Neobična priča o pacijentu H.M.

H.M. je vjerojatno jedan od najpoznatijih pacijenata u povijesti neuroznanosti. Zbog teškog oštećenja pamćenja, H.M. je bio predmet znanstvenih istraživanja gotovo pet desetljeća, do njegove smrti 2. prosinca 2008. Njegov je slučaj igrao važnu ulogu u razumijevanju ljudskog pamćenja i razvoju kognitivne neuropsihologije - grane psihologije čiji je cilj razumijeti kako su moždane strukture i funkcije povezane s psihološkim procesima.

Henry Gustav Molaison, poznatiji po svojim inicijalima, H.M., rođen je 1926. godine u Manchesteru, Connecticutu u SAD-u. Kao dječak, sa 7 godina doživio je nesreću na biciklu nakon koje je pet minuta bio bez svijesti te za koju se nagađa da je glavni krivac kasnije pojave epileptičkih napadaja. Do Henryjeve šesnaeste godine napadaji su bili slabiji, no nakon šesnaestog rođendana postali su ozbiljniji i počeli značajnije interferirati s njegovim životom. Bez obzira na otežano funkcioniranje Henry je radio na proizvodnoj liniji dok ga s 27 godina napadaji nisu potpuno onesposobili u radu i vođenju svakodnevnog života, unatoč uzimanju visokih doza antiepileptika.

1953. godine Henry je upućen neurokirurgu Williamu B. Scovilleu koji je lokalizirao njegovu epilepsiju na lijevom i desnom medijalnom temporalnom korteksu. Nakon lokalizacije teških napadaja, Scoville je sugerirao Henryju i njegovoj obitelji eksperimentalni kirurški postupak uklanjanja "pogođenih" dijelova mozga, koji je prethodno izvodio na psihotičnim pacijentima, na što je obitelj Molaison pristala.

Život u trenutku

Operacija je bila uspješna ako se usmjerimo na napadaje koji se više nisu javljali, no nakon što se probudio, Henryjev je život bio potpuno promijenjen - izgubio je sposobnost formiranja novih sjećanja (anterogradna amnezija) te se nije mogao dosjetiti ni nekih sjećanja prije operacije (djelomična retrogradna amnezija). Mogao se sjetiti određenih događaja iz svog djetinjstva, činjenica o svojoj obitelji i povijesnih događaja koji su se dogodili u ranijim godinama njegova života. Zaboravljao je događaje odmah nakon što su se dogodili, podcijenio je vlastitu dob te je sam opisao svoje stanje kao "buđenje iz sna... svaki dan je sam za sebe." No, unatoč teškom oštećenju pamćenja, Henryjeve intelektualne sposobnosti i ličnost ostale su nepromijenjene.

Prvo opažanje i testiranje Henryja proveli su Scoville i Milner (1957), a njihova je publikacija postala jedna od najcitiranijih u području neuroznanosti. Henry je ubrzo postao miljenik neuroznanstvenika te su se istraživanja na njemu nastavila provoditi sljedećih 50 godina, sve do njegove smrti. Primarno su ih provodile Brenda Milner i Suzanne Corkin te njihovi kolege. Čak i nakon smrti, istraživanje se provodilo na njegovom mozgu. Ove studije dovele su do mnogo važnih spoznaja o ljudskom pamćenju.

Što smo naučili od Henryja

Anatomija pamćenja

Prije Henryjevog slučaja, vjerovalo se da je sposobnost pamćenja široko rasprostranjena po raznim dijelovima mozga te da je ona integrirana skupa s intelektualnim i perceptivnim sposobnostima. Istraživanja na njegovom slučaju pokazala su da postoje specifične strukture zaslužne za ljudsko pamćenje koje se nalaze upravu u medijalnom temporalnom režnju, a to su hipokampus i parahipokampalni girus. Također smo naučili da je pamćenje zasebna moždana funkcija, odvojena od ostalih perceptivnih i intelektualnih sposobnosti. Naime, Henry nije imao problema u riješavanju intelektualnih i perceptivnih testova, čak je demonstrirao iznadprosječne rezultate na testovima inteligencije.

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Prema ranijim opisima, Henry je imao iznimne sposobnosti fokusiranja pažnje i zadržavanja informacija na kratki vremenski period. Primjerice, mogao je pamtiti troznamenkasti broj i do 15 minuta, ponavljajući ga kontinuirano. Čim bi mu se skrenula pažnja s broja, ne samo da bi zaboravio broj već i da se uopće dogodila cijela situacija. Ovakvi nalazi potvrdili su pretpostavku postojanja kratkoročnog i dugoročnog pamćenja kao dva odvojena sustava. Također su pokazali da hipokampus i ostale strukture medijalnog temporalnog korteksa nisu zadužene za naše kratkoročno pamćenje. Henry je mogao pamtiti samo onoliko koliko mu je kapacitet njegovog kratkoročnog, tj. radnog pamćenja dozvoljavao. Ono što nije mogao jest konsolidirati pamćenje, odnosno privremenu, kratkoročnu memoriju pretvoriti u stabilan, dugoročni oblik.

Višestruki sustavi pamćenja

Možda najneuobičajnije otkriće bilo je kad mu je Milner testirala sposobnost usvajanja vizuomotorne vještine. Pokazali su mu peterokraku zvijezdu te ga zamolili da prati njezin rub s olovkom, ali u uvjetu u kojem može vidjeti svoju ruku i zvijezdu samo kao odraz u ogledalu. Henry je nakon deset pokušaja usvojio vještinu zrcalnog crtanja i pokazao odlično prisjećanje vještine sljedeća tri dana. No, nije se sjećao da je ikad prije rješavao takav zadatak. Ova demonstracija nam je ukazala da postoji više sustava pamćenja te da je u proceduralno pamćenje, odnosno pamćenje vještina uključena druga moždana strukura. Osim proceduralnog, razlikujemo deklarativno pamćenje na koje mislimo kada govorimo pamćenju u svakodnevnom govoru te ono koje je Henryju oštećeno - svijesno znanje o činjenicama i događajima.

Veliki uvid pružila je činjenica da se Henry mogao sjetiti događaja koji su se dogodili prije operacije. Mogao je prepoznati lica poznatih osoba koje su bile aktualne u vrijeme prije njegove operacije. To nam je ukazalo da hipokampus nije ultimativno spremište za prethodno usvojena znanja.

Henryjeve studije utabale su put za daljnja istraživanja moždanih mreža uključenih u svjesno i nesvjesno pamćenje. Čak i nakon njegove smrti, neuroznanstvenici i dalje uče iz njegovog slučaja. Suzanne Corkin napisala je knjigu o njemu, naziva Trajno sadašnje vrijeme (Permanent Present Tense), u kojoj ga opisuje kao inteligentnog, tihog i iznimno humorističnog čovjeka. Iako se nikad nije sjetio da ju je upoznao, od jednog sastanka do drugog, opisuje da je Henry uvijek bio sretan kad bi je vidio i bio voljan sudjelovati u ispitivanju. Govorio je "ako ono što naučite od mene može koristiti drugima, drago mi je da mogu pomoći." Nesreća, ali i dobra volja ovog čovjeka dovela je do glavnih spoznaja o organiziranosti ljudskog pamćenja, koje i dan danas vode disciplinu.

Izvori: