Jeste li ikad sanjali ovog čovjeka?

Sada već davne 2008. godine, na Internetu je osvanula stranica intrigantnog naziva "Ever dream this man?", čiji je navodni cilj bio pronalazak stvarnog muškarca za kojeg je "više od 2000 ljudi diljem svijeta" tvrdilo da ga je vidjelo ili ga ponavljano viđa u snovima, pritom se referirajući na njega kao na ovog čovjeka.

Sama stranica nudi i pet teorija koje potencijalno objašnjavaju ovaj čudnovati fenomen: teoriju arhetipova, koja tvrdi da je ovaj čovjek arhetipska slika prisutna u kolektivnom nesvjesnom; religioznu teoriju, prema kojoj je ovaj čovjek bog koji se ukazuje u snovima; teoriju surfera snova, koja pretpostavlja da je ovaj čovjek stvarna osoba koja ima mogućnost prodiranja u snove ljudi; teoriju imitacije snova, koja sugerira da se ovaj fenomen progresivno razvio kao posljedica izloženosti ljudi tom sadržaju (odnosno da su ljudi počeli sanjati ovog čovjeka nakon izlaganja njegovoj slici i povezanom sadržaju); te teoriju dnevnog prepoznavanja, koja objašnjava da nas gledanje slike ovog čovjeka može uvjeriti da smo ga vidjeli u snovima jer se općenito ne sjećamo jasno lica koje viđamo u snovima.

Unatoč tome što su potonje dvije teorije, odvojene ili u kombinaciji, izgledni pobjednici, a sam kreator stranice Andrea Natella kasnije je navodno priznao kako je "fenomen" izmišljen u cilju guerilla marketinga, njezina popularnost nastavila je rasti. Iako ćete danas za ovu priču vjerojatno prije saznati nailaskom na njome inspiriran meme format, ukoliko u YouTube tražilicu upišete "ever dream this man", naći ćete popriličnu količinu video-materijala misterioznog prizvuka, od kojih su neki objavljeni prije tek nekoliko tjedana. Zašto je ova priča još uvijek relevantna i mistična određenim korisnicima Interneta, čak i nakon što je njena istinitost opovrgnuta? Krivac je vjerojatno koktel kompleksnih aspekata snova i pamćenja čijem smo utjecaju podložni svi mi, a čije objašnjenje donosi sveprisutna kognitivna psihologija.

Enter this man

Desetljeća istraživanja snova u velikoj su mjeri inspirirana pitanjem koje je skladno oblikovao Hobson (1999a, prema Sue Llewellyn, 2013):

Zašto imamo potrebu za kreiranjem umjetnog offline svijeta i provođenjem dva sata dnevno u njemu?

Znamo da je spavanje, osim za odmor i oporavak organizma i njegovih fizičkih i psihičkih funkcija, ključno za konsolidaciju pamćenja - no, pitanje funkcionalne uloge snova i dalje ostaje otvoreno. Ipak, pretpostavlja se da snovi reflektiraju aktivaciju i rekombinaciju sjećanja, a ta sjećanja i asocijacije na njih su pritom često promijenjena. Time dolazimo do drugog vječnog pitanja: imaju li naši snovi nužno korijen u stvarnosti?

Aristotel je još 350 godina prije nove ere sugerirao da se iskustva u stvarnosti nastavljaju kao sjećanja u snovima. S njim se složio i Freud, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća tvrdio da sav materijal snova potječe na određen način od iskustava zamapćenih u budnom stanju, koje je nazivao dnevnim ostacima (engl. day-residues). Međutim, iako su brojni elementi događaja proživljenih u budnom stanju često inkorporirani u sadržaj snova, njihova sjećanja, kao ni u budnom stanju, nisu reproducirana kao film, već su njihovi elementi pomiješani u cilju konstrukcije vizualnih scena. Važno je napomenuti da se navodom kako je izvor sna element iz stvarnog života ne misli na preslikavanje konkretnog događaja iz jave u san, već na inkorporaciju nekog od elemenata stvarnog iskustva u san. Ako smo, primjerice, tijekom proteklog dana imali razgovor s prijateljem, a tijekom noći sanjamo da istog spašavamo od vukova, možemo reći da je san djelomično potaknut događajem iz stvarnosti, iako on nije nimalo sličan onom iz sna (izuzev ključnog aspekta prisutnosti našeg prijatelja).

Naše pamćenje, kao i percepcija, sklono je pogreškama – ni sjećanja, pa tako ni snovi, na koje nužno utječu intrapersonalni, interpersonalni, društveni i kulturološki faktori u danom trenutku, nikad ne mogu biti doslovna kopija prošle realnosti. Zato valja naglasiti kako su precizne reprodukcije proživljenih događaja iznimno rijetke (i potencijalno nemoguće), a inkorporaciju njihovih izmijenjenih varijanti i elemenata u snove određuje intenzitet i salijentnost (istaknutost) iskustva, bilo ono pozitivnog ili negativnog hedonističkog tona. Tako su životni događaji koje osoba subjektivno smatra značajnima, ili pak velikim izvorom zabrinutosti (ili oboje), u većoj mjeri inkorporirani u snove u odnosu na manje salijentna, svakodnevna i uobičajena iskustva.

Nadalje, Michael Schredl je sugerirao da na inkorporaciju određenog elementa iz jave (engl. waking life element; WLE) u san utječe pet faktora: vrijeme, pri čemu vrijedi da veća vremenska udaljenost elementa znači manju razinu inkorporacije u snove; emocionalni intenzitet, pri čemu veća emocionalnost elementa znači veću razinu inkorporacije u snove; tip iskustva, pri čemu su više inkorporirana subjektivno važnija i istaknutija iskustva; osobine ličnosti sanjara, koje utječu na njegovu percepciju i ponašanje u budnom stanju, pa tako i na odlike snova; te period sanjanja, pri čemu su snovi usnuti tijekom drugog dijela noći sastavljeni od više elemenata dalje prošlosti, a snovi iz prvog dijela noći u većoj mjeri inkorporiraju nedavna iskustva. Nadalje, snovi izražavaju naše ideje i predodžbe te predstavljaju dramatična i perceptivna utjelovljenja shema, scenarija i općeg znanja. Ponavljajući snovi, u svojim različitim varijantama, nisu rijetka pojava - naime, brojne su studije pokazale da frekvencija pojave osobe, akcije ili aktivnosti u seriji snova otkriva intenzitet opterećenosti tom osobom, akcijom ili aktivnošću u stvarnom životu.

Moje priče, moji snovi

U kontekstu sanjanja ovog čovjeka, mogli bismo zaključiti da ga je određeni broj pojedinaca sanjao nakon što je vidio njegovu sliku na stranici i pročitao priloženu priču. On je jednostavno postao jednim od elemenata inkorporiranih u san, bilo zbog recentnosti njegove percepcije, salijentnosti priče, emocionalnog iskustva čitanja o njemu, zaokupljenosti tom idejom ili nečeg petog. No, što može objasniti uvjerenja pojedinaca koji tvrde da su ga sanjali već prije?

Snovi blijede mnogo brže i teže ih je zadržati u dugoročnom pamćenju u odnosu na sjećanja iskustava proživljenih u budnom stanju. Većina snova tako biva zaboravljena u istom trenutku, pogotovo ako se ne probudimo za vrijeme trajanja ili po završetku istih. Čak i ako buđenjem u pravom trenutku uspijemo zadržati sjećanje sna, moramo imati na umu da je ono pri buđenju uvelike reducirano, a njegovi deficiti mogu voditi konfabulaciji. Konfabulacija se odnosi na fenomen izlaganja pogrešnih vjerovanja o prošlosti i/ili sadašnjosti ili pogrešnih objašnjenja o trenutnim stavovima i ponašanjima iskreno i s potpunim uvjerenjem u njihovu točnost. Ista može biti simptom različitih neuroloških oštećenja, ali općenito se više odnosi na lažna ili pogrešna sjećanja koja se mogu javiti i u odsustvu takvih smetnji. Pretpostavka kontinuiteta nalaže da kognicija tijekom sna i kognicija u budnom stanju dijele sve temeljne aspekte, izuzev odsutnosti reflektivnog ili evaluacijskog kapaciteta u stanju sna. Narativi snova često su konfabulirani pri buđenju zbog nelogičnog i nekoherentnog sadržaja samih snova, čije nepovezane i nelogične modalitete budni um tijekom pokušaja prisjećanja i prepričavanja prirodno pokušava racionalizirati s ciljem njihova preoblikovanja u koherentniji narativ.

Sjećanje kao takvo ne predstavlja doslovnu i preciznu replikaciju percipiranih objekata i događaja, već (re)konstruktivni proces sastavljanja fragmenata informacija iz velikog broja različitih, nerijetko nepovezanih, izvora. Kada su određeni detalji događaja zaboravljeni, često nesvjesno “popunjavamo rupe” nama dostupnim informacijama, odnosno fragmentima drugih sjećanja (bilo vlastitih ili tuđih), snova, ali i maštanja, za koje pogrešno vjerujemo da pripadaju istom narativu. Budući da svi aspekti snova nikad nisu u potpunosti zapamćeni, već su određeni elementi naglašeni, a drugi ignorirani ili zaboravljeni, nijedan izvještaj sna ne može se smatrati vjerodostojnim.

Plastičnost sjećanja

Istraživanja su pokazala da sjećanja i povijesni narativi nisu statični, fiksni ni linearni, već konstruktivni i savitljivi procesi skloni promjenama; jednom riječju - plastični.

Tako piše Aaron French (2018), navodeći kako sjećanja mogu biti probijena, napadnuta, izmijenjena i poredana na način da se slažu sa zadanim paradigmama. Svakim novim prisjećanjem, fragmenti sjećanja mijenjaju se i blijede, često se naknadno nadopunjujući drugim, nepovezanim fragmentima. O navedenom svjedoče brojne studije lažnih sjećanja, počevši od takozvanih Deese–Roediger–Mcdermott (DRM) eksperimenata, u kojima su ispitanicima verbalno prezentirane liste povezanih riječi (npr. krevet, jastuk, spavanje), a njih otprilike 50% je pri ispitivanju pamćenja bilo uvjereno da su im bile prezentirane određene tematski povezane riječi (npr. san), koje u stvarnosti nisu spomenute.

