Što možemo naučiti od masovnog ubojice?

Znanstveni nalazi su ono čime se uglavnom vodimo jer predstavljaju neke najčešće slučajeve, omogućuju nam da predviđamo ljudska ponašanja, daju nam sliku o tome što očekivati, a sve nam to pomaže u boljem razumijevanju drugih i samih sebe. Međutim, ponekad nas i ekstremni slučajevi ljudskog ponašanja mogu mnogočemu naučiti. Iako su neki iznimno negativni po okolinu i pojedince, možda ipak postoji nešto što možemo izvući i iz tih ponašanja. Jedan takav slučaj su nemilosrdna pucnjava i višestruka ubojstva koja je počinio Charles Whitman.

Charles Whitman (1941-1966) nekoć je bio pripadnik vojske, a nakon toga je 1961. godine upisao studij arhitekture na Sveučilištu u Teksasu. U to vrijeme bio je u sretnom braku i u dobrom odnosu s majkom. Važna zanimljivost kod Charlesa jest ljubav prema pisanju - jako je volio pisati o onome što mu se trenutno događa, a potvrda toga je i njegov dnevnik iz vojske.

No, najzanimljiviji zapisi dolaze kasnije. Na dan 31.07.1966. piše sljedeće:

"Ne razumijem što me to tjera da pišem ovo pismo. Možda da ostavim neki nejasan razlog za akcije koje sam napravio. Ne razumijem se previše ovih dana. Trebao bih biti prosječan i inteligentan mladi čovjek. No, u zadnje vrijeme (ne sjećam se kada je točno to krenulo) sam žrtva neobičnih i iracionalnih misli. Stalno se pojavljuju i potreban je ogroman trud da se fokusiram na korisne zadatke."

Narednog dana ubija svoju majku ubodima nožem u srce te nešto kasnije i svoju ženu na isti način. Kako se ubojstva odvijaju, paralelno radi zapise na pisaćoj mašini. Piše kako su mu one bile drage osobe koje je volio svim srcem te da se nada da su sada u raju. Prije svega što je uslijedilo sljedeći dan, Charles piše:

Zasigurno se čini da sam brutalno ubio svoje voljene. Samo sam nastojao brzo završiti posao. Ako moja polica životnog osiguranja vrijedi, molim da se otplate moji dugovi i da se ostatak anonimno donira fondaciji za mentalno zdravlje. Možda istraživanja mogu u budućnosti spriječiti tragedije ovog tipa. Ako mi želite ispuniti posljednju želju, kremirajte me nakon autopsije.

Sljedećeg dana Whitman odlazi na toranj Sveučilišta sa snajperom te u narednih 96 minuta ubija 17 i ranjava 31 osobu, nakon čega ga je policija ubila.

Autopsijom mu je otkriven tumor na mozgu. Grupa stručnjaka koja je okupljena zbog ovog slučaja tvrdi da ne mogu sa sigurnošću povezati njegove akcije s tumorom, ali ta je veza svakako moguća. Vodeća je teorija da je tumor interferirao s amigdalom, centrom za procesiranje emocija i za tzv. bijeg-borba reakciju.

Što možemo naučiti od Whitmana?

Prvo što nam pada na pamet jest vjerojatno "da trebamo na vrijeme potražiti liječničku pomoć", no činjenica jest da je Charles bio kod liječnika zbog svog stanja. Točnije, kod njih ukupno pet prije nego je upućen i psihijatru, koji mu nije prepisao nikakvu terapiju. Na tu temu u svoj dnevnik zapisao je:

"Jednom sam razgovarao s liječnikom dva sata i pokušao mu prenijeti svoje strahove koje osjećam otkad su mi se javili preplavljujući nasilni impulsi. Nakon jednog posjeta nisam nikada više otišao doktoru i od tada se borim sa svojim mentalnim perviranjima sam, kako se čini, bez koristi."

Ako je Charles potražio pomoć, tko je zapravo kriv za sve posljedice? Važna lekcija koju možemo izvući iz ovog slučaja je ne odustati lako od borbe sa stanjima, emocijama i mislima s kojima ne možemo sami izaći na kraj. Uistinu, možda nas prvi liječnik neće shvatiti, možda će nas prvi terapeut svojim pristupom i razočarati, no nikako ne smijemo pomisliti da je to kraj i da nam nema pomoći. Sva stanja ljudskog uma imaju svoje uzroke, iako o nekima još uvijek jako malo znamo. Ovaj slučaj može poslužiti i kao podsjetnik stručnjacima koji rade u javnom zdravstvu, jednako kao i onima izvan. Svaki klijent dolazi sa svojim posebnostima i specifičnostima te, ako na bilo koji način navedeno prelazi naše mogućnosti rada s njim ili razumijevanje njegova problema, on uvijek zaslužuje potrebnu pažnju nas i/ili naših kolega te najbolju moguću uslugu koju smo mi u stanju ponuditi.