Recidiv i djeca s kolodvora Zoo

Recidiv (eng. recurrence, relapse) prema hrvatskom strukovnom nazivlju označava ponovnu pojavu bolesti. Osim određenih medicinskih stanja, recidiv se često povezuje s borbom protiv ovisnosti. Kod (bivših) ovisnika recidiv predstavlja posrtanje i vraćanje zlouporabi supstance. Kako i pod kojim okolnostima se to događa? Osim teorije, ovdje se možemo poslužiti i praksom djece s kolodvora Zoo. U ovom književnom klasiku, (nažalost) pisanom po istinitim događajima, imamo brojne situacije koje se isprepliću s teorijom i lako je uočiti podudaranje.

Sve koji nisu pročitali "Mi djeca s kolodvora Zoo" upozoravamo na minimalne spoilere, no knjiga je već toliko u pop kulturi da malo tko ne zna o čemu se u osnovi radi. No, kako su ju mnogi čitali u osnovnoj i srednjoj školi, ponovimo gradivo. Kroz knjigu pratimo odrastanje i tinejdžerske godine Christiane F. koja odrasta u Berlinu krajem '70-ih godina prošlog stoljeća. S dvanaest je godina u klubu za mlade Evangeličkog centra počela pušiti hašiš, s trinaest je prvi put konzumirala heroin. Kao i mnogi njezini vršnjaci u toj sredini, postala je ovisnica. S vremenom je "završila" na kolodvoru Zoo kako bi prostitucijom zaradila za novi "šut". Christiane nam kroz knjigu nudi detaljan opis života, ali i obrazaca mišljenja kod ovisnika o heroinu. U ovoj knjizi također saznajemo o tajnama djece zaboravljenim od vlastite okoline, za koje se najčešće prvi put dozna tek kada ih droga ubije.

Kada je tema odvikavanje i recidiv, Christiane nam daje jako dobar primjer mišljenja, stavova i ponašanja kod ovisnika koji nastoji prekinuti sa svojom ovisnošću, ali i onoga koji se istoj supstanci vraća iznova i iznova. Prema autorima Murnane i Howell (2011) za recidiv postoje tri glavna okidača (eng. triggers): stres, ponovno izlaganje supstanci i okolinski znakovi. Larmier i Palmer (1999) ističu kako pod "okolinskim znakovima" možemo smatrati bilo koji predmet, mjesto ili ljude povezane s upotrebom supstance. Kod pojavljivanja jednog ili kombinacije više okidača, mozak ovisnika stvara neurokemijsku reakciju sličnu onoj koju izaziva sama supstanca i time povećava vjerojatnost recidiva.

Kroz knjigu imamo jasne primjere posljedica sve tri vrste okidača. Kada je riječ o stresu, već nakon prvog pokušaja odvikavanja Christiane F. piše: "Rijetko sam se osjećala loše. To se događalo kada bi se pojavio neki problem... Onda se nisam znala nositi s problemom. Stalno sam odgađala suočavanje i ponekad sam se plašila da ću popizditi zbog nekog nebitnog problema. Onda mi se javila poprilična želja za H-om, jer bi problem nestao jednim šutem." Ovo je samo jedan od mnogih primjera u knjizi, onaj gdje se govori o problemima odvojeno od ostalih okidača. Ako bijeg iz ustanove gledamo kao stresan događaj, a koji se ne pojavljuje s ostalim okidačima, imamo i primjer Detlefa koji nakon bijega dolazi kod Christiane i govori kako je u savjetovalištu bilo dobro i da će sljedeći put uspjeti. No, na pitanje što sad namjerava, odgovara: "Najprije moram nabaviti fiks". Nužno je napomenuti da u ovom kontekstu stres ima šire značenje od onog što nam često prvo pada napamet - neka "strašna" situacija. Breese i suradnici (2011) kao stresore koji mogu uzrokovati recidiv navode emocije straha, tuge ili ljutnje, fizičke stresore ili npr. socijalne situacije. Kada smo kod straha, Christiane nakon odvikavanja i ponovnog recidiva kaže: "Dok nisam bila na H-u, plašila sam se svega. Tate, usrane škole i nastavnika, (...). Sada sam se osjećala nedodirljivom." Dobar primjer imamo i kada je od heroina umrla Babsi, jedna od najboljih prijateljica protagonistkinje: "Nisam bila sposobna ni za kakve osjećaje. Bila sam totalno mrtva. Otišla sam u kupaonicu i udarila šut. Tek sam poslije toga mogla plakati."  

Ponovno izlaganje supstanci se kroz iskustva Christiane rijetko događalo odvojeno od okidača okolinskih znakova kako se lokacije nabavke i korištenja heroina ponavljaju. No, na više mjesta imamo recidiv uzorkovan isprepletenošću okolinskih znakova u kombinaciji s izlaganjem heroinu (mogućnost besplatnog šuta). To se dogodilo već nakon prvog odvikavanja te prvog izlaska na zrak: "Skinuli smo se s H-a i nismo znali kuda. Otišli smo do metroa, a da nismo pričali o cilju. Vukla nas je neka nevidljiva nit, a toga nismo bili svjesni. I onda smo stajali na kolodvoru Zoo." Nakon što su pozdravili prijatelje koji su planirali sljedeći šut, Detlef i Christiane su vidjeli mogućnost da im se pridruže i zaključili da ih to ne čini ponovnim ovisnicima. Christiane retrospektivno zaključuje: "Razum i razmišljanje su se kod mene potpuno isključili. Bila sam još samo naložena na šut."

Kod isključivo okolinskih faktora zanimljivo je primijetiti svijest glavne junakinje o utjecaju na mogućnost recidiva. O tome govori kada na selu kod bake iznosi kako je dobro da je daleko od uobičajenih mjesta gdje je provodila vrijeme. Možda još jasnije kada je tijekom odvikavanja u savjetovalištu morala prolaziti pokraj okupljališta ovisnika ili tzv. scene: "Protrčala sam onuda, a da nisam pogledala ni lijevo ni desno." Također, nakon najdulje apstinencije opisane u knjizi, Christiane s tetom nailazi na scenu u potpuno novom gradu, ali prepoznaje da je to mjesto skupljanja ovisnika i odmah reagira: "Doslovno sam pošizila. Uhvatila me totalna panika. Uhvatila sam tetku za ruku i rekla joj da smjesta moram ići odavde." Na tetin komentar da je ona s tim završila, odgovara: "Prestani! Još se ne mogu nositi s tim."

Iako toga vjerojatno nismo bili svjesni pri čitanju, knjiga nam pruža dobar uvid u okolinske (i unutarnje) faktore koji mogu pridonijeti recidivu te smo mogli implicitno naučiti što izbjegavati kad se borimo s vlastitim ovisnostima. Osim toga, ovakav prikaz obrazaca mišljenja i osjetljivosti na okolinu čini nam pristup liječenja od ovisnosti nešto jasnijim (izdvajanje iz okoline, psihoterapija, ...), kao i razloge recidiva (vraćanje istoj okolini i "ekipi"). Ukoliko se sami borite s nekom vrstom ovisnosti na linku možete naći popis centara i savjetovališta za prevenciju ovisnosti prema pojedinim županijama.

Izvori:

Breese, G. R., Sinha, R., & Heilig, M. (2011). Chronic alcohol neuroadaptation and stress contribute to susceptibility for alcohol craving and relapse. Pharmacology & therapeutics, 129(2), 149-171.

Larmier, M., & Palmer, R. (1999). Relapse prevention: an overview of Marlatt’s cognitive-behavioural model. Alcohol Research and Health, 23(2), 151-159.

Murnane, K. S., & Howell, L. L. (2011). Neuroimaging and drug taking in primates. Psychopharmacology, 216(2), 153-171.