Može li administrativna greška opravdati činjenicu da je osuđeni pedofil završio u udruzi za djecu s posebnim potrebama?

Pedofilija je jedna od najvećih tajni ukradenog djetinjstva

Ovih dana je naročitu pažnju javnosti u Hrvatskoj privukao slučaj muškarca osuđenog zbog pedofilije nad desetogodišnjom pokćerkom, kojeg je Probacijski ured Ministarstva pravosuđa uputio na rad za opće dobro i to upravo u Udrugu za rad s djecom s posebnim potrebama gdje je obavljao pomoćne poslove. Nedavno je javnost također šokirao i slučaj iz Slavonskog Broda gdje je "muškarac skidao pedofilske filmove te preko društvenih mreža nagovarao ženu da siluje bebu" za što je dobio kaznu od 11 mjeseci zatvora koju mu kasnije sud pretvorio u društveno koristan rad.

Prema podacima iz 2016., gotovo 1400 osoba u Hrvatskoj nalazilo se u registru pedofila koji su pravomoćno osuđeni, dok je u 2022. ova brojka narasla na više od 1620 osoba.

Prema Medicinskoj klasifikaciji bolesti, pedofilijom se smatra želja za spolnom aktivnošću s djecom prije puberteta. U kategoriju pedofila tako se ubrajaju svi oni s navršenih šesnaest godina i više, pri čemu je razlika između počinitelja i žrtve jednaka ili veća od pet godina. Pedofilija se također smatra najčešćim oblikom parafilija (Blanchard, 2010).

Stanje u Hrvatskoj ukazuje kako je većina osuđenih pedofila muškog spola prosječne dobi od 42 godine. U Hrvatskoj je u ovom trenutku u registru pedofila zabilježeno tek nešto više od 30 žena. Za pedofiliju je također karakteristično što počinitelji biraju žrtve suprotnog spola, a u gotovo svim slučajevima žrtve poznaju počinitelje.

Pregledom stručnih i znanstvenih članaka na ovu temu, pedofiliju možemo jednostavnije klasificirati na onu unutar obitelji, kada se radi o incestu, te onu izvan obitelji, kada je riječ o tzv. “pedofilima lovcima”.

Statistika povezana s pedofilijom teško je interpretabilna jer se radi o sivim brojkama. Naime, djeca vrlo rijetko progovore o iskustvu seksualnog zlostavljanja od strane odrasle osobe. Tako se procjenjuje da se oko 90% žrtava incesta gotovo nikada ne povjeri da su bile seksualno zlostavljane u djetinjstvu.

Zbog toga, nažalost, velik broj počinitelja, ali i žrtava ostane iza svojih maski i živi "kao da se ništa nije dogodilo." Ipak, učinci pedofilije, odnosno seksualnog zlostavljanja na psihičko zdravlje maloljetnih žrtava su nebrojeni i mogu dovesti do devastirajućih posljedica na cjelokupan razvoj mladih. Upravo zbog toga, pedofiliju možemo smatrati jednom od najvećih tajni ukradenog djetinjstva.

U raljama moći i povjerenja

Počinitelji prvenstveno kod svojih žrtava stvore osjećaj povjerenja, nerijetko ih “zavedu” pričom kako su posebne pri čemu koriste manipulaciju i/ili ucjenu. Pored toga, za pedofiliju je karakterističan i odnos moći i nemoći između počinitelja i žrtve. Naime, do pedofilije dolazi jer počinitelj ima veći stupanj moći od djeteta koje je u tom odnosu nemoćno i podčinjeno. Nesrazmjer znanja također je jedan od karakterističnih aspekata u pedofiliji, ali i seksualnom zlostavljanju djece. Odrasli počinitelji posjeduju značajno više znanja o spolnosti, odnosno seksualnosti nego djeca, zbog čega počinitelji često koriste obmanjivanje i druge oblike manipulacije od kojih su najpoznatiji to da ih “uče o seksualnosti i zaštiti”, da je to “jedan oblik njihove igre” te da su njihove aktivnosti “njihova tajna za koju nitko ne smije saznati.”

Migracija pedofila iz parkova na virtualna igrališta

Gotovo sva djeca danas imaju pristup internetu gdje osim brojnih prilika mogu naići i na određene rizike i opasnosti. Pedofili na internetu mogu stupiti u kontakt s brojnom djecom jer više nisu ograničeni samo na ulice, kvartove i gradove u kojima obitavaju. Pomoću lažnih profila na društvenim mrežama, odnosno manipulacije, pristupaju djeci s ciljem uspostavljanja kontakta, potom povjerenja i emocionalnog odnosa (engl. grooming). Navedeno čine kako bi u nekom trenutku ishodili od mladih seksualno eksplicitne sadržaje s kojim ih kasnije mogu ucjenjivati za slanje novih sadržaja ili drugih oblika usluga pod prijetnjom da će iste sadržaje objaviti ili pokazati nekome (engl. sextortion). S druge strane, pedofili putem interneta i društvenih mreža mogu djecu nagovoriti i na susret uživo.  

Tretman pedofilije

Pri liječenju pedofilije potrebno je uzeti u obzir individualne i kontekstualne čimbenike povezane s počiniteljem kako bi se sveobuhvatno i multidisciplinarno moglo pristupiti najkvalitetnijem tretmanu koji ne bi rezultirao recidivom (Cohen i Galynker, 2002). U tretmanu pedofilije ključno je vrijeme. Naime, u liječenju pedofilije potrebna je dugotrajna psihoterapija (individualna i/ili grupna) uz moguće ordiniranje lijekovima poput antiandrogena (kod muškaraca) kako bi se suzbila, odnosno smanjila seksualna požuda. Ipak, praksa ukazuje kako su ishodi lošiji i češće završavaju recidivom kada je liječenje određeno po nalogu suda, u odnosu na situacije kada pojedinci dobrovoljno odluče potražiti medicinsku pomoć, prije no što realiziraju svoje seksualne požude prema djeci. Prema podacima iz izvještaja Pravobraniteljice za djecu za 2021. godinu, svaki peti osuđeni pedofil u Hrvatskoj ponovi zločin zbog kojeg je ranije bio osuđen. Dodatan poražavajuć podatak je i taj da u Hrvatskoj manjka stručnog i dodatno educiranog kadra koji bi provodio psihoterapiju u kontekstu rehabilitacije pedofila.

Kratki pregled statistike registra počinitelja seksualnih delikata na štetu djece Ministarstva pravosuđa i uprave (u razdoblju od 2019. do 2021):

- 59 slučajeva - spolni odnos s djetetom,
- 36 slučajeva - teška djela spolne zloupotrebe djeteta,
- 33 slučaja - bludne radnje nad djecom,
- 24 slučaja - iskorištavanje djece za pornografiju,
- 23 slučaja - zadovoljenje pohote,
- 14 slučajeva - primjena sile ili prijetnje prilikom spolne zloupotrebe djeteta.

Više od administrativne greške!

Jeste li znali da se osobe koje su osuđene zbog pedofilije brišu iz registra nakon odrađene rehabilitacije? Premda se ovakva praksa provodi u kontekstu našeg pravnog sustava, ne može se reći da je pravedna ili ispravna za djecu koja su bila ili koja mogu postati žrtvama tog istog počinitelja nakon što se on zaposli u vrtiću, školi, juniorskom sportskom klubu ili na drugim poslovima u kojima je okružen djecom - odnosno objektima svoje seksualne požude.

Također, uvidom u evidenciju osoba osuđenih za pedofiliju može se uočiti i kako svaki drugi pedofil dobije zatvorsku kaznu u trajanju do jedne godine (Državni zavod za statistiku, 2020).

Sve navedeno dovodi do pitanja o tome tko, kako i na koji točno način u Hrvatskoj štiti djecu od pedofila i je li doista samo administracija kriva za nedavni propust ili je pak cjelokupni sustav zakazao i okrenuo leđa djeci. U narednom periodu javnost će upirati prstom u neka od resornih ministarstava, kao i ona sama jedna u druge. No, i dalje ostaje pitanje kako je moguće da uz informacije o čestom recidivu kod pedofila te malom broju usko specijaliziranih stručnjaka koji se bave tretmanom, u Hrvatskoj ne postoji trajni registar. U međuvremenu, većina pravomoćno osuđenih pedofila prolazi s malim kaznama zatvora od po jednu ili dvije godine ili čak biva upućena na rad za opće dobro - i to neki zbog "administrativnog propusta u sustavu" upravo među djecu.

Izvori: