjerojatno veliki broj ljudi i dalje vjeruje u ovaj mit, uključujući i radnike u odgojno-obrazovnim ustanovama.

Koliko i zašto toliko?

Istraživanje Dekkera i suradnika (2012) pokazalo je da 93% učitelja iz Velike Britanije vjeruje u (nedokazanu) teoriju da "pojedinci uče bolje kada dobiju informacije koje su usklađene s njihovim željenim stilom učenja". Slični rezultati dobiveni su i u drugim zemljama.

Ne samo da mnogo ljudi vjeruje u ovaj mit, već je i široko implementiran u sustav obrazovanja. Od 39 visokoškolskih ustanova u SAD-u koje su bile uključene u istraživanje čak njih 29 (72%) dodatno je educiralo online profesore o teorijama stilova učenja kako bi time 'unaprijedili' obrazovni sustav.

Teorija stilova učenja uspjela je postati 'opće znanje'. Sama široka prihvaćenost ove teorije služi kao dobar razlog i izgovor za vjerovanje u nju.  U tome je zasigurno važnu ulogu odigrala pristranost potvrđivanja (eng. confirmation bias) - tendencija da tražimo i uočavamo informacije koje podupiru naša postojeća uvjerenja. Stilovi učenja mogu na prvu djelovati logično i privlačno jer, naravno, znamo da smo svi različiti i znamo da neki vole učiti raspravljajući u grupicama, dok drugi ostaju sami kod kuće uz knjigu. Osim toga, Riener i Willingham vjeruju da se teorija stilova učenja dobro uklapa u egalitarni pogled na obrazovanje prema kojem svi imaju vrijednost i svi imaju svoje jače strane, što također stvara plodno tlo za prihvaćanje ovog mita.

Više štete nego koristi?

Široka prihvaćenost ovog mita može biti i štetna u kontekstu obrazovanja. Djelatnici u obrazovnom sustavu troše svoje resurse pokušavajući krojiti nastavu prema specifičnim stilovima učenja. Studenti se trude koristiti strategije učenja koje su (tobože) sukladne njihovom preferiranom stilu učenja te se mogu pitati kako ne dolazi do napretka u rezultatima. U obrazovnim ustanovama koriste se dodatne edukacije o stilovima učenja za nastavno osoblje čime se ovaj mit prenosi na buduće generacije učitelja, nastavnika i profesora.

Daniel Willingham, psiholog koji istražuje mit stilova učenja smatra da se ništa loše neće dogoditi ako osoba vjeruje da je određeni tip učenika, ali neće imati ni nikakav benefit od toga. Predlaže da bi se nastavnici i profesori trebali usmjeriti na učenikove/studentove interese, prethodna znanja i sposobnosti te da bi se prilikom korištenja multimedijskog sadržaja u nastavi trebali usmjeriti na to koliko su različiti mediji primjenjivi i korisni za različite teme, a ne koliko se uklapaju u različite stilove učenja. Učenici će zapravo i najviše profitirati ako se u nastavi kombiniraju različite metode podučavanja, ali ne zato što se time pokrivaju svi 'tipovi učenika', već zato što najviše učimo kada primamo informacije iz više modaliteta, stvarajući tako više tragova pamćenja.

Izvori: