U svakom ratu najviše gube djeca

Duboko smo pogođeni i razočarani događajima koji se posljednjih dana odvijaju u Ukrajini. Ovaj tekst posvećujemo svima kojima nedavna događanja bude neugodne osjećaje, nesigurnost, nemir ili zbog kojih doživljavaju retraumatizaciju, a ponajprije djeci koja jučer nisu otišla u vrtiće i škole, već u zaklon podzemne željeznice…

Procjenjuje se da oko 200 milijuna djece u svijetu živi u visoko konfliktnim zonama pogođenima ratom, sukobima i genocidom. Navedno ukazuje i na to kako jedno od šestero djece živi u državama zahvaćenima ratom. Djeca su ratom najviše pogođena u Demokratskoj republici Kongo, Siriji, Južnom Sudanu, Jemenu, Iraku, Afganistanu, a od nedavno, nažalost, i Ukrajini. Smith navodi kako su u današnje vrijeme 85-95% ozlijeđenih ili ubijenih osoba u sukobima zapravo civili, od kojih 50% čine djeca.

Djeca rođena u ratom pogođenim područjima nerijetko jedino za što znaju su oružani konflikti, koji ostavljaju brojne devastirajuće posljedice na njihovo psihičko zdravlje i ukupno zdravstveno stanje, a utječu i na očekivani razvojni put. Djeca su tako u ratu često žrtve ubojstava, silovanja, ostaju bez roditelja, rodbine i vršnjaka, bivaju taocima, uskraćeni su im obrazovanje i zdravstvena skrb, a u nekolicini slučajeva bivaju i regrutirani u borbene redove. Onemogućen im je pristup školstvu i zdravstvu, kao i brojnim drugim uslugama i aktivnostima na koje imaju pravo. U takvim okolnostima raste i rizik za brojne oblike zlostavljanja i zanemarivanja te vršnjačkog nasilja.

Osim fizičkih ozljeda, djeca doživljavaju i psihičku patnju, izložena su teroru, a takva iskustva mogu im ostaviti simptome stresa, anksioznosti, depresivnosti ili u nekolicini slučajeva dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja.

Aspekti života djece na koju djeluje rat

Profesor Ed Cairns sa Sveučilišta u Ulsteru navodi kako se djeca i mladi u ratom zahvaćenom području suočavaju s nekolicinom poteškoća:

• Gubitkom osnovnih resursa (poput vode, hrane i sl.),
• Prekidom ili gubitkom obiteljskih odnosa,
• Stigmom i diskriminacijom,
• Normalizacijom nasilja,
• Pesimističnošću…

Svojedobno su i generacije djece u Hrvatskoj, nažalost, doživjele rat. Profesorica Ajduković je u članku iz 1995. istaknula kako su neki od najčešćih gubitaka kod djece i mladih uzrokovanih ratom:

• Ranjavanje i gubitak fizičkih sposobnosti,
• Gubitak značajnih osoba,
• Gubitak doma,
• Gubitak roditeljske zaštite,
• Gubitak tradicionalnog načina života,
• Loša prehrana,
• Promjene u zajednici,
• Prekinute mogućnosti obrazovanja,
• …

Kadir i suradnici u radu iz 2018. godine upozoravaju kako su oružani sukobi izrazit izvor toksičnog stresa i značajna društvena odrednica zdravlja djece i mladih. Tijekom ili neposredno nakon rata djeca i mladi često doživljavaju akutni stresni poremećaj, poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, panični poremećaj, kao i poremećaje spavanja. Kasnije, tijekom adolescencije, djeca izložena ratu i oružanim konfliktima predisponirana su za eksternalizirane simptome te poremećaje u ponašanju i ophođenju.

Indirektni efekti i posljedice oružanih sukoba na djecu

Kadir i suradnici navode kako oružani sukobi mogu imati i brojne indirektne učinke na život i zdravlje djece i mladih, poput nesigurne okoline, zagađenog okoliša, psihičkih poremećaja skrbnika, gubitka skrbnika i separacije od vršnjaka i obitelji.

Ipak, longitudinalni nalazi istraživanja ukazuju na to da kod djece doživljavanje oružanih konflikata i poslijeratna iskustva ipak mogu ublažiti zaštitni faktori poput podrške obitelji i prihvaćanja od strane zajednice. Prisutnost i empatička podrška okoline su se kod djece pokazali snažnim faktorima otpornosti u kontekstu rata, terorizma i oružanih sukoba.

S druge strane, ako samo ignoriramo moguće posljedice, generacija djece koja su doživjela rat mogla bi nastaviti ratove koje su proživjeli, ali u nekoj sljedećoj generaciji, a takvo bi se nasilje transgeneracijski prenijelo na njihove potomke.

Lekcija iz prošlosti za sadašnjost i budućnost

Djeca i mladi izloženi oružanim konfliktima u riziku su od brojnih indikatora narušenog psihičkog zdravlja koji mogu trajati i do odrasle dobi. Dakle, negativni učinci rata po psihičko zdravlje djece i mladih tijekom vremena se smanjuju, ali zapravo ne nestaju niti nekoliko godina poslije samog rata, kako navodi profesorica Kuterovac Jagodić u svom radu iz 2002. Potrebno je dati prioritet potrebama djece i mladih u konfliktima zahvaćenim područjima te već sada krenuti razmišljati o korisnim intervencijama koje bi umanjile negativne psihosocijalne posljedice odrastanja u ratom zahvaćenim područjima u svijetu.

Djeca su najranjivija od svih civila u ratovima, a njihovi gubitci mogu biti brojni i trajni. Kao što je naglašeno, djeca i mladi mogu biti u riziku da, osim topline domova, izgube i roditelje, vršnjake, uspomene, bezbrižnu igru, prve ljubavi, školsko znanje i brojne druge dobno adekvatne aktivnosti i događaje.

U 21. stoljeću imamo dovoljno znanja i iskustva da kao odrasle i odgovorne osobe pokušamo učiniti sve u svojoj moći da zaštitimo djecu i mlade od negativnih okolišnih čimbenika i kolektivne traume koju donose događaji poput oružanih sukoba i ratova!

Izvori: