Zabranjeni eksperiment: Što nas o usvajanju jezika uče djeca koja nisu imala sreće?

Car Svetog Rimskog Carstva, Frederick II., jednog sunčanog dana u 13. stoljeću zapitao se: „Kojim jezikom govori Bog?“. Odnosno, barem možemo zamisliti da jest sudeći prema zapisu redovnika Salimbena, koji se tada raspisao o mračnim eksperimentima koje car provodi na ljudima. Jedna od priča kaže da je nekoliko novorođenčadi izolirao od ljudskog kontakta, pri čemu njegovateljice ni pod kojim uvjetima nisu pred njima smjele razgovarati ili im gugutati. Ideja je bila da će djeca u izolaciji od jezika progovoriti sama od sebe i otkriti koji je izvorni jezik čovječanstva, isti onaj dan Adamu i Evi u rajskom vrtu. Salimbene kao jedini ishod „istraživanja“ navodi preranu smrt djece uslijed nedostatka pažnje i ljubavi.

Kritična razdoblja ljudskog razvoja

Slični pothvati asocirani su s još nekoliko povijesnih ličnosti, a motivacija pripisivanja takvih okrutnosti baš njima često je sumnjiva pa je teško utvrditi istinitost događaja. No, pojava raznih verzija ove priče kroz povijest dijelom reflektira snažan interes za pitanje porijekla jezičnog razvoja jedinstvenog za ljudsku vrstu. U kojoj su mjeri naše jezične sposobnosti urođene, a koliko su određene odgojem i kulturom te kako uopće usvajamo jezik?

Bitan teorijski koncept u njegovu razumijevanju, na koji ćemo se ovdje više usmjeriti, jest onaj o postojanju kritičnog razdoblja. Pretpostavka je da u ranoj životnoj dobi postoje vremenski okviri unutar kojih je mozak posebno osjetljiv na specifična iskustva iz okoline, a koja omogućuju formiranje prikladnih vještina i osobina potrebnih za uredan razvoj. Primjerice, normalan razvoj vida zahtijeva ranu izloženost prikladnim vidnim podražajima iz okoline. Kritični period u strogom smislu znači da, ako određeno iskustvo izostane, završetkom perioda postaje nemoguće steći određenu sposobnost. Međutim, u psihologiji se često pokazuje da se neke fizičke ili mentalne osobine i sposobnosti mogu nadoknaditi, samo što je taj proces onda teži ili manje uspješan, a zbog čega se često koristi i termin "osjetljivi period".

Granice otvaranja i zatvaranja kritičnog perioda za usvajanje bilo kojih razvojnih ishoda, pa i jezika, tako ostaju zamućene, a sustavna procjena uglavnom bi podrazumijevala neetičke eksperimente u kojima se varira vremenom kada će bebe prvi put čuti jezik. Alternativno je moguće pratiti kako se odvija učenje drugog jezika (gdje se većinom pokazuje da lakše svladavamo jezik što je niža dob u kojoj ga počinjemo učiti). Međutim, učenje drugog jezika podrazumijeva prethodno usvojen prvi jezik, čije je kritično razdoblje za usvajanje vjerojatno znatno drugačije.

Zabranjeni eksperiment i usvajanje jezika

Rijetkom prilikom za izučavanje kritičnog razdoblja usvajanja prvog jezika smatra se promatranje slučajeva djece koju su skrbnici zanemarivali i zlostavljali, a što je uključivalo i djelomičnu ili potpunu izolaciju od jezika. Uz to se veže pojam "divlje" djece (eng. feral children), tj. djece za koju se vjeruje da su odrasla sama u prirodi ili bila izolirana u vlastitom domu. S druge strane, ideja namjernog izoliranja čovjeka u svrhu istraživanja naziva se „Zabranjeni eksperiment“ (prema istoimenom romanu R. Shattucka o francuskom „divljem“ dječaku Victoru). Proučavanje „divlje“ djece zapravo se tretira kao moralno ispravnija verzija spomenutog „eksperimenta“, s obzirom na to da su uvjeti u kojima je dijete pronađeno rezultat teških životnih okolnosti nad kojim istraživači nisu imali kontrolu. Autentičnost nekih slučajeva danas nije moguće utvrditi, a možda jedini potvrđen, i sustavnije istražen, je slučaj Genie.

Riječ je o djevojčici koju je otac gotovo cijeli život držao izoliranu i kažnjavao ju ako je ispuštala zvukove. Kada je 1970. godine to otkriveno, imala je 13 godina i nije mogla govoriti. Uslijedili su njezina rehabilitacija i, između ostalog, nastojanja da ju se poduči engleskom jeziku. Kroz nekoliko mjeseci njezin vokabular počeo je konzistentno rasti, no nije mogla razviti normalnu sintaksu i usvojiti gramatička pravila potrebna za konstrukciju rečenica. Nije koristila upitne riječi, pokazne zamjenice i čestice te nije mogla spojiti više od dvije ili tri riječi. To nam o jezičnom razvoju govori da se različite domene jezika usvajaju različitim putem i imaju drugačije kritične periode. Konkretnije, usvajanje pojedinačnih riječi vjerojatno je moguće u bilo kojem trenutku izlaganja, dok usvajanje sintakse zahtijeva primjerenu pravovremenu izloženost jeziku u ranoj dječjoj dobi. Friedmann i Rusou (2015) uzimaju slučaj Genie kao prilog pretpostavci da je za usvajanje prvog jezika ključan jezični input (sva obilježja jezika kojima smo izloženi i koje procesiramo kroz prirodne interakcije, odgoj, podučavanje i sl.) koji djeca dobivaju unutar prve godine života, a nakon zatvaranja tog vremenskog prozora normalan razvoj određenih aspekata jezika više nije moguć.

Kao dokaz navode i razvoj djece s urođenim oštećenjem sluha koja su odrastala u okolini bez znakovnog jezika. Izlaganje znakovnom jeziku, jednako kao i oralnom/govornom, omogućuje normalan jezični razvoj, no - kako ova djeca nisu bila izložena niti jednom obliku sve do dobivanja slušnih pomagala - mnoga su pokazala određena sintaktička oštećenja. Opisuju i studije koje pokazuju da su normalno razumijevanje i produciranje rečenica kod djece školske dobi ovisili o tome jesu li slušni uređaj dobila prije ili poslije 8 mjeseci starosti. Nalazi, poput toga da je privremeno oštećenje sluha tijekom kritičnog perioda rizični faktor za kasnije jezične poteškoće (npr. zbog ušne infekcije) ili da djeca koja su izgubila sluh nakon prve godine života mogu imati normalan jezični razvoj, svi upućuju na važnost jezičnog inputa koji djeca primaju u prvih nekoliko mjeseci života.

Razumijevanje jezika nije vrijedno tragedije

Koncept kritičnog perioda za usvajanje jezika sam po sebi pobija (navodnu) Frederickovu zamisao da će dijete bez dodira sa svojom okolinom razviti ikakav jezik. Gledajući uobičajen ljudski razvoj, primarni izvor i informacije o jeziku dijete dobiva iz razgovora i ponavljajućih interaktivnih rutina s primarnim skrbnikom u kontekstualno bogatoj okolini. Iako dijete samo odmah ne producira jezik, aktivno prepoznaje neke odrednice jezika i oslanja se na ritam, boju i jačinu zvukova te na mnoge vizualne, taktilne i druge znakove iz okoline, što mu, naposljetku, omogućuje razumijevanje i govor. Genetska spremnost i osjetljivost mozga na sve aspekte jezika izrazito je bitna, ali ne znači puno ako ne ulazi u kompleksnu interakciju s našim iskustvom iz okoline. Isto tako, pretpostavka je da se prozor kritičnog perioda za usvajanje nekih od njih neće niti otvoriti ako ne postoji odgovarajući jezični input iz okoline koji bi to otvaranje potaknuo. Optimistične spoznaje neuroznanosti o plastičnosti mozga sugeriraju da prozor nekih kritičnih perioda nikada nije potpuno zatvoren te da ćemo možda otkriti načine kako one zatvorene ponovno otvoriti.

Ako se onda vratimo „Zabranjenom eksperimentu“ od ranije, bilo mitovima ili stvarnim događajima, postavlja se pitanje je li uopće moguće izolirati ljudsko biće u punom smislu te riječi. Svaki od tih događaja pretpostavlja da su djeca bila, iako neadekvatno ili nedovoljno, izložena nekim aspektima okoline i nemoguće je imati uvid kako su ta iskustva odredila sam jezični razvoj (npr. teško zlostavljanje koje je proživljavala Genie). U svakom slučaju, sve ukazuje na besmislenost i tragičnost ideje o namjernoj jezičnoj i socijalnoj deprivaciji, a jasno je da smo mnogo (vrjednijih) spoznaja o jeziku dobili jednostavno proučavajući nezapostavljenu i sretniju djecu.

Slučaj Genie svakako daje važan doprinos razumijevanju jezika i potkrepljuje pretpostavku o ograničenom periodu života za usvajanje nekih aspekata prvog jezika. S druge strane, možda još važnija, lekcija „Zabranjenog eksperimenta“ jest ona da moralnost i ljudsko dostojanstvo nose veću težinu od bilo koje teorijske spoznaje. U skladu s time i slučaj Genie predstavlja etičku dilemu, s obzirom na to da nije mogla birati želi li biti objekt istraživačke znatiželje.