Psihologija plesa: zašto ples nije samo zabava

Ples je svuda oko nas. Sastavni je dio performansa na svakom zabavnom showu, jedan od glavnih oblika zabave pri izlasku u klub, a i svi ćemo priznati da barem nekad volimo u privatnosti svojeg stana ili sobe “pogoditi beat” kada dođe naša stvar. Očito je da se uglavnom veže uz motive zabave, sreće i kretnje – no, psihologija se pobrinula da stvari ipak ne budu tako jednostavne. U ovom ćemo članku govoriti o plesu iz perspektive psihologije te otkriti neke tajne koje su mnogi plesači spoznali na svojem kreativnom putu.

Ples kao umjetnost

Ples je ekspresivna umjetnička forma koja se grana na brojne različite žanrove i njihove kombinacije. Mnogi plesači opisuju ekspresivnost plesa kao jedan od glavnih razloga zašto plešu, odnosno ples je platforma kroz koju mogu na različite načine tijelom ilustrirati tko su oni, kako doživljavaju sebe i druge oko sebe, svoje brige i emocionalna stanja, odnose koje stvaraju s drugima itd. Zbog različitosti forme, svatko može pronaći i razviti neki svoj “plesni vokabular” koji odgovara pojedinoj strukturi želja, potreba i ličnosti. Primjerice, teatralne forme plesa poput baleta, koji može prenijeti priču i pokazati preciznu, svojstvenu tehniku, ili tzv. freestyle dancing, čije je glavno obilježje improvizacija – svi stilovi su vrijedni i imaju svoje mjesto u kreativnom izričaju pojedinca.

Ples kao sport

Kada promatramo ples kao sport, možemo uočiti da ima mnoge podudarnosti u utjecaju na tjelesno i psihičko zdravlje s brojnim drugim sportskim disciplinama. Stručna literatura povezuje ples s povećanom tjelesnom snagom, koordinacijom, samopouzdanjem, motivacijom, više razine adrenalina i endorfina, više prilika za ekspresiju i kreativnost, optimizmom, nadom te većim kapacitetom otpornosti na stresne događaje. Pickard i Risner (2020) ne staju s nabrajanjem pozitivnih strana plesa te ga povezuju s povoljnim psihofizičkim ishodima kod osoba s Parkinsonovom bolešću, demencijom, rakom te shizofrenijom ili depresijom.

Ipak, neka istraživanja na plesačima pokazuju nalaze koji upućuju na “drugu stranu medalje”. Primjerice, u studiji Abrahama (2006) baletani su opisivali nerealistično stroge kriterije prema svojem tijelu te su autori upozorili na mogući razvoj nekih nepovoljnih tjelesno-psiholoških stanja poput poremećaja hranjenja. Takvi rezultati ne upućuju nužno na uzročno-posljedičnu vezu, no mogu nam bolje opisati mladu populaciju plesača i upozoriti nas na preduvjete koje bi mentori plesnog svijeta trebali imati kako bi mladima osigurali zdrav i siguran razvoj.

Snažna je preporuka i etički imperativ za nekog tko je ulozi trenera, koreografa ili profesora koji podučava ples da dobro razumije ljudsku anatomiju i ima pedagoška znanja, uz posebnu osjetljivost na izazove tipične za dob svojih učenika/plesača – pretjerana usmjerenost na tijelo, perfekcionizam, razvoj identiteta, razvojne promjene na tjelesno-emocionalnom planu i slično.

Ples kao kultura

Neki povjesničari će reći da se plesom prenosi znanje o kulturi generacije prije otkrića pisanog jezika, a za pretpostaviti je da i dalje ima te značajke u drugačijem obliku. Iako se na našim prostorima ohrabruje individualiziranost plesnom izričaju (plesom se ohrabruje ekspresija osobnosti), sociologe će posebno zanimati gdje ples govori o kulturi, narodu i njegovim značajkama. Na neki način ples može poslužiti i kao komunikator svojstava i potreba nekog naroda, o čemu nam svjedoče neka kulturološka istraživanja. Zapad i istok našeg svijeta kulturološki se razlikuju po brojnim stvarima i, ukratko, nazivaju se individualističkom kulturom (zapad koji je usmjeren na pojedinačnu vrijednost i autonomiju) te kolektivističkom kulturom (istok koji je usmjeren na potrebe zajednice i međuzavisnost). Boer i suradnici (2011) objašnjavaju neke kulturalne razlike u glazbi s, između ostalog, različitim navikama u plesu. Konkretno, navode da se na zapadu češće pleše, dok se na istoku glazba češće koristi za ekspresiju vrijednosti i kulturalni identitet. Razlike u kulturi posebno se vide u današnjim popularnim fenomenima pojedinih kultura – dok se na zapadu posebno cijeni brendiranje koreografa i razvoj plesne vještine kao pojedinca, na istoku se javljaju karakteristični oblici grupnih koreografija koje se dovode u vezu s glazbom (primjerice, oblici popularne glazbe Koreje i Japana) gdje je manje bitno tko si ti kao osoba, a više tko su plesači kao kolektiv.

Ovakve kulturalne razlike nisu pravilo i postoje primjese koje se isprepliću posebno pod utjecajem globalizacije. One nam više od svega govore o relativnosti strukture i pravila plesa, ako o plesu govorimo, koju treba poštovati.

Ples kao terapija

Ples je dio psihoterapijskog usmjerenja imena: "psihoterapija pokretom i plesom". Prema Levyju (2005), to je vrsta psihoterapije koja koristi svojstvo ekspresije emocija i ostalih unutarnjih stanja kroz pokret, umjesto dijaloški ili riječima.  Američko udruženje za plesnu terapiju (eng. American Dance Therapy Association), koje postoji od 1966., plesnu terapiju definiralo je kao psihoterapijsko korištenje pokreta. Već je tada počivala na pretpostavci da su um i tijelo u kontinuiranoj komunikaciji. Danas znamo to, ali i puno više. U srži ovog terapijskog usmjerenja pokret je “rječnik” koji u sebi ima potencijal mašte, kreativnosti, ekspresije potisnutih stanja te je mogući medijator do korektivnog iskustva koje stvara promjenu u ljudskoj psihi. Inače, psihoterapiju pokretom i plesom provode posebno educirani stručnjaci i dostupna je u Hrvatskoj.

Je li ples za mene?

Jedan od mitova vezanih za ples je vjerovanje da smo “prestari da započnemo/nastavimo s plesom” ako smo odrasle osobe. Takvi narativi su pogrešni i mogu biti posramljujući. Plesna zajednica sve više stvara prilike za starije plesače koji žele započeti s ovom korisnom aktivnošću. Također, ples može biti vrlo pravedan  – kroz vrijeme pokazuje napredak sukladan uloženom trudu, iako ne postoji neki konsenzus oko toga što je točno uspjeh u plesu, s obzirom na to da svatko dolazi po nešto drugo u plesnu dvoranu.

Ako razmišljate o tome da se po prvi put upustite u ''plesne avanture'', povratnik ste u svijetu plesa ili pak želite ovu aktivnost predložiti nekom bliskom, odvojite malo vremena i pokušajte dati odgovor na ovih nekoliko važnih pitanja:

• Je li ovo moja ili nečija tuđa želja?
• Koji su mi osobni ciljevi – zabava, pripadanje, vještina, tjelovježba? Koja očekivanja imam od sebe?
• Je li ova osoba kompetentna da mi bude trener? Ako ne mogu sam/a procijeniti, koga mogu pitati da procijeni za mene?
• Imam li trenutno psihičke i fizičke kapacitete za to (primjerice, za upoznavanje novih ljudi ili za iscrpnu specifičnu tjelesnu aktivnost)?

Psihologija plesa golemo je područje i nemoguće je sažeti je u formu jednog članka. Ples je postao sveprisutan u pop kulturi, a istraživači su ohrabreni dublje i temeljitije istraživati ovu temu. Neovisno o tome, ništa nas ne sprječava da i dalje koristimo priliku za jedan freestyle session na najdražu stvar - ovaj put s malo više uvida.

Izvori: