Zašto nam se Mjesec nekada čini većim, iako to nije?

Ususret ovogodišnjim suzama sv. Lovre, iliti kiši meteora koju svake godine iznova gledamo, u novom se članku okrećemo prema nebu. Ako ste iole fascinirani nebeskim tijelima i gledanjem u bespuća nepoznatog poput ekipe iz Nepopularne, sigurno imate na desetke loših fotografija drage nam Lune. Mjesec ponekad izgleda tako predivno da poželite taj prizor ovjekovječiti fotkanjem, ali rijetko kada vidimo išta osim malene točkice na crnom zaslonu. Tu se krije jedna zanimljiva iluzija iz psihologije percepcije. Mjesec se ponekad čini ogromnim na nebu, a nekad potpuno sitnim. Ipak, Mjesec je uvijek (gotovo) isti, no zašto nam se čini da to nije tako?

Hej, Mjeseče, stara bekrijo - zašto?

Možda će neki cinično primijetiti da nam Mjesec nije uvijek jednako udaljen pa je stoga nekada stvarno i veći/manji u našem oku. Iako to jest istina, promjene u doživljenoj veličini Mjeseca ipak su velikom većinom uvjetovane našom percepcijom, a ne stvarnom udaljenošću Mjeseca. Iako je ova iluzija u stručnim krugovima dobro poznata, potpuni konsenzus oko toga što ju uzrokuje ne postoji. Čini se da je prisutno više mogućih mehanizama iza ove pojave.

Ako ne vjerujete da je Mjesec uistinu (gotovo) uvijek iste veličine, okinite nekoliko fotografija tijekom večeri i vidjet ćete da se na fotografijama veličina Lune ne mijenja. Druga opcija je da potražite prekrasne time-lapse fotografije Mjeseca na Internetu i sami se uvjerite da se percepcija igra s vama.

Mjesec je veći na horizontu, Ponza mi!

Kada gledamo u Mjesec koji je bliže horizontu, čini se veći nego kada je bliže zenitu. Jedno poznato objašnjenje ove pojave je tzv. Ponzova iluzija. Nazvana po Talijanu Mariju Ponzu koji ju je prvi predložio, iluzija objašnjava kako nam percepcija veličine objekta može ovisiti o kontekstu. Ovdje je prikaz dviju paralelnih linija za koje nam se čini kao da se približavaju jedna drugoj u daljini, gdje slikovito koristimo željezničku prugu:

Dva Mjeseca su jednake veličine, iako se nama to tako ne čini. Gornji Mjesec se doima većim jer konvergentne strane tumačimo kao paralelne linije koje se približavaju u daljini. U tom kontekstu, gornji Mjesec tumačimo kao da je udaljeniji, pa ga doživljavamo većim. U trodimenzionalnom svijetu objekt koji se nalazi dalje mora biti veći od objekta u blizini da bi oboje proizveli retinalne slike iste veličine. Ovo objašnjenje često se naziva i hipoteza o perspektivi. Što je više vizualnih znakova prisutno oko dviju vodoravnih linija, iluzija je snažnija.

Upravo nam se zbog velikog broja okolinskih znakova u stvarnom svijetu Mjesec doima tako velikim kada ga gledamo blizu obzora. U tim okolinskim znakovima na obzoru, poput šuma, zgrada i dr., krije se važnost Ebbinghaus iluzije. U iluziji prikazanoj u nastavku vidimo kako nas okolni objekti mogu zavarati u percepciji dva narančasta kruga koja su ponovno jednaka veličinom. Ako nam ne vjerujete prekrijte okolne objekte u slici ispod i uvjerite se sami. Mjesec pri obzoru sličniji je desnom krugu s puno okolinskih znakova koji su sitni jer su daleko od promatrača (na obzoru).

Navedena objašnjenja najčešće su spominjana, ali ne i jedina. Postoji još niz hipoteza oko ovog efekta, pa još uvijek nemamo konsenzus oko jedinstvenog objašnjenja.

Dok ovih dana gledate u nebo, još jednom podsjećamo na kišu meteora koja nam stiže u noćima 11., 12. i 13. kolovoza. Dekica, brdašce daleko od rasvjete i pogled gore!

Izvori: