Pamćenje, mindfulness i hranjenje: ima neka tajna veza?

Hrana je za naš mozak iznimno važan motivator. Ona je primarna potreba čije zadovoljenje je nužno za naše preživljavanje, razmnožavanje i, u konačnici, opstanak vrste. Stoga, nije bilo naročito iznenađujuće kad je Science Daily (2025) objavio da su znanstvenici utvrdili jedno cijelo područje mozga posvećeno prikupljanju i pohranjivanju informacija o hrani i našim recentnim jelima. No, činjenica da ovo područje postoji ima implikacije o vezi između formiranja sjećanja i našem ponašanju u kontekstu hranjenja. Ako vas zanimaju spoznaje iz istraživanja te kako bi neadekvatno pohranjene informacije o jelu potencijalno mogle utjecati na način na koji konzumiramo buduća jela, pozivamo vas da nastavite čitati.

Morski konjić koji pamti

Često znamo upasti u zabludu o tome kako naš mozak ima strogo određena područja za pojedine zadatke ili funkcije. Dok je istina da smo tijekom istraživanja mozga otkrili pojedine regije koje se mogu povezati s određenim funkcijama, stvarnost je da ljudski mozak i njegovi mehanizmi nisu još uvijek u potpunosti istraženi. Danas znamo da iako često postoji određeno područje koje se vezuje uz neku funkciju, mnogi drugi dijelovi mozga nekad također sudjeluju u toj istoj funkciji ili barem nekim njenim nužnim elementima, posebno zahvaljujući našoj neuroplastičnosti - karakteristici živčanog sustava koja omogućava našem mozgu da se tijekom života reorganizira kao vrsta prilagodbe na nove okolnosti (kao npr. lezije u pojedinim područjima ili učenje), a to uspijeva pomoću kreiranjem novih neuralnih veza.

Slična priča stoji i u pozadini jedne od naših najvažnijih kognitivnih sposobnosti - našeg pamćenja. Iznimno je važno za naglasiti da sposobnost pohranjivanja ili skladištenja određenih informacija nije specijalizacija jednog jedinog područja u mozgu, već odlika više njih, posebice ako uzmemo u obzir različite vrste pamćenja kao što su dugoročno, kratkoročno, deklarativno, proceduralno itd. S tim na umu, u ovom članku ćemo najviše pričati o hipokampusu (grč. morski konjić), strukturi koja se nalazi u unutarnjoj strane temporalnog režnja mozga te je svoje ime zavrijedila zbog sličnosti oblikom morskom konjiću. Još specifičnije, govorit ćemo o njegovom ventralnom, odnosno prednjem dijelu, čija je orijentacija prema trbuhu organizma. Za kontekst, suprotno tome bi bio dorzalni dio koji bi označavaju stražnji dio nekog organa, prema leđima.

U prethodno spomenutom članku, Décarie-Spain i suradnici (2025) su promatrali specifičan dio ventralnih hipokampalnih neurona na uzorku muških laboratorijskih štakora. Uočeno je da se taj dio tijekom hranjenja aktivira te se u njemu odvija proces stvaranja “tragova” o informacijama koje su vezane uz iskustvo hranjenja, a posebice prostorne i vremenske dimenzije, ali bez utjecaja na motivaciju za hranom. Te “tragove” u kognitivnoj neuroznanosti nazivamo engramima. U ovom slučaju, engrami se odnose ne samo na vrstu pojedene hrane, već i okolnostima pod kojim se konzumirala.

Ako ćemo promatrati iz evolucijske perspektive, ovaj biološki mehanizam je potpuno smislen i koristan. U uvjetima smanjenih resursa, za organizme bi bilo od posebnog značaja imati specijalizirano područje mozga posvećeno skladištenju informacija o prethodnom jelu i uvjetima na koje se ono ostvarilo, upravo kako bi se povećala vjerojatnost ostvarenja budućeg hranjenja, a time i preživljavanja.

Nadalje, utvrđeno je da se aktivacija ventralnih hipokampalnih neurona projecira na jedno drugo područje, tzv. lateralni hipotalamus koji je zadužen za regulaciju gladi i ponašanja povezana s hranjenjem. Da bi priča bila zanimljivija, Décarie-Spain i suradnici (2025) su kemijskim putem inhibirali, odnosno onemogućili komunikaciju između ova dva područja mozga. Ono što je uslijedilo je dezorganizirano hranjenje; pamćenje lokacije hrane je bilo poremećeno, povećao se kalorični unos te se smanjio interval između obroka.

Ako se tješite mislima poput “Pa dobro, moje pamćenje nema veze s mojim hranjenjem” ili “Kakve veze ovi glupi štakori imaju s mojom prehranom?”, imamo loše vijesti. Naše sjećanje o prethodnom obroku može utjecati na našu odluku hoćemo li opet jesti, a to se uspješno utvrdilo u istraživanju s pacijentima s amnezijom koji su, u nemogućnosti zadržavanja novih informacija o obrocima, jeli više s kraćim razmacima.

Što zaključiti od prejedajućih štakora?

Za početak, prva praktična implikacija ovog istraživanja bi bila da naše pamćenje više utječe na naš apetit (ili barem spremnost za jedenje) nego što bismo možda na prvu pomislili. Iako smo skloni vjerovati da je biološka glad naš glavni prediktor hranjenja, začuđujuće je koliko utječu i neki, naizgled nevažni faktori, poput sociokulturalnog konteksta i normi. Ovo je zgodno ilustrirano u istraživanju Hermana i suradnika (2009) u kojem je utvrđeno da je naša količina pojedene hrane uvelike ovisna o količini pojedene hrane drugih pojedinaca koji su nam blizu tijekom hranjenja kao i vrsti socijalne interakcije koju imamo s tim osobama.

Nadalje, kako bismo uspješno osigurali pamćenje informacija, moramo osigurati uspjeh u samoj njegovoj prvoj fazi koju nazivamo kodiranje. Ta faza obilježava sami ulaz vanjske informacije. Često smatramo da se nečeg ne sjećamo jer smo isto zaboravili, odnosno data informacija je “izašla” iz skladišta. No, jako često se ne radi o zaboravljanju, već propustu u samom kodiranju, odnosno obraćanju pažnje na datu informaciju kako bih ona uopće bila pohranjena.

Dakle, ako se adekvatnim kodiranjem informacija iz naše okoline dok se hranimo možemo boriti protiv nenamjernog prejedanja ili prečestog hranjenja, implikacija je da možda vrijedi biti prisutan tijekom jela te osvijestiti sadašnji trenutak. To potencijalno znači i odmaknuti mobitel ili isključiti TV seriju dok se hranimo te potruditi se naš fokus smjestiti na proces trenutnog žvakanja i gutanja hrane i na sva osjetila koja usput možemo uključiti. Što vidimo u našoj zdjeli? Kakva je tekstura hrane? Je li hrana više suha ili vlažna? Kakva joj je temperatura? Ima li ugodan miris? Kakav zvuk naša hrana proizvodi na našem tanjuru ako ju malo poguramo? Ako vas ova serija pitanja podsjeća na mindfulness, potpuno ste u pravu.

Mindfulness se sve više počeo promovirati u specifičnim aktivnostima u svakodnevnom životu poput hranjenja, odnosno nije rezerviran samo za meditaciju kao što mnogi još uvijek misle. Iako meditacije imaju svoja pozitivna djelovanja na našu psihičku dobrobit, sve više se nastoji promovirati naša psihička prisutnost i svjesnost tijekom različitih aktivnosti, pa tako i hranjenja. Mnoga istraživanja sugeriraju da svjesno jedenje ili mindful eating može biti jako korisno za nas zbog osvještavanja unutarnjih znakova gladi, bolje kontrole količine pojedenog, popravljanja našeg odnosa s hranom i disfunkcionalnim obrascima hranjenja pa tako potencijalno i smanjenjem tjelesne težine (Jordan, Wang, Donatoni i Meier, 2015; Mantzios i Wilson, 2015; Warren, Smith i Ashwell, 2017).

Kako god bilo, ako naš trud da se fokusiramo na ono što jedemo dok to traje i ne rezultira nekim čudotvornim gubitkom kilograma kojem smo se nadali, barem možemo reći da smo istinski uživali i doživjeli naš obrok u potpunosti umjesto da se samo utopio u još jednoj epizodi na Netflixu.

Izvori