U najvećoj dosadašnjoj studiji lažnih sjećanja, 5 269 sudionika bilo je ispitano o svojim sjećanjima na tri stvarna i pet izmišljenih političkih događaja, praćenih prikladnim fotografijama koje opisuju iste. Otprilike 50% sudionika navodilo je da se sjeća nekog od izmišljenih događaja, a 27% ih se sjećalo reportaže o tom događaju na vijestima. Pritom se kao bitan izvor utjecaja pokazala politička orijentacija jer su se sudionici navodno sjećali izmišljenih događaja koji su se na neki način slagali s njihovim vlastitim političkim opredjeljenjem. Daljnje studije pokazale su da su događaji kongruentni s postojećim stavovima i procjenama pojedinca lakše usađeni zato što takvi izmišljeni događaji potiču lažne osjećaje prepoznavanja i poznatosti. Moguće objašnjenje je da ponavljano zamišljanje povećava upoznatost s određenim navodom, koju pojedinci tada pogreškom smatraju stvarnim - međutim, pokazalo se da već kratka izloženost dezinformacijama može potaknuti stvaranje lažnih sjećanja i njihovu perzistenciju na neodređeni duži period. Lažan osjećaj poznatosti pri precepciji slike ovog čovjeka, potaknut sviješću o njegovoj navodnoj ulozi ili pak prepoznavanjem nekog elementa njegova lica, tako vrlo lako može potaknuti uvjerenje da smo ga već negdje vidjeli.

Popularan primjer kolektivnih lažnih sjećanja predstavlja tzv. Mandela efekt, teorija zavjere koja tvrdi da su sitni detalji iz prošlosti zamijenjeni, promijenjeni i uređeni kako bi kreirali paralelni svemir. Koncept i njegov naziv skovala je, vrlo prigodno, paranormalna blogerica i autorica Fiona Broome, objavivši na Internetu istoimenu stranicu usmjerenu na temu alternativnih sjećanja i realnosti. Izvor naziva predstavlja njezino pogrešno uvjerenje o smrti Nelsona Mandele, koje navodno dijeli veći broj ljudi, a glasi:

Mislila sam da je Nelson Mandela preminuo u zatvoru. Mislila sam da se tog sjećam jasno, zajedno s isječcima njegovog sprovoda na vijestima, žalovanja u Južnoj Africi, pobuna u gradovima i iskrenog govora njegove udovice. Zatim sam otkrila da je još uvijek živ.

Uskoro je pronađen velik broj različitih primjera Mandela efekta, odnosno pogrešnih sjećanja koja dijeli velik broj ljudi diljem svijeta, koji su pritom uvjereni u njihovu točnost. Primjeri uključuju razne primjere iz pop-kulture, primjerice izmjenu načina pisanja poznate serije dječjih knjiga iz The Berenstein bears u The Berenstain bears ili crni kraj na repu Pikachua kojeg danas više nema. Brojni su navodi jasnih sjećanja citata iz filmova za koje se također tvrdi kako su “kasnije izmijenjeni”, a neki od poznatijih primjera uključuju citate: “Luke, I am your father”, (koji sada glasi: “No, I am your father”) iz nastavka Star Warsa iz 1980., “Life is like a box of chocolates” iz filma Forrest Gump iz 1994. (koji zapravo glasi: “Life was like a box of chocolates”), kao i: “Mirror, mirror on the wall”, iz Disneyevog filma Snow White and the Seven Dwarfs (1937), a koji u stvarnosti glasi: “Magic mirror on the wall”. Ako ste se i vi uhvatili kako razmišljate da ste bili uvjereni u "prvobitni" oblik nekog od navedenih primjera, razmislite o tome koji su izvori vaših sjećanja. Velika količina sadržaja iz pop-kulture Internetom se širi u pogrešnim oblicima, a ponavljana izloženost istima stvara spomenuti lažni osjećaj poznatosti i uvjerenja o točnosti.

Mandela efekt, kao i jedna od spomenutih teorija objašnjenja ovog čovjeka, sugerira postojanje kolektivnog nesvjesnog (engl. collective unconscious), odnosno Jungove pretpostavke da svi ljudski pojedinci u svojoj podsvijesti dijele iste mentalne obrasce, arhetipove, simbole i tragove sjećanja naslijeđene od predaka. Iako “tipični” snovi kojima su skloni brojni pojedinci, poput letenja, padanja i neprikladne odjevenosti u javnosti, nisu neuobičajeni, oni se znanstveno mogu objasniti opisanim kognitivnim mehanizmima. Za kraj vas ostavljamo s mišlju Elizabeth Loftus (2004), o tome kako su ljudi autori i stvoritelji svojih vlastitih sjećanja, ali potencijalno i tuđih.

Izvori: