Postoji li depresivna ličnost?

Prethodno aktualna dijagnoza distimičnog poremećaja (engl. Dysthymic disorder), predstavljena u trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, DSM-III), odnosi se na unipolarnu depresiju koja ima blaže simptome u odnosu na veliki depresivni poremećaj (engl. Major depressive disorder), ali kroničan tijek. Drugim riječima, depresivni simptomi perzistiraju tijekom dužeg vremenskog perioda, često s početkom u djetinjstvu ili adolescenciji, što je mnoge znanstvenike navelo na sugestiju da se zapravo ne radi o poremećaju raspoloženja, već o stabilnom stilu ličnosti.

Navedena ideja nije nova – naime, još je Hipokrat u razdoblju prije nove ere sugerirao da postoje četiri temeljna ljudska temperamenta, među kojima se našao i melankolični, uzrokovan velikom količinom “crne žući” u organizmu. Melankolici su bili okarakterizirani kao introvertirani intelektualci koji tipično duboko proživljavaju događaje te su skloni osjećajima tuge i emocionalne boli. Iako ova teorija nije imala znanstveno potvrđenu biološku podlogu, ona je sama poslužila kao temelj gradnje koncepta depresije.

U 19. stoljeću, njemački psihijatar Emil Kraepelin koristio je pojam depresivnih stanja te je podijelio depresiju na dvije kategorije: maničnu depresiju (engl. Manic depression), potaknutu eksternalnim podražajima, te prijevremenu demenciju (lat. Dementia praecox), potaknutu internalnim karakteristikama pojedinca (koju danas smatramo ranim opisom shizofrenije). Referirajući se na temeljnu predispoziciju pojedinca za razvoj depresije, Kraepelin je koristio pojam depresivnog temperamenta, karakteriziranog samokritičnošću, ozbiljnošću te sklonošću osjećajima krivnje, očaja i niskog samopouzdanja. Ernst Kretschmer dodatno je sugerirao da određene depresivne crte ličnosti iskazuju i psihijatrijski pacijenti i pojedinci koji su smatrani “normalnima”.

Depresivni poremećaj...ličnosti?

Određeni znanstvenici modernog doba također su sugerirali postojanje koncepta depresivne ličnosti – primjerice, Klein, Wonderlich i Shea, koji su ga opisali kao “raskrižje između depresije i ličnosti”. Depresivnu ličnost u teoriji karakterizira depresivno raspoloženje i ostale depresivne karakteristike, koje pojedinac iskazuje u obliku stabilnih osobina ličnosti.

1994. godine, Američka psihijatrijska udruga (engl. American Psychiatric Association, APA) predstavila je dijagnozu depresivnog poremećaja ličnosti (engl. Depressive personality disorder, DPD) u Dodatku B četvrtog izdanja priručnika DSM. Prema navedenom izvoru, za postavljanje dijagnoze depresivnog poremećaja ličnosti pojedinac treba zadovoljavati 5 od 7 kriterija u nastavku: (1) uobičajeno raspoloženje je tužno, tmurno i disforično; (2) samopoimanje je fokusirano na osjećaje bezvrijednosti i pojedinčevo samopoštovanje je nisko; (3) pojedinac je samokritičan; (4) pojedinac duboko razmišlja o nečemu što ga čini tužnim, ljutim ili zabrinutim; (5) pojedinac je negativan ili kritičan prema drugima; (6) pojedinac je pesimističan; i (7) pojedinac često osjeća krivnju ili kajanje. Također, naglašava se da dijagnoza nije valjana u slučaju kada su prethodno navedeni aspekti prisutni isključivo tijekom velikih depresivnih epizoda ili više odgovaraju opisu distimičnog poremećaja.

Prognoza danas: (ne)stabilnost

Unatoč brojnim pobornicima depresivnog poremećaja ličnosti kao važeće dijagnoze, mnogi znanstvenici argumentirali su da se ona umnogome preklapa s dijagnozom distimičnog poremećaja, zbog čega je prvi naposljetku izostavljen iz najrecentnijeg, petog izdanja priručnika DSM. Ovo izdanje dodatno uvodi dijagnozu trajnog depresivnog poremećaja (engl. Persistent depressive disorder/Dysthymia), koja objedinjuje dijagnostičke kategorije kronične velike depresije (engl. Chronic major depression) i distimije predstavljene u priručniku DSM-IV.

Trajni depresivni poremećaj ubraja se u depresivne poremećaje, a za postavljanje njegove dijagnoze pojedinac, uz depresivno raspoloženje koje traje barem dvije godine (alternativno, za djecu ili adolescente, depresivno ili iritabilno raspoloženje barem jednu godinu), treba iskazivati barem 2 od 6 simptoma navedenih u nastavku (s njihovim odsustvom ne većim od dva mjeseca): (1) smanjen apetit ili prejedanje, (2) nesanica (insomnija) ili hipersomnija, (3) niska energija/umor, (4) nisko samopoštovanje, (5) loša koncentracija i (6) beznadnost.

Iako se možemo složiti da koncept depresivne ličnosti nikad nije u potpunosti zaživio, rezultati određenih studija ukazuju na potencijalno postojanje stabilnih depresivnih crta ličnosti upotrebom specifičnih psiholoških testova i upitnika (primjerice, Camposova studija koja koristi Inventar depresivnih crta ličnosti; engl. Depressive Traits Inventory). Također, iako većina recentnijih istraživanja povezanosti depresije s ličnošću ipak više stavlja fokus na određene crte ličnosti (primjerice, velikih pet) kao potencijalne predisponirajuće faktore u razvoju depresije, neka sugeriraju da su depresiji skloniji pojedinci s manje strukturiranom organizacijom ličnosti, što nas ipak potencijalno dovodi do zaključka da istraživanje koncepta depresivne strukture ličnosti, ili barem određenih depresivnih crta ličnosti, ipak nije u potpunosti napušteno.

Izvori