Savjetovanje za „preživjele“ i grupe podrške za mlade koji tuguju u Hrvatskoj (INTERVJU)

Gubitak bliske osobe bolno je iskustvo, jedno od onih u kojem su ljudi više slični nego različiti. Uzdrmava naše temelje i vjerovanja o svijetu, a unutar nas stoji zapetljano klupko emocija. Istovremeno, svatko tuguje na svoj način i traži kako uklopiti gubitak u svoju životnu priču. Da podrška na putu tugovanja ne izostane, važna je otvorenost društva da uopće govorimo o temi smrti, gubitka i tugovanja.

Udruženje "Djeca prva" iz Zagreba prepoznalo je potrebu da se u Hrvatskoj osigura dodatna podrška onima koji je trebaju, odnosno da podrška stručnjaka koji su adekvatno educirani za rad na temu tugovanja bude lakše dostupna. Vidjeli su priliku da to ostvare kroz program Europske unije Erasmus+ i osmislili projekt pod nazivom „Iskustvo tugovanja mladih kao resurs za osobni rast i razvoj“, koji se provodi u suradnji sa Šleskim sveučilištem u Opavi, u Češkoj. Bespovratna sredstva za projekt im dodjeljuje Agencija za mobilnost i programe EU. U prvoj je fazi Udruženje od 11. do 15. prosinca 2023. godine boravilo u Opavi i prošlo edukaciju o tugovanju za stručnjake, s naglaskom na praktičnim elementima pružanja podrške ožalošćenima.

Zanimljivo je da u Češkoj od 2012. godine postoji službeno registrirano zanimanje „savjetovatelja za ožalošćene“ („Poradenství pro pozůstalé“). Riječ pozůstalí u doslovnom prijevodu znači "oni ljudi koji su preostali nakon gubitka", odnosno - preživjeli. Pionir zanimanja u Češkoj je psihologinja i sociologinja dr. sc. Naděžda Špatenková, a upravo je ona prenosila svoje bogato znanje i iskustvo stručnjacima iz udruge. Pridružila joj se kulturalna antropologinja dr. sc. Andrea Preissová Krejčí, govoreći o temi značenja smrti, umiranja i obreda povezanih sa smrću.

Na temelju znanja stečenih na edukaciji, u Udruženju su pripremili pilot program grupne podrške za mlade s iskustvom žalovanja zbog smrti bliske osobe, a koji će primijeniti u radu s dvije grupe mladih. Ovim putem koristimo priliku prenijeti njihov poziv da se uključite u grupe podrške. Program je predviđen za osobe u dobi od 18 do 29 godina i potpuno je besplatan, a grupe će voditi psiholozi i socijalni pedagozi. Prijave su otvorene do 15. ožujka 2024. godine, a prijaviti se možete na telefon 01 2947 066 ili na e-mail adresu: savjetovanje@djeca-prva.hr. Dodatne informacije pronađite ovdje.

Intervju

Kako sam i sama imala priliku boraviti s Udruženjem u Češkoj i proći edukaciju, dr. Špatenkovu sam zamolila za kratki razgovor o tabuu smrti u društvu, o njezinoj motivaciji da se bavi ovom temom te o tugovanju općenito. Osim u Opavi, Špatenková je docent na Sveučilištu Palacký u Olomoucu, gdje vodi i Sveučilište za treću dob. Također je zaposlena u Psihijatrijskoj bolnici Šternberk. Educira i supervizira savjetovatelje za preživjele, savjetovatelje za krizne intervencije, zdravstvene i socijalne djelatnike te pruža usluge psihološkog savjetovanja i psihoterapije.

U nastavku prenosimo razgovor.

U Češkoj postoji posebno priznato zanimanje savjetovatelja koji pruža podršku ožalošćenima/preživjelima. Ujedno ste prva osoba koja se time počela baviti u Češkoj i koja se stručno posvetila temi žalovanja. Možete li objasniti otkud potreba da se to izdvoji kao zasebno zanimanje? Intuitivno se očekuje da će terapeuti znati pružiti podršku bilo kome, u bilo kojoj situaciji, pa tako i tugujućima. Također, očekivali bismo da se čovjek prirodno može nositi s gubitkom, s obzirom na to da je smrt sastavni dio života.

U inozemstvu je skrb za ožalošćene naprosto standard. U njemačkom i engleskom govornom području to sasvim uobičajeno funkcionira i tamo postoje specijalizirani savjetovatelji za ožalošćene. No, u svakoj državi radi se drugačije. Primjerice, svaka savezna država u Njemačkoj ima vlastiti koncept skrbi za ožalošćene, a u SAD-u djeluju tako da se stručnjaci s ožalošćenima susreću u domovima žalosti i pogrebnim službama. U Češkoj je postojala ponuda redovnih pomagačkih profesija (npr. socijalni radnici, psiholozi, ...), a oduvijek je nedostajalo psihologa, i za djecu i za odrasle. Istovremeno se pokazalo da postojeći stručnjaci nisu pripremljeni za rad s ožalošćenima, niti na razini ličnosti niti profesionalno, jer je tema smrti i gubitka bliske osobe izuzetno zahtjevna i za profesionalce. Također se pokazalo da pogrebne službe nisu prikladna sredina jer je to nešto što ožalošćene traumatizira i više tamo ne žele ići (a tamo su prije ponekad dolazili i dobivali neki oblik neslužbene pomoći). Tako se počela stvarati specijalizacija u pomagačkom savjetovanju, u smislu da je za pomažuće djelatnike postojao dopunski tečaj koji bi im pomagao raditi s ožalošćenima. Na kraju se to, zahvaljujući ministarstvu i određenim državnim intervencijama, razvilo tako da je savjetnik za preživjele zanimanje i profesionalna kvalifikacija, točnije od 2012. godine, kada je to tako bilo opisano i usvojeno.

Koja je bila Vaša motivacija da se tako intenzivno posvetite temi gubitka i žalovanja, što je potaknulo taj interes?

Prvotno sam počela studirati sociologiju i posvetila sam se ritualima smrti, umiranja, prijelaznim ritualima, a zatim je umrla moja vlastita majka, što je bilo vrlo traumatizirajuće iskustvo. Susrela sam se s tim da nisam dobila pomoć i potporu, iako sam u to vrijeme radila na liniji za podršku među psiholozima i drugim djelatnicima pomažućih zanimanja, a koji to nisu znali dovoljno razumjeti. Paradoksalno se dogodilo da su za mnom počeli dolaziti ljudi koji su nekoga izgubili i pripovijedali mi svoje iskustvo. Bilo je to u doba kada su pogrebni rituali u Češkoj već bili znatno narušeni, bila je kriza. Sprovodni rituali odzvanjali su kao nešto prazno i ishlapjelo, nešto što nije ništa govorilo. Ljudi su tragali za nečim drugim i nisu to nalazili pa sam se zato time počela baviti profesionalno. Komunistički totalitarizam u Češkoj je potpuno uništio tradicionalne sprovodne rituale, a ti civilni obredi u krematoriju bili su, i jesu, grozni.

Kada sam razmišljala što ću Vas pitati, sjetila sam se psihologinje Lidije Arambašić iz Hrvatske koja se u karijeri posvetila traumama, gubicima, tugovanju i povezanim temama. Upečatljivo mi je – a možda je skroz slučajno – to što ona, jednako kao Vi, uglavnom nosi šarene frizure. Što mislite, postoji li razlog zašto su psihologinje koje se bave ovim temama sklonije nositi šarene boje na glavi?

*smijeh* Ne, nije slučajno. Mislim da je to kompenzacija toga što je smrt ponekad crno-bijela, tužna, a trebamo unijeti šarenilo i radost u život. Mislim da su najbolji savjetovatelji za preživjele oni koji znaju živjeti i uživati u životu dok ga imaju - jer oni najbolje znaju da život može završiti bilo kada i bilo kako. A i psiholozi su ekscentrici.

Smrt je svuda oko nas, to je jedino sigurno na ovom svijetu i nešto s čime se stalno susrećemo, nesumnjivo je da ćemo svi doživjeti gubitak. No, čini se kao da se u svakodnevici malo govori o smrti, posebno kada netko žaluje. Na primjer, pričamo o tome u vrijeme oko sprovoda (kada se smrt dogodi), a onda nastaje šutnja. Moglo bi se reći da je smrt tabu. Zanima me zašto je to tako i kako čovjek tako uspješno izbjegava razgovor o nečemu što je tako očito i neizbježno.

Mi smo sami to učinili od smrti jer sada prevladava ideal ljepote, mladosti, bogatstva, a ne starosti, bolesti, smrti. Dok je smrt bila sastavni dio našeg života – ratovi, epidemije, smrt u obitelji – nekako smo se s tim naučili živjeti. Isto tako, to je posljedica institucionalizacije – smrt se premjestila u instituciju – u bolnicu. Ili, uzmite primjer rađanja u rodilištu. Rodilište je institucija pa ne vidimo situacije smrti kod poroda ili smrt žene koja rađa. Pokapanje se premjestilo u pogrebne službe na način da službenici sve rade, sve se odvija mimo obitelji, pa dodatno gubimo kontakt sa smrću. Kada nam je nešto neugodno, imamo tendenciju to izbjegavati, a smrt je neugodna i izaziva intenzivne emocije. Mislim da je pod utjecajem svega toga postepeno dolazila tabuizacija smrti u mnogim društvima, a običaji vezani za smrt više nisu dio obiteljskog života. Geoffrey Gorer je 1960. objavio esej "Pornografija smrti" u kojem kaže da je, naprosto, normalno govoriti o smrti, a nije prirodno govoriti o seksu. U našem društvu je to sada potpuno suprotno: prirodno i otvoreno govorimo o seksu, ali smrt je tabu.

Želite li reći da je moderni, zapadni, način života promijenio pristup smrti?

Sasvim sigurno.

U sklopu edukacije ispričali ste nam anegdotu o negativnim reakcijama na to što se Vaš sin u vrtiću igrao s igračkom pogrebnog vozila i o situaciji kada ste ga u školu dovezli autom s oznakama pogrebnog poduzeća. U oba slučaja završili ste na razgovoru i dobili prodike vrtića/škole. Biste li ih mogli prepričati našim čitateljima? Meni su se činile kao dobri primjeri i pokazatelji toga da smrt jest tabu.

Imam puno drugih primjera. U službenom vozilu (pogrebnog poduzeća) dolazila sam u starački dom gdje se bavim reminiscentnom terapijom - što je rad s uspomenama i tehnika koja se koristi u radu sa starijim osobama ili s ožalošćenima. Svaki put kad bih se dovezla tamo i parkirala ispred staračkog doma, neki zaposlenik bi mi došao reći da se preparkiram jer to traumatizira klijente, a klijente to nikada nije traumatiziralo i bili su sasvim u redu. Pitali bi me jesam li iz pogrebne službe i koliko danas košta sprovod. Mi se trudimo štititi klijente pred konfrontacijom sa smrću, a ljudi u staračkim domovima o tome razmišljaju od jutra do večeri. Također nam se dogodilo, kada smo istraživali seksualnost umirućih i došli u hospicij, da nas djelatnici nisu htjeli pustiti k umirućima, govoreći da se oni ne seksaju, nego umiru. Kada smo ipak uspjeli doći do njih, bili su vrlo sretni što netko s njima govori o tim temama. Imamo obojane predodžbe o temi smrti i pokušavamo štititi druge, ali time što ih pretjerano štitimo ponekad im činimo nažao. Na primjer - upravo u odnosu prema djeci – ne dopuštamo im da vide smrt, ne dopuštamo im da sudjeluju na sprovodu, da budu sudionici umiranja i time im paradoksalno štetimo.

Gdje god krenuli istraživati temu tugovanja, naići ćemo na barem jednu od teorija o fazama tugovanja. Postoji rizik da se faze tugovanja shvate rigidno jer nam je danas jasno da žalovanje nije tako kockasto i da se ne može staviti u okvire. Dapače, može biti nepregledno, neuredno, praćeno kompleksnim emocijama (ne samo tugom) i nema pravila kako treba izgledati ili koliko treba trajati. No, općenito, možemo li govoriti o tome da tugovanje ima svoj početak i svoj kraj, što uopće znači da je tugovanje završilo i da je integrirano u životno iskustvo?

Ne zastupam ideju o raznim fazama, poput onih koje predlaže Elisabeth Kübler-Ross jer to jednostavno nije tako. Tijekom svojeg dugog profesionalnog života nisam srela puno ljudi koji su došli u fazu prihvaćanja, tako da ja to uzimam više kao stvar individualnosti. Govorim klijentima da žalovanje traje onoliko dugo koliko si dopustimo, koliko si damo mogućnost i ovisno o tome što napravimo za završetak svog žalovanja. A završiti žalovanje znači vratiti se životu, funkcioniranju, što može značiti ponovno imati radost od života, ne proživljavati bol zbog gubitka. Ponekad to može trajati puno duže nego što većina ljudi misli, uključujući stručnjake. Na edukaciji sam vam rekla da to statistički traje godinu dana, ali nekada, zapravo većinom, traje puno duže. Mogu dati primjer kada mi je umrla kćer - sedam godina nisam mogla vidjeti djecu, nisam mogla biti u kontaktu s njima i nisam im se bila sposobna radovati. Percipiram da je moj završetak žalovanja bio u trenutku kada su mi djeca opet bila lijepa, draga, smiješna…

Prije ste spomenuli da ste se bavili pitanjem rituala, ali i tijekom edukacije ste pričali mnogo o tome da s dostojanstvom treba prihvaćati i odnositi se prema smrti. Koja je važnost rituala za ljude (poput sprovoda, obilježavanja obljetnice smrti i slično)?

Ti rituali strašno su važni jer su granica ili prijelaz iz jedne etape u drugu, nude model ponašanja i ljudi ih ne moraju smišljati te daju sigurnost. Na primjer, sprovodni ritual je najrazrađeniji obred u ljudskoj povijesti, a kršćanski sprovodni ritual star je više od 2000 godina. U suštini se u njemu ponavlja uvijek isto - iste riječi, isti zadaci, gdje svi znaju što bi i kako bi trebali raditi i zapravo se taj divovski kaos strukturira u male dijelove. Ritual kaže da nešto počinje i završava, a, ako tog graničnika nema, čovjek može doći u stanje da se stalno utapa u vlastitom očaju.

Postoje različite vrsti smrti, različiti načini na koje ljudi umiru, različiti odnosi s ljudima koji su umrli... mogli bismo o tim varijacijama pričati danima. Koji su elementi tugovanja neovisni o svemu tome, odnosno, koji je to dio iskustva koji svi tugujući dijele?

Osjećaj gubitka je univerzalan, a način smrti uvijek određuje način žalovanja.

Nastavno na to, možete li reći koji su to faktori koji povećavaju rizik da se tugovanje zakomplicira?

Okolnosti, a prije svega naglost, neočekivanost i traumatičnost smrti. Različito je hoće li moj bližnji umrijeti u bolnici, dok prima palijativnu skrb, ili ga je netko ubio ili se on sam ubio, tako da okolnosti smrti to svakako determiniraju. Dalje to određuje preuranjenost - na primjer, smrt djeteta ili mladog čovjeka, koji kao da nije dovršio neke životne zadatke. Također je vrlo važno ako umre (meni) najvažnija osoba na svijetu. U takvim okolnostima je jasno da se žalovanje može ili hoće zakomplicirati. A, to - je li za mene netko najvažnija osoba na svijetu - ne ovisi o tipu odnosa u kojem smo bili, u pravnom ili rodbinskom smislu. De facto, to su prijatelji, partneri, ljubavnici.

Kada bi tugujuća osoba trebala potražiti pomoć savjetovatelja/terapeuta? Trebaju li svi ožalošćeni stručnu pomoć? U kojim situacijama preporučujete da se osobe jave za dodatnu podršku? Što je to za što se terapija posvećena tugujućima može pobrinuti, a da se osoba ili njezina okolina za to ne mogu pobrinuti sami?

Ne mislim da svi ožalošćeni trebaju nekog stručnjaka, ali svi ožalošćeni trebaju neku upućenu osobu koja će im reći što da rade - i kod pripreme sprovoda, kao i u žalovanju. To može biti netko iz obitelji, netko s iskustvom, a, ako u obitelji nema takvih, onda bi to mogao biti neki stručnjak pomagačke struke. U suštini, taj profesionalac može biti i djelatnik pogrebne službe, to može biti bilo tko - socijalni radnik ili psiholog kod kojeg već idem. No, prvi stručnjak kojem se ožalošćeni u pravilu obrate je liječnik, pa bi i liječnici trebali znati nešto o žalovanju svojih pacijenata. A, savjetovatelj za ožalošćene, to je jedna usluga u sklopu koje netko raspolaže tom stručnom kvalifikacijom ili specijalizacijom savjetovatelja za ožalošćene. On govori klijentu: "želim, mogu i znam raditi s ovim temama, nemam problema s tim, možete mi se obratiti s povjerenjem".

Mnogi ljudi nakon gubitka kod liječnika dobivaju tablete za smirenje ili antidepresive, a njihov problem nije depresija ili stvar toga da se moraju smiriti. Jednostavno i prirodno - reagiraju na gubitak i u redu je da nisu u redu. Koje su posljedice pijenja lijekova odmah nakon doživljenog gubitka? Jeste li u Češkoj imali neke pokušaje senzibilizacije liječnika za takva pitanja?

Problem su ovisnosti i neproživljavanje emocija. Kad me nešto boli, uzet ću lijekove, ali emocije je potrebno proživjeti, odživjeti i pustiti. U Češkoj educiramo liječnike jer često pacijentima daju Neurol, što je benzodiazepin, lijek uz koji se ne smije piti alkohol i koji nosi visoki rizik za razvoj ovisnosti. Jeftini su, brzo djeluju, ali i brzo imaju neželjene učinke. No, ti liječnici to ne znaju jer se mi s tim osobama, kada su već ovisne, susrećemo na psihijatriji. Potrebno im je reći: umjesto Neurola, dajte im prostor za ventiliranje emocija i dajte im vrijeme.

Blagdanska razdoblja su specifična za ožalošćene. Postoji pritisak da svi ljudi budu posebno radosni, a za njih to može biti izrazito stresno i teško. Postoji li savjet/poruka koju biste uputili preživjelima, a da lakše prebrode bilo koje blagdansko razdoblje? Iz Vašeg iskustva, mogu li si ikako olakšati?

Preporučam da učine blagdane drugačijima nego što su bili prije - jer više nikad i neće biti isti. Neka zajedno razmišljaju o tome žele li otputovati u planine ili ići na more. Ponekad je ožalošćenim ljudima jednostavnije biti na poslu. Nekima je zgodnije uključiti se u volonterski rad i u skrb za druge ljude, čime ujedno pomažu sami sebi. Ukratko, važno je tražiti kako blagdane učiniti drugačijima jer nikada neće biti isti kao prije.

Hvala kolegi Ivanu Vrbickom iz Udruženja "Djeca Prva" na simultanom prijevodu s hrvatskog na češki i obrnuto!

Izjava Udruženja "Djeca prva": Iznesena mišljenja i stavovi vezani uz projekt „Iskustvo tugovanja mladih kao resurs za osobni rast i razvoj“ odražavaju isključivo stav autora i ne moraju se podudarati sa stavovima Europske unije ili Agencije za mobilnost i programe Europske unije. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje bespovratna sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.