Strah od smrti

“Bojati se smrti nije ništa drugo nego vjerovanje da smo mudri kada nismo - i umišljati da znamo ono što ne znamo. U realnosti, nitko ne zna smrt; nitko to ne može reći, ali ona može biti i najveća dobrobit čovječanstva, a opet je se ljudi boje, kao da znaju sa sigurnošću da je najveća od svih zala.”
– Sokrat

Smrt, kao prestanak života, postojanja jedinke i svih životnih funkcija, donosi sa sobom dozu neizvjesnosti i mističnosti koja nas potiče na razmišljanje i propitkivanje života. Pomisao na smrt često izaziva u nama jezivi osjećaj straha koji proizlazi iz neznanja i preispitivanja što nas to točno čeka kada umremo i čeka li nas uopće išta? Zanimanje za pojam smrti traje od davnih vremena pa je tako smrt tema mnogih umjetničkih, filozofskih, religijskih i znanstvenih djela. Prema nekim autorima, dok se smrt još nije nazivala smrću, o njoj se govorilo kao o snu, putovanju, rođenju, bolesti ili odlasku kod predaka.

Što znači smrt?

Kako bi potpuno razumjeli što podrazumijeva pojam smrti, autori koji su se bavili ovom temom navode da u obzir moramo uzeti njezine tri osnovne komponente: ireverzibilnost, nefunkcionalnost i univerzalonost. Ireverzibilnost se odnosi na jednosmjernost života prema smrti, dok obrnut smjer nije moguć. Nakon smrti se čovjek tjelesno ne može ponovno vratiti u život. Druga komponenta uključuje nefunkcionalnost svih životnih funkcija nakon smrti, a treća komponenta podrazumijeva univerzalnost, odnosno neupitnu činjenicu da će svaki živi organizam u jednom trenutku dočekati smrt.

Razvoj shvaćanja smrtnosti

Razumijevanje pojma smrtnosti mijenja se kroz život s kognitivnim razvojem i razvojem emocionalne inteligencije. Kübler-Ross (1989) objašnjava takvo mijenjanje od rane dječje dobi do adolescencije. Djeca do treće godine života shvaćaju smrt kao neku vrstu rastanka, oni između treće i pete godine vide smrt kao prolazno stanje, a oni između pete i devete godine zamišljaju smrt kao nešto strašno što odvodi ljude. Tek nakon devete godine razvija se realistično mišljenje i pogled na smrt te djeca počinju razumijevati da je smrt neizbježna za sve ljude. Kasnije se odrasli pojedinci opredjeljuju za perspektivu u kojoj pronalaze osobno objašnjenje života i smrti. Prema Morinu (2005), među odraslim pojedincima u urbanim sredinama javljaju se tri perspektive poimanja smrti: prva od njih je perspektiva prema kojoj se vjeruje u spasenje i besmrtnost pojedinca, druga je perspektiva koja vjeruje u poslijesmrtno stapanje s božanstvom, čime se također postiže besmrtnost, i treća je perspektiva koja se odnosi na ateistički stav prema smrti koji podrazumijeva potpuni kraj života i prestanak funkcioniranja organizma.

Psihološki pogled na smrt

Prema psihoanalitičkoj teoriji ljudi shvaćaju smrt kao poništenje ega, zbog čega se često stvara averzija i strah prema smrti. U mnogim slučajevima se zbog toga javljaju i obrambeni mehanizmi poput potiskivanja ili izbjegavanja teme smrti, zbog čega ona postaje vrlo tabuizirana u društvu. Neki od mogućih razloga zašto se tema smrti rijetko ili nikada ne spominje, ili se o njoj teško otvoreno govori, su što je smrt izvan dosega svjesnog iskustva, teško je shvatljiva jer je nitko nije doživio (odnosno preživio), razgovor potiče osvještavanje vlastite smrtnosti, što je čini još bližom i još više nezamislivom, te sam strah od smrti.

Prema Eriksonovoj teoriji psihosocijalnog razvoja pojedinac prolazi kroz osam razvojnih stadija, a u svaki prelazi razrješenjem krize na pozitivan ili negativan način. Posljednji stadij može rezultirati integritetom ega ili očajanjem. Pozitivno razrješenje krize u zadnjem stadiju života, kao i kroz ostale stadije, rezultira integritetom ega i manjim strahom od smrti. U tom slučaju, pojedinac daje smisao svom životu, prihvaća sve uspone i padove koje je prolazio kroz život i prihvaća i samu smrt kao sastavni dio tog procesa. Međutim, ako zadnji stadij završi očajanjem, osoba na smrt gleda kao na još jednu pogrešku ili frustraciju te razvija strah od smrti jer smatra da se još nije u potpunosti ostvarila i prihvatila svoj život onakvim kakav je.

Strah od smrti (tanatofobija)

Strah od smrti uobičajena je pojava, kako kod starijih osoba ili osoba s terminalnim fazama razvoja bolesti, tako i među mladim zdravim pojedincima. Osjećaj straha vezan uz smrt podrazumijeva anksioznost uzrokovanu iščekivanjem stanja smrti, a uključuje nekoliko komponenti toga straha. Neke od njih su zabrinutost zbog tjelesne promjene, boli, stresa ili patnje, emocionalnih i intelektualnih reakcija na smrt te svijesti o prolaznosti vremena (Tokić, 2013). Prema autorici Kübler-Ross (1989) i psihijatrijskom gledištu, smrt je u našoj podsvjesti povezana sa strašnim nedjelom jer ne možemo pojmiti da bismo mogli umrijeti prirodnom smrću. Prema tome, strah od smrti proizlazi iz uvjerenja da možemo jedino biti ubijeni što stvara veliku averziju prema vlastitoj smrtnosti.

Zdrav pristup smrti

Radi očuvanja psihičkog zdravlja i ostvarenja životnih potencijala, pojedinac bi trebao težiti osvještavanju straha od smrti, ne dopustiti mu da ga prevlada i svom životu dati smisao. O smrti inače znamo vrlo malo, a tema smrti otvara puno pitanja na koje nemamo potpune i točne odgovore, pa i ne čudi da je strah od smrti široko raširen među ljudima. Strah od smrti neki autori uspoređuju čak i sa strahom od nepozatog. S druge strane, što više znamo o nekom problemu ili se bolje upoznamo s određenom tematikom problema, strah je manji. Zato je Wong (2008) u svojoj teoriji objasnio tri ključna procesa koja vode do zdravog prihvaćanja smrti, a to su: pronalaženje značenja, stvaranje značenja i rekonstrukcija značenja smrti.

Razni faktori, kao što su tabuiziranje teme smrtnosti, fokus na materijalnom uz izostatak duhovnosti te velike promjene u stilu života, posljednjih nekoliko desetljeća utjecali su na porast straha od smrti. Veliki napredak u znanosti i medicini trebao bi nas bolje pripremiti i upoznati s pojavom smrti, ali se, nažalost, događa upravo suprotno - smrt postaje sve veći tabu i ljudi razvijaju sve veći strah od smrti. Veliku ulogu u razvijanju straha od smrti ima odgoj.

Učenje o smrtnosti

Veliki broj djece odgajan je u društvu gdje je smrt veliki tabu, tema o kojoj se ne priča, te su djeca naučena potiskivati razvijeni strah od smrti. Autori Niemiec i Schulenberg (2011) objašnjavaju da šutnja o strahu i izbjegavanje misli i razgovora o smrti povećavaju strah, pogotovo ako djeca ne uspiju od roditelja dobiti nikakvo objašnjenje o temi ili, još gore, ako se boje išta i pitati. U slučaju smrti člana obitelji ili bližnjih, djeca su nekada bila dio žalovanja za umirućima, što im je bar donekle davalo odgovore na pitanja koja si mogu postavljati o smrti. Danas se djeca često pretjerano "štite" u takvim situacijama, zavaravaju i udaljuju od samog događaja. Unatoč svim "zaštitama" dijete svakako razumije da se u obitelji dogodila promjena i da se kod njima bliskih osoba javljaju neugodne emocije tuge, zbog čega se kod djeteta javljaju strah, trauma i nepovjerenje prema odraslima. Iskrenost, uključivanje u emocionalne procese i barem približno pojašnjenje kompleksnih pojmova poput smrti djetetu mogu značiti puno. Najlakši način nam je prešutjeti teme o kojima nam je najteže pričati s djecom, ali u tom slučaju moramo biti svjesni posljedica koje će proizaći iz neznanja i straha koji se iz te šutnje mogu izroditi. Više o temi prihvaćanja i žalovanja nakon smrti bliske osobe, možete pročitati u našem članku na temu "Imate li i vi nekoga koga više nema?".

Odrednice straha od smrti

Strah o smrti razlikuje se ovisno o kulturi u kojoj ljudi odrastaju, dobi, spolu, religijskom opredjeljenju te drugim psihosocijalnim faktorima. Kulture se razlikuju prema običajima, načinima žalovanja i obredima. Tako možemo reći da je u istočnjačkoj kulturi i religiji strah od smrti manje izražen u odnosu na ostale kulture. U velikom broju istraživanja strah od smrti raste s dobi, žene postižu veće rezultate na upitnicima straha od smrti nego muškarci, a u korelaciji religioznosti i straha od smrti postoje nejednoznačni rezultati.

Glede psihosocijalnih faktora, anksioznost, eksternalni lokus kontrole i očajanje su pozitivno povezani sa strahom od smrti, dok su aktualizacija selfa, samopoštovanje, smisao života, zadovoljstvo životom i socijalna podrška negativno povezani sa strahom od smrti. Kao što smo već i prije naveli, razmišljanje o temama smrti na zdrav način, uz prihvaćanje i davanje smisla životu, može nam uvelike olakšati i pomoći prebroditi strah.

Strah od smrti na našim prostorima istraživala je autorica Kolarić (2018). U njezinom je istraživanju sudjelovalo 640 ispitanika te rezultati pokazuju kako strah od smrti opada s godinama i s povećanjem zadovoljstva životom te obrnuto. Također, rezultati su pokazali kako se muškarci boje smrti manje nego žene te da su teisti u većem strahu od smrti nego ateisti. Jedno od mogućih objašnjenja za zadnji rezultat vezan uz religioznost jest što ateisti prema objektivno-mehanicističkoj teoriji vjeruju kako je smrt prestanak funkcioniranja organizma i jednostavno predstavlja kraj života. Moglo bi se reći kako su prema tome ateisti u manjoj neizvjesnosti, a time i više pomireni činjenicom da smrću život prestaje, što umanjuje i strah.

Zaključno, možemo reći da je tema smrtnosti, odnosno straha od smrti, jedna vrlo široka i šarolika tema koja obuhvaća jako puno aspekata. Kako bismo prebrodili taj neugodan strah i spriječili da nas paralizira i ograničava u ostvarenju životnih ciljeva, potrebno je moći otvoreno i iskreno razgovarati o temi smrti jer se tabuiziranjem i šutnjom strah samo povećava. Prihvaćanjem smrti kao sastavnog dijela životnog procesa i davanjem smisla životu prije smrti postajemo samoostvarene osobe koje su spremne bez straha prihvatiti sve izazove životnog ciklusa, pa tako i smrt.