Razgovor o mucanju

Krajem prošlog mjeseca, točnije 22. 10., obilježavao se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju koji se prvi put obilježio 1998. godine. S ciljem povećanja svijesti populacije o mucanju i o osobama koje mucaju, na ovaj se dan diljem svijeta održavaju razna predavanja i edukacije o mucanju u organizaciji nacionalnih udruga i logopedskih društava na kojima često aktivno sudjeluju i osobe koje pate od ovog problema. Iako je ovaj dan iza nas, razvijanje svijesti o ovom kompleksnom poremećaju i dalje je važno, stoga smo o mucanju porazgovarali s magistrom logopedije Josipom Jurjević. Josipa zadnjih 7 godina radi u privatnom logopedskom kabinetu „Verbum sanum“ u Zagrebu, a najveći predmet interesa u radu su joj djeca predškolske i školske dobi. U slobodno vrijeme piše dječju poeziju te tekstove uže i šire tematski vezane uz struku.

U daljnjem tekstu slijede neka od najčešćih pitanja o mucanju na koja nam je Josipa dala odgovore.

Što znamo o mucanju?

Mucanje je oduvijek prisutno među ljudima te je zbog svoje kompleksnosti predmet interesa i zanimanja velikog broja znanstvenika. Kroz povijest postoje različite definicije mucanja kojima se mucanje pokušalo objasniti i približiti široj javnosti. Većina ljudi mucanje opisuje i doživljava kao govornu teškoću koja se očituje u ponavljanjima, prekidima i sveukupno produljenom govoru. Međutim, jako je važno napomenuti kako mucanje ne obuhvaća samo govorni aspekt, već i široki spektar socioemocionalnih, psiholoških i neuroloških simptoma.

Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje DSM-5 (APA, 2013) definira mucanje kao „poremećaj fluentnosti s početkom u djetinjstvu“, a koji je karakteriziran sljedećim kriterijima:

A) Ponavljanje glasova i slogova, produljivanje zvukova suglasnika i samoglasnika, razlomljene riječi (npr. stanke unutar riječi), čujno ili tiho blokiranje (ispunjene ili neispunjene stanke u govoru), okolišanja ili cirkumlokucije (zamjene riječi kako bi se izbjegle problematične), produkcija riječi uz jaku tjelesnu napetost te ponavljanje jednosložnih riječi.

B) Smetnja uzrokuje anksioznost zbog govorenja ili ograničenja u učinkovitoj komunikaciji, socijalnom sudjelovanju ili akademskom i radnom učinku, pojedinačno ili u bilo kojoj kombinaciji.

C) Početak simptoma je u ranom razvojnom razdoblju (slučajevi s kasnim početkom dijagnosticiraju se kao poremećaj tečnosti govora s početkom u odrasloj dobi).

D) Smetnja se može pripisati motoričkom deficitu govora ili senzoričkom deficitu, slabijoj tečnosti povezanoj s neurološkim oštećenjem (npr. moždani udar, tumor, trauma) ili drugim zdravstvenim stanjem i ne može se objasniti nekim drugim psihičkim poremećajem.

Kako nastaje mucanje?

Zbog kompleksnosti mucanja postoje brojne teorije o njegovoj etiologiji, odnosno nastanku. Yairi i Seery (2015) ugrubo su ih podijelili u dvije velike skupine: biološke i psihološke teorije mucanja. Biološke opisuju mucanje kao poremećaj koji ima neurofiziološku osnovu, stoga kao uzroke mucanja navode genetsku podlogu, strukturalne različitosti mozga kod osoba koje mucaju, razlike u motoričkoj aktivnosti za vrijeme mucanja u svim regijama vokalnog trakta, u mišićnoj aktivnosti za vrijeme tečnog govora te u slušnom procesiranju. Pokazuje se da je mucanje u 40% slučajeva rezultat genetske predispozicije koja mijenja dijelove jezično – govorne neuronske mreže kod djeteta. Psihološke teorije mucanja uključuju psihobihevioralne, psiholingvističke i psihoemocionalne uzroke. Vrlo je teško bez opreza govoriti o samoj etiologiji mucanja jer su sve teorije važne kako bi se što točnije provela dijagnostika, a kasnije i terapija, mucanja. Ono što je važno naglasiti jest da roditelji nisu razlog ni uzrok djetetovog mucanja.

Koliko se često mucanje pojavljuje kod djece i odraslih?

Učestalost mucanja u odrasloj populaciji iznosi 1%, dok je učestalost mucanja kod djece do četvrte godine mnogo viša i iznosi oko 10%. Isto tako, ukoliko postoji genetska podloga u obitelji, gdje netko od užih članova obitelji muca ili je mucao, vjerojatnost da će dijete početi mucati je 3 do 4 puta veća nego kod djece koja imaju negativnu obiteljsku anamnezu. Djevojčice počinju mucati ranije od dječaka, ali isto tako i ranije prestanu mucati u odnosu na dječake, kod kojih se mucanje pojavljuje nešto kasnije. Zanimljiv podatak je taj da se u ranoj dobi (od 2 do 10 godina) mucanje tri do četiri puta češće pojavljuje kod dječaka nego kod djevojčica.

Kako mucanje utječe na emocije?

U trenutku kada dijete postane svjesno da muca i kada mu to počinje stvarati nelagodu, javljaju se različite emocije. Emocije koje mogu biti prisutne kod osoba koje mucaju su strah, anksioznost, sram, neugoda, krivnja, bijes, ljutnja i frustracija. Emocije se mijenjaju s obzirom na vrijeme pojavljivanja mucanja pa tako prije samog trenutka netečnosti osobe koje mucaju najčešće doživljavaju emocije straha i anksioznosti, za vrijeme netečnosti javlja im se frustracija, a nakon netečnosti osjećaj srama, neugode i ljutnje. Isto tako, roditelji te braća i sestre osobe koja muca doživljavaju osjećaje straha, brige i frustracije, osobito kada okolina zadirkuje osobu koja muca.

Kako su povezani mucanje i anksioznost?

Socijalni anksiozni poremećaj karaterizira strah od situacija koje uključuju socijalnu interakciju ili izvedbu koja može biti praćena od strane drugih osoba. Osobe koje mucaju, često nakon brojnih negativnih iskustava koja doživljavaju, s vremenom razvijaju neki oblik socijalne anksioznosti. Međutim, ne postoje jasni dokazi da temperament djece koja mucaju izaziva anksioznost. Očekivano, socijalna anksioznost više je prisutna kod školske djece i adolescenata jer komunikacijske poteškoće koje su uzrokovane mucanjem postaju sve više izražene kako se zahtjevi okoline povećavaju. Važno je napomenuti da su djeca koja mucaju često izložena verbalnom zlostavljanju i ruganju od strane vršnjaka, što negativno utječe na cjelokupnu sliku o sebi.

Kako mucanje utječe na samopoštovanje?

Mucanje često ima negativan utjecaj i na samopoštovanje. Ustanovljeno je sniženo generalno samopoštovanje i samopouzdanje specifično za domene socijalnog prihvaćanja, školske sposobnosti te iskustva bliskog prijateljstva. Upravo zbog neugodnih emocija koje osjećaju vezano uz svoj govor, često se povlače u sebe te pokušavaju prikriti svoje mucanje na različite načine, što ponekad uključuje i izbjegavanje govornih situacija. Ovdje veliku ulogu igraju roditelji i okolina te terapeut, koji djetetu trebaju pružiti potporu i podršku te na taj način podupirati pozitivno mišljenje i stvaranje pozitivne slike o sebi i svom govoru.

Što znamo o terapiji mucanja te koja su vaša iskustva u radu s osobama koje mucaju?

Pravovremena terapija kod mucanja iznimno je važna. Logopedska terapija je sveobuhvatna i postoje različite tehnike i pristupi kako bi se simptomi mucanja ublažili i/ili potpuno uklonili. Terapija je prilagođena dobi osobe koja muca pa se tehnike razlikuju s obzirom na to radi li se o predškolskoj, školskoj ili odrasloj dobi. Ugrubo, terapija mucanja ovisi o učestalosti mucanja, reagiranju same osobe na vlastito mucanje, reagiranju drugih osoba na mucanje te utjecaju mucanja na svakodnevni život osobe. Iz vlastitog iskustva želim naglasiti da je vrlo važno kod djece koja mucaju ne čekati predugo kako bi se reagiralo jer se gubi vrlo važan period u kojem se može savjetovati roditelje i odrediti smjernice za potencijalnu terapiju. Osim toga, važno je da se osoba koja muca nikada ne osjeća manje vrijednom, da ne osjeća sažaljenje od strane drugih te da se naglasak stavi na ono što osoba govori, a ne kako govori. Vrlo je važno napomenuti i to da, s obzirom na to da mucanje pogađa i ostale domene osim govora, treba u obzir uzeti i suradnju sa psihologom koji je često vrlo važan u cijelom procesu.

Za kraj nekoliko savjeta za razgovor s osobama koje mucaju

Kada razgovarate s osobom koja muca, budite strpljiv, pažljiv i brižan slušatelj. Ne prekidajte dijete ili osobu koja muca dok govori te nemojte dovršavati riječi i rečenice umjesto njih. Mucanje nije problem samo govora, već se odnosi na cjelokupnu komunikaciju, stoga pokušajte raditi što manje prekida tijekom razgovora jer je u tom slučaju osobi koja muca mnogo teže nastaviti komunikaciju. Predškolska djeca koja mucaju, a posebice školska, često su predmet izrugivanja svojih vršnjaka te, ukoliko i kada uočite to ponašanje, aktivno poduzmite sve moguće korake kako bi isto što prije prestalo.

Izvori

Adriaensens, S., Beyers, W. i Struyf, E. (2015). Impact of stuttering severity on adolescents’ domain - specific and general self-esteem through cognitive and emotional mediating processes. Journal of Communication Disorders, 58, 43–57.
American Psychiatric Association (APA) (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders:DSM – 5. 5th edn. Washington, D. C.: American Psychiatric Publishing.
Andrijolić, A. i Leko Krhen, A. (2016). Diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti govora.Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 52(2), 60-72.
>Galić-Jušić, I. (2021). Mucanje: Etiologija, dijagnostika, intervencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.Iverach, L. i Rapee, M. R. (2014). Social anxiety disorder and stuttering: Current status and future directions. Journal of Fluency Disorders, 40, 69-82.
Messenger, M., Onslow, M., Packman, A. i Menzies, R. (2004). Social anxiety in stuttering: measuring negative social expectancies. Journal of Fluency Disorders, 29, 201-212.
Yairi, E., H. i Seery H., C. (2015). Stuttering: Foundations and Clinical Applications (2nd ed.). Harlow: Pearson Education Limited.