U potrazi za srećom

Što je sreća i odakle dolazi? - aktualno je pitanje otkad je ljudskog uma i zdravog razuma. Svi ljudi teže osjećaju mira i zadovoljstva koji sreća sa sobom nosi, ali se još uvijek često pitaju gdje se sreća skriva i kako do nje doći. Definiranje ovog pojma veliki je problem za psihologe, filozofe i sve koji su se odlučili malo opširnije pozabaviti ovom temom. Za sreću možemo reći da je ona odsustvo nesreće - logično, ali čini se prejednostavnim za prihvatiti kao jedino objašnjenje. Nije pogrešno ni tvrditi kako je sreća trajno ugodno emocionalno stanje koje uključuje zadovoljstvo životom, a točno je i da je definiraju sloboda, sigurnost, unutarnji mir, materijalna dobra i još pregršt lijepih stvari koje možemo pronaći u svakoj prosječnoj rođendanskoj čestitci. Neupitno je da su sva navedena objašnjenja točna, ali to nam ne odgovara na pitanje gdje se krije ta tražena, od uha do uha velika, sreća!

Biološki gledano, sreća nije ništa drugo nego biokemijska reakcija raznih supstanci u našem organizmu. Neke od njih su neuroprijenosnici dopamin, serotonin ili endorfin koji pomažu suzbijanju boli, utječu na raspoloženje, donose osjećaj ugode i zadovoljstva, a njihovo smanjeno lučenje uzrokuje simptome depresivnosti. Na kvalitetan rad i povećanje lučenja navedenih supstanci možemo utjecati na razne načine: zdravom prehranom, tjelovježbom, provođenjem vremena u prirodi, održavanjem kvalitetnih socijalnih i intimnih odnosa, kvalitetnim snom i slično. Osim svega navedenog, na naš subjektivan osjećaj sreće utječe, naravno, i način razmišljanja, što je nama psiholozima prilikom istraživanja ove teme najviše privuklo pažnju.

Kognitivni psiholog Aaron Beck tvrdio je da je pojava depresivnosti i očaja, odnosno nedostatak pozitivnih (ugodnih) osjećaja, zapravo posljedica nelogičnih i negativnih misli te da naše misli stvaraju naše osjećaje, a ne obrnuto. Prema tome, izdvojio je 3 načela kognitivne terapije koji objašnjavaju ovakvo stanje: 1) naše misli stvaraju naše osjećaje, odnosno naše emocije proizlaze iz onoga o čemu razmišljamo; 2) depresija je neprestano mišljenje negativnih misli; 3) većina negativnih misli koje bude negativne emocije su posve pogrešne ili su izobličenja istine, ali ih mi neupitno prihvaćamo. Sudeći po ovim trima načelima, našim emocijama ne trebamo uvijek pridavati toliku važnost jer postoji mogućnost da su proizašle iz kognitivnih distorzija. Kognitivne distorzije su pogrešni načini razmišljanja koji se očituju u isključivosti, pretjeranom uopćavanju, isključivanju pozitivnih misli, naglom zaključivanju, samookrivljavanju i slično. Razumijevanjem i osvještavanjem takvih pogrešnih načina razmišljanja, postaje jasnije da naši osjećaji proizašli iz takvih razmišljanja nisu činjenice, niti određuju točnost naših misli. Ukoliko se osjećamo loše, i naše misli će biti sve izobličenije što posljedično dovodi do produbljivanja negativnih osjećaja i, u tom slučaju, nalazimo se u začaranom krugu crnila. Upravo Burns u svojoj knjizi Osjećati se dobro (1980) ističe osnovnu ulogu kognitivne terapije, a to je opovrgavanje pogrešnih misli i prekidanje začaranog kruga što dovodi do zadovoljstva, uvažavanja sebe i ljubavi prema sebi - što su temelji sreće.

''Ako znamo kako određenim mislima, napose nerazboritim, stvaramo negativne emocije, raspolažemo tajnom koja nam omogućuje više nikada ne doživjeti očajno nezadovoljstvo.'' - Tom Butler-Bowdon

Prema autorima Ellis i Harper (1961) naše emocije nisu posljedica potisnutih želja i potreba, kao što bi to čvrsto tvrdio gospodin Freud, nego proizlaze iz misli, stavova i uvjerenja. Način na koji vidimo sebe i svijet oko sebe proizašao je iz naših unutarnjih dijaloga, odnosno riječi koje upućujemo sami sebi, a one onda predstavljaju naše viđenje svijeta i postaju misli prema kojima se orijentiramo i pokrećemo. Velika je sreća da smo unutarnje dijaloge u mogućnosti mijenjati. Za osvještavanje misli u današnje vrijeme vrlo je popularna metoda mindfullnessa koja je dokazano vrlo efikasna u introspekciji i kontroli vlastitih misli. Pažljivim promatranjem naših unutarnjih razgovora sa sobom i procjenom pomažu li nam oni ili odmažu u stvaranju pozitivne slike svijeta oko sebe, možemo doći do značajnih osobnih promjena. Najjednostavnije rečeno: postajemo ono u što se uvjeravamo. Niti jednu emociju nije moguće održavati bez da je zalijevamo ponavljajućim mislima (pa tako ni pozitivne) i niti jedan događaj nije niti dobar niti loš dok mu mi ne pridamo vrijednost. Ellis je svemu ovome vrlo optimistično pristupio i tvrdi da nas niti jedna stresna situacija ne mora uznemiriti, ako joj mi to ne dopustimo jer je nadzor nad našim mislima uvijek moguć. Ako određenu situaciju isprva odredimo kao katastrofu, ne ostavljamo prostora drugim viđenjima koji možda tvrde suprotno i taj događaj će za nas zasigurno i postati katastrofalan. U nekim slučajevima, čvrsta odluka da nećemo na događaj gledati kao katastrofalan ili da nećemo negativno misliti mijenja i naše osjećaje u skladu s tim. Tako Ellis i Harper tvrde da je ''ključ dobrog života razborito pristupanje najmanje razboritom području života - emocijama.''

Sada, kada smo prošli kroz nekoliko objašnjenja kako misli mogu određivati emocionalna stanja, osvrnut ćemo se malo na to na koji se način ljudi pokušavaju približiti sreći. Prilikom izbora naših ponašanja često se vodimo načelom "ići ka onome što će nas u budućnosti usrećiti". Iako ljudi prilično dobro mogu predviđati i zamišljati budućnost, u tome nismo toliko dobri koliko to ponekad mislimo. Često dolazi do raskoraka između onoga što smatramo da će nas usrećiti i onoga što nas doista usrećuje. Situacije procjenjujemo prema emocionalnim reakcijama za koje mislimo da će određeni događaj u budućnosti u nama izazvati, a to činimo na temelju onoga kako se osjećamo u sadašnjem trenutku. Emocionalne reakcije koje predviđamo ne moraju vrijediti za nas i u budućnosti. Iz tog razloga trebamo biti oprezni kod donošenja odluka za daleku budućnost, osvijestiti trenutne emocije koje bi mogle utjecati na odluku i uvijek biti spremni na fleksibilnost i promjene na putu do cilja.

Prema svemu navedenom jasno je da je osjećaj sreće subjektivno iskustvo proizašlo iz vrijednosti, stavova, iskustava i načina razmišljanja svakog pojedinca. Za svakoga od nas sreća znači nešto drugo u određenom trenutku. Tako će bolesnom sreća predstavljati ozdravljenje, majci osmijeh djeteta, poslovnjaku novac, a zaljubljenom poljubac voljene osobe. Seligman je 2002. godine pregledom velikog broja istraživačkih radova izdvojio neke od faktora za koje se općenito smatra da donose sreću. Što se tiče novca, dovoljno je reći da se sreća s količinom novca povećava samo do određene granice koja osigurava ugodan život, ali poslije te granice povećanje bogatstva nije povezano i s povećanjem sreće, o čemu smo već ranije i pisali kao i o savjetima kako konstruktivnije trošiti novac. Brak, druželjubivost i religioznost povećavaju razinu sreće, dok prema spolu žene, za razliku od muškaraca, doživljavaju veće razine neugodnih, kao i ugodnih, emocija. Što se tiče iskustava u prošlosti, Seligman, za razliku od Freuda, tvrdi da ''tratimo život ako smatramo da nam je naše djetinjstvo donijelo muku ili smo zbog toga zauzeli pasivan stav prema budućnosti" - neovisno o prošlosti, važna je sadašnjost i ono što sada možemo učiniti kako bi je učinili lakšom. Prema Seligmanu, uz sve navedeno, najveće životno zadovoljstvo i istinska sreća zapravo proizlaze iz razvijanja naših vrlina i željom da postajemo što bolje osobe.

Postizanje sreće često je malo kompliciranije od onoga "ako želiš biti sretan - budi". Sretnim se ne postaje iznenada i za njezino postizanje potrebno je uložiti trud, vrijeme i malo pobliže upoznati i slušati sebe, što se na kraju svakako isplati. Zato bi se moglo reći da je nešto prigodnija ona "svatko je krojač svoje sreće" jer daje osjećaj kontrole, mogućnost izbora i djelovanja te napominje da, na kraju krajeva, svatko drži konce svoje sreće u svojim rukama.

Za kraj, toplo preporučujemo knjigu "Hector u potrazi za srećom" autora Françoisa Lelorda koji na vrlo pristupačan, zanimljiv, pomalo šaljiv i poučan način opisuje psihijatra Hectora koji se odlučio na put oko svijeta kako bi pronašao formulu za životnu sreću.

Izvori: