Sindrom uljeza – kada osjećaš da ne zaslužuješ vlastiti uspjeh

Za početak odgovorite (u sebi) na nekoliko kratkih pitanja:

• Pripisujete li vlastiti uspjeh sreći, dobrom tajmingu ili nekoj vrsti eksternalne pogreške?
• Vjerujete li „ako ja mogu, bilo tko može“?
• Muči li vas i najmanja pogreška u vlastitom radu?
• Doživljavate li čak i konstruktivnu kritiku kao dokaz vlastite nesposobnosti?
• Brine li vas da je samo pitanje vremena kada ćete biti 'otkriveni'?

Ako je vaš odgovor 'da' na većinu pitanja, vjerojatno i vas muči sindrom uljeza (eng. imposter syndrome). Sindrom uljeza ili fenomen uljeza definira se kao uvjerenje pojedinca da je uzrok njegovog uspjeha sreća, nekakva izvanjska pogreška ili pak uloženi trud, ali nikako njegova inteligencija ili sposobnosti. Ovi pojedinci vjeruju da se oni ne uklapaju u svoje akademsko ili poslovno okruženje unatoč objektivnim dokazima vlastite uspješnosti i žive u strahu da će kad-tad biti otkriveni kao varalice. Drugim riječima, oni nisu u mogućnosti internalizirati vlastiti status i uspjeh i to im donosi značajne razine emocionalne nestabilnosti.

Sindrom uljeza prve su identificirale psihologinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes 1978. godine, no tek mu se u posljednje vrijeme počelo pridavati više pažnje, kako u znanstvenim krugovima, tako i u popularnim medijima. Preko 80% publikacija o sindromu uljeza na Google Scholaru objavljeno je u posljednjih 20 godina.

Clance i Imes u svojem su radu proučavale vrlo uspješne žene te su pronašle da one koje pate od ovog sindroma imaju snažna uvjerenja da nisu inteligentne i da su uspješno prevarile bilo koga tko misli da jesu. Kada su prvi put opisale ovaj fenomen, Clance i Imes su mislile da on pogađa isključivo ženski rod, no istraživanja pokazuju da se javlja i kod muškaraca, iako je kod žena više izražen. Sonnak i Towell (2001) pronašli su da se sindrom uljeza javlja kod 43% studenata britanskog sveučilišta. Mnogo je učestaliji kod rasnih, etničkih i rodnih manjina, a tipičan je i kod pojedinaca koji su prva generacija studenata u svojim obiteljima.

Zanimljivo je istaknuti da je oko 20 godina nakon što su Clance i Imes opisale sindrom uljeza, identificirana pojava koja dijeli neke slične značajke sa sindromom uljeza, a to je prijetnja stereotipom – osjećaj rizika da ćemo potvrditi negativne stereotipe vlastite socijalne grupe. Osobe koje prati ovaj osjećaj imaju vrlo osviještene negativne stereotipe o vlastitoj grupi i aktivno pokušavaju opovrgnuti te stereotipe. Iako su različiti konstrukti, gdje se prijetnja stereotipom odnosi na strah od potvrđivanja tuđih uvjerenja, a sindrom uljeza na strah od iznevjeravanja tuđih uvjerenja, oba fenomena ističu anksioznost koju doživljavaju članovi marginaliziranih grupa bazirano na njihovoj interpretaciji tuđih uvjerenja o njima. Ta anksioznost uzrokovana hipersvjesnošću svoje različitosti od ostatka grupe, često ih 'tjera' da se 'maskiraju' i mijenjaju svoju osobnost kako bi se što bolje uklopili u većinsku grupu.

Iako se sindrom uljeza može javiti kod raznih zanimanja, primijetili smo da su istraživanja nerijetko usmjerena na akademsku zajednicu. To nije neuobičajeno s obzirom na to da unutar akademske zajednice vlada snažan pritisak oko postizanja uspjeha i veliki broj ljudi se natječe za ograničene resurse. Biti akademik znači regularno se nositi s evaluacijama od strane studenata, odbijanjima od strane recenzenata, urednika časopisa i drugih. Ovakve okolnosti kod osoba sa sindromom uljeza izazivaju stres i anksioznost te ih mogu dovesti do odustajanja od akademske karijere zbog osjećaja da nisu dovoljno kompetentni.

Iz svega do sada navedenog očito je da sindrom uljeza može imati značajan utjecaj na psihičko zdravlje. Studije pokazuju da on koegzistira s anksioznošću, depresijom, niskim samopoštovanjem, somatskim simptomima i socijalnom disfunkcijom. Strah od neuspjeha koji je gotovo stalno prisutan umanjuje potencijal pojedinaca za karijernim rastom i zadovoljstvom. Osim navedenog, ovi pojedinci skloni su radoholizmu, perfekcionizmu i prokrastinaciji u voditeljskim ulogama.

Iako polovina publikacija objavljenih u posljednjih 7 godina ističe sindrom uljeza kao važan klinički fenomen, on još uvijek nije prepoznat kao psihički poremećaj i nije naveden u dijagnostičkim priručnicima. Ono što bi moglo pomoći pojedincima koji se nose s osjećajem nepripadanja vlastitom akademskom ili poslovnom okruženju jest dobivanje adekvatnog mentorstva, traženje pomoći od eksperata ili prijava na prikladnu psihoterapiju.

Literatura:

Pitanja preuzeta s: https://impostorsyndrome.com/quiz/

Bravata, D. M., Madhusudhan, D. K., Boroff, M. i Cokley, K. O. (2020). Commentary: Prevalence, Predictors, and Treatment of Imposter Syndrome: A Systematic Review. Journal of Mental Health & Clinical Psychology, 4(3).

Chrousos, G. P., Mentis, A. F. A. i Dardiotis, E. (2020). Focusing on the neuro-psycho-biological and evolutionary underpinnings of the imposter syndrome. Frontiers in Psychology, 11, 1553.

Edwards, C. W. (2019). Overcoming imposter syndrome and stereotype threat: Reconceptualizing the definition of a scholar. Taboo: The Journal of Culture and Education, 18(1), 3.

Robertson, J. (2018). Dealing with imposter syndrome. In EqualBITE (pp. 146-151). Brill Sense.

Wang, K. T., Sheveleva, M. S. i Permyakova, T. M. (2019). Imposter syndrome among Russian students: The link between perfectionism and psychological distress. Personality and Individual Differences, 143, 1-6.

Weir, K. (2013). Feel like a fraud. Grad Psych Magazine, 11(4), 24.