Živjeti s izbjegavajućim poremećajem ličnosti

Svaki put kada završim razgovor s nekim, izađem vani da bih mogao disati i sebi kažem „Nije opasno, nije opasno.“ Zatim sam sebe umirim, i sljedeći put opet bude jednako loše. Postanem jako napet i znojim se, kao da je razgovor nešto opasno. (Ronny)

Osobama koje pate od izbjegavajućeg poremećaja ličnosti svaki interpersonalni kontakt nalik je Ronnyjevom. Upravo zato skloni su izbjegavati ih, kao što i sam naziv poremećaja kaže. Izbjegavajući poremećaj ličnosti (eng. avoidant personality disorder [AVPD]) pripada kategoriji anksioznih poremećaja ličnosti, a karakterizira ga pervazivni obrazac socijalne inhibicije, osjećaja neadekvatnosti i hipersenzitivnosti na negativne evaluacije (DSM-IV). Prvi simptomi počinju se javljati do rane odrasle dobi i prisutni su u različitim kontekstima.

Kako bi bolje razumjeli subjektivna iskustva osoba kojima je dijagnosticiran izbjegavajući poremećaj ličnosti, Sørensen i njezin tim (2019) odlučili su provesti prvo kvalitativno istraživanje s ovom populacijom. Intervjuirali su 15 pacijenata s dijagnozom izbjegavajućeg poremećaja ličnosti među kojima je bilo devet žena i šest muškaraca u rasponu dobi između 20 i 51 godine.

Neka od pitanja korištena u intervjuu bila su: "Kako je za vas imati izbjegavajući poremećaj ličnosti?", " Što izbjegavate?", "Kako biste opisali sebe?", "Kakav je vaš svakodnevni život?", itd. Na temelju odgovora na pitanja istraživači su izdvojili dvije glavne teme koje se prožimaju kroz odgovore svih pacijenata, a to su strah i čežnja te sumnja u sebe.

Strah i čežnja odnose se na želju za povezivanjem s drugima i istovremeni strah od zbližavanja koji se javlja kod svih sudionika. Oni imaju izgrađene ideje o tome kako bi socijalno ponašanje trebalo izgledati koje im se čine nedostižne: ''Čini se da je to moj glavni problem – ja želim biti normalan, ali mi ne uspijeva'' (Evan). S obzirom da se ne osjećaju 'normalnima' u socijalnim interakcijama, trude se glumiti da su sretni, jaki ili kompetentni što za njih predstavlja teško i iscrpljujuće iskustvo: ''Primijetio sam da potrošiš ogromnu količinu energije. Ti potrošiš cjelokupnu svijest na trud da ne napraviš budalu od sebe i da ispadneš normalan'' (Steve). To učestalo pretvaranje rezultiralo je osjećajem da nisu viđeni i da ih nitko zapravo ne poznaje.

Njihovim željama za kontaktom suprotstavlja se strah od tuđih mišljenja i motiva: ''Ja sam vrlo sumnjičava prema ljudima. Ne mislim da bi me fizički ozlijedili, ali koje su njihove namjere? Ili se čine dobrima, a zapravo nisu'' (Eva). Svi sudionici opisuju povišenu fiziološku reakciju straha koja raste s približavanjem nekakvom socijalnom događaju, čak i u slučajevima kada sami sebe uvjere u bezazlenost tog događaja. Kao obrambene mehanizme često koriste online komunikaciju ili ako su već u socijalnoj situaciji, izbjegavaju kontakt očima.

Svi izvještavaju o tome kako veliku većinu vremena provode sami kod kuće, što im ujedno predstavlja ugodu i sigurnost, ali ih i rastužuje. Nekim sudionicima je njihova samoća obojena izostankom nade da će ikada promijeniti tu situaciju, odnosno mišlju da će uvijek biti sami. No, kako se ne bi suočavali s takvim mislima učestalo pribjegavaju aktivnostima kao što su igranje kompjuterskih igrica, gledanje televizije ili crtanje, koje im uspješno odvraćaju pažnju.

Druga glavna tema s kojom su sudionici okupirani je sumnja u sebe koja se očituje u kroničnom osjećaju nesigurnosti i nepostojanom osjećaju vlastitog identiteta. Osjećaj nesigurnosti uglavnom proizlazi iz usporedbe s drugim osobama za koje im se čini da, za razliku od njih samih, s lakoćom ulaze u interakcije s drugima. Većini najveću brigu predstavlja nesigurnost u vlastite sposobnosti donošenja sudova, evaluiranja različitih situacija ili donošenja odluka. Vječito propituju je li njihovo rezoniranje validno i realno.

Konstantno pretvaranje u socijalnim interakcijama dovelo je do teškoća u doživljaju vlastitog identiteta. Sudionici opisuju kako im je poimanje sebe kao osobe izblijedjelo i kako nisu sigurni tko su oni zapravo: ''Imam osjećaj da ja kao osoba nisam prisutna. Ne bih rekla da znam tko sam zapravo. To je nešto što bih voljela znati'' (Amanda). Ipak, neki sudionici ističu kako postoje trenutci kada se osjećaju 'prisutno' i slobodno, a to je u prirodi s nekom bliskom osobom gdje ne postoje norme i zahtjevi kojih se moraju pridržavati.

Sørensen i njezini suradnici ističu kako ovakvi uvidi u subjektivna iskustva klijenata mogu biti iznimno korisni terapeutima. Odnos između klijenta i terapeuta pruža priliku osobama s izbjegavajućim poremećajem ličnosti da iskuse potpuno prihvaćanje i razumijevanje. U takvom kontekstu lakše bi mogli doći do uvida o razlozima svojih problema te u konačnici do poboljšanja slike o sebi i socijalnih kompetencija.

Cijelo istraživanje pronađite na linku.

Izvori:
Sørensen, K. D., Råbu, M., Wilberg, T., & Berthelsen, E. (2019). Struggling to be a person: Lived experience of avoidant personality disorder. Journal of clinical psychology, 75(4), 664-680.

Livesley, W. (1995). The DSM-IV personality disorders. Guilford Press.