Što nas posvojenje djece može naučiti o privrženosti?
Danas, 9. studenog, obilježava se Svjetski dan posvojenja. Tom prilikom donosimo vam članak gostujuće autorice, Diane Šinjori, psihologinje i voditeljice instagram-bloga i web stranice koje donose stručne teme i osobne priče vezane uz emocionalnost, oporavak odnosa roditelj-dijete te specifičnosti roditeljstva djece s iskustvom razvojne traume. Diana odgovara na pitanja što je proces posvojenja i u kakvom je odnosu s privrženosti posvojene djece.
Posvojenje je način na koji nastaju i na koji se proširuju obitelji, a posvojenjem djeca dobivaju mame i tate (i pridružene članove) u punom, pravnom i emocionalnom, smislu tih riječi. Na današnji dan iz stručnog kuta želimo proslaviti ljubav i oporavak odnosa roditelj-dijete koji prati svako uspješno posvojenje.
Priroda privrženosti
Prvi odnos djeteta sa svijetom na koji dolazi je emocionalni odnos. Dobrodošlicu u ovaj svijet većini djece zaželi njegov značajni odrasli (najčešće mama), a ubrzo po rođenju dijete i primarni skrbnik polako razvijaju trajniji odnos privrženosti (eng. attachment), emocionalnu vezu koja se mijenja i sazrijeva razvojem djeteta. Takva veza predstavlja jedan od najvažnijih zaštitnih čimbenika, temelj za cjelokupan psihofizički razvoj, razvoj slike o sebi i prvi model odnosa s drugima.
U objašnjenju prirode takve veze, Bowlby, britanski psiholog i prvi teoretičar privrženosti, polazio je od evolucijske teorije. Prema evolucijskom objašnjenju, svako dijete se rađa s unutarnjom potrebom i potencijalom za stvaranje emocionalne poveznice s primarnim skrbnikom koja je neophodna za njegovo preživljavanje. Stavovi teoretičara o tome što sve čini našu potrebu preživljavanja značajno su se razlikovali kroz povijest polazeći od pitanja: Je li osiguravanje hrane, vode i izbjegavanje boli (fizičko preživljavanje) dovoljan preduvjet za stvaranje privrženosti? U svojim opservacijama Bowlby je uočio kako zadovoljenje osnovnih bioloških potreba ne dovodi do smanjivanja separacijske anksioznosti kod djece odvojene od skrbnika, što potvrđuju i druga istraživanja dobrobiti djece u institucionalnom kontekstu odrastanja. Izgleda da o privrženosti ne govorimo kao o pukom fizičkom preživljavanju, nego u njoj slavimo ljubav i osjećaj sigurnosti koje promoviraju naš opstanak i razvoj.
Privrženost dijete razvija u gotovo svim, ponekad naizgled nemogućim uvjetima. Ovisno o prirodi tih iskustava ona se formira u sigurnu ili nesigurnu privrženost. Sigurnost veze dijete-skrbnik ovisna je o dva čimbenika: (1) kontinuitetu odnosa sa skrbnikom te (2) osjetljivosti i spremnosti skrbnika u odgovaranju na dječje potrebe. Prije posvojenja djeca su u pravilu iskusila nesigurnu (zanemarujuće i zlostavljajuće okruženje), prekinutu (izdvajanje iz obitelji) ili višestruko prekinutu privrženost (brojne promjene smještaja). Nesigurna privrženost u kombinaciji s drugim nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu (eng. adverse childhood experiences) značajno utječe na razvoj i dobrobit djeteta. Takva iskustva ne umanjuju jačinu potrebe djeteta za ljubavi i pripadanjem (često i povećavaju žudnju za njenim ostvarivanjem), ali u pravilu narušavaju načine na koji djeca pokušavaju zadovoljiti tu temeljnu potrebu (npr. iznimno povlačenje, zbunjenost u odnosima, acting-out). Navedeno često sabotira pokušaj djeteta da uspostavi druge važne odnose te zahtjeva posebnu pažnju i razumijevanje odraslih u okruženjima odrastanja djeteta.
Posvojenje kao mogućnost oporavka privrženosti
Posvojenju djece prethodi izdvajanje djeteta iz biološke obitelji. Postavlja se pitanje mogućnosti da se privrženost ponovo uspostavi ili promijeni iz nesigurne u sigurnu. Iako se često govori o važnosti prvih godina života djeteta u formiranju privrženosti, postoje istraživanja koja pokazuju kako je unutarnji model tko sam ja i kako izgledaju odnosi s drugima podložan promjeni i u kasnijoj dobi. U longitudinalnoj studiji na općoj populaciji, Kirkpatrick i Hazan (1994) pronašli su da je oko 30% odraslih ispitanika pokazalo promjene u stilovima privrženosti kroz razdoblje od 4 godine, a pod utjecajem značajnih emotivnih iskustava u prijateljskim i partnerskim vezama. Izgleda da ipak ima nade.
Put stvaranja privrženosti u posvojiteljskim obiteljima slikovito prikazuje način ponovne uspostave povjerenja u odnosu roditelj-dijete. Taj put ima drugačiji start od onog nastalog rođenjem pa tako u praksi često govorimo o razdoblju uspostavljanja privrženosti u posvojenju. U prvih najmanje 6 mjeseci zajedničkog života, stvaranje temelja privrženosti zahtijeva isključivu usmjerenost roditelja na promoviranje osjećaja sigurnosti i osjetljivost prema specifičnim, ponajprije emocionalnim, potrebama djeteta. Djeca pokazuju mnoge strahove od kojih je najznačajniji strah od odvajanja. Odnos roditelj-dijete se oporavlja postepeno, nadoknađivanjem propuštenih emotivnih i socijalnih iskustava uz povremeno vraćanje djeteta na prethodne razvojne faze. Potrebno je mnogo razumijevanja kako bi posvojitelji vidjeli svoje dijete iza ponašanja aktiviranih primarnim strahom ili (ne)naučenim obrascima koji zamagljuju njihovo autentično ja. U ovom periodu posvojiteljskim obiteljima neophodno je razumijevanje i pomoć okruženja i stručnjaka.
Iako je ovo razdoblje veoma intenzivno i zahtjevno, rezultati takvog ulaganja imaju neosporivu važnost u životu djeteta i obitelji. U studiji Pace i Zavattini (2011) ispitivali su promjene u stilovima privrženosti kod djece posvojene u dobi 4 do 7 godina te su pronašli značajnu promjenu u povećanju sigurnosti u odnosu roditelj-dijete kroz period od 7 do 8 mjeseci nakon dolaska djeteta u obitelj. Slične nalaze dobivaju Steel i sur. (2009) koji su pratili 58 posvojiteljskih obitelji koje su posvojile djecu u dobi od 4 do 8 godina. Iako je većina djece u obitelj stigla sa dezorganiziranim modelima pojma o sebi i odnosa s drugima, protokom vremena su povećavala sigurnost u samoprezentaciji uz smanjivanje simptoma straha i ljutnje. U pregledu recentnih istraživanja, Raby i Dozier (2019) citiraju rezultate mnogobrojnih studija koje dokazuju da djeca upijaju obrasce privrženosti od svojih posvojitelja unutar nekoliko prvih mjeseci zajedničkog života, pokazujući značajan oporavak. Usprkos nepostojanju genetičke poveznice, dijete preuzima siguran stil privrženosti posvojitelja koji značajno utječe na oporavak od razvojne traume te je takva promjena stabilan zaštitni faktor u odrastanju djeteta.
Zaključak je ljubav
Formiranje nove obitelji može uvelike utjecati na promjenu stila privrženosti te posljedično promovirati intelektualni, fizički te emocionalni rast i razvoj djeteta. Posvojenje djece, obilježeno pozitivnim interakcijama, stabilnim okruženjem i osjetljivošću roditelja na specifične potrebe djeteta, pruža nadu u mogućnost oporavka i rasta iz nepovoljnih razvojnih iskustava. Ovo je svakako nadahnjujući smjer za daljnja istraživanja tih snaga i mogućnosti podrške.
Želimo Vam sretan Svjetski dan posvojenja!
Izvori: