Koliko je korisna vjera u pravedan svijet?

Vjerujete li da se sve u životu događa s razlogom? Postoji neka ljepota u tome da se dobra iznenađenja događaju dobrim ljudima. Našim dobrim djelima, vjerujemo, krojimo lijepu i optimističnu sudbinu, a lošima „izazivamo“ kaznu. Nije ni čudo, sastavni je dio dobrog odgoja učiti dijete da se trud isplati i nagrađuje. Dok je vjerovanje u vlastite sposobnosti vrlo korisno u svakodnevnom životu, istražili smo jedno drugo, naizgled slično, vjerovanje s dvije strane medalje – vjerovanje u pravedan svijet.

Jednostavno rečeno, vjerujemo da se dobre stvari događaju dobrim ljudima, a loše lošima. To nas može ohrabriti da nesebično poklanjamo svoje vrijeme i trud te u tome (najčešće) nema ništa loše. Na koncu, nadamo se da se školske ocjene dodjeljuju po zaslugama zbog znanja i truda, a da sudske kazne dobivaju osobe koje su zaista počinile neko kazneno djelo. Ovo je vjerovanje zapravo heuristik, odnosno prečac razmišljanja. Tim izrazom opisujemo „automatizirana“ razmišljanja koja nam pomažu u razumijevanju svijeta i od kojih imamo neku korist, iako ne moraju odražavati istinsku sliku svijeta u kojem živimo. Glavna je prednost što skraćuju i pojednostavljuju proces razmišljanja, što postaje sve važnije u svijetu zasićenom informacijama. Jedan poznati primjer navedenog je heuristik dostupnosti, odnosno sklonost razmišljanju i donošenju odluka vodeći se stvarima kojima smo najviše izloženi, odnosno koje su nam najsvježije (ili najdostupnije) u sjećanju. Zamislite da do posla imate dvije moguće rute putovanja. Za jednu od njih se sjećate da je nedavno imala prometnu nesreću te (možda i nesvjesno) odabirete drugu rutu jer ju procjenjujete sigurnijom za putovanje. Iako ne znamo ništa o statistici sigurnosti ovih prometnih puteva, odnosno koja točno ruta ima manje prometnih nesreća, služimo se onime što znamo, to jest informacijom koja nam je dostupna (otkud i potječe naziv „heuristik dostupnosti“). Kod prečaca razmišljanja znatno su važnija vlastita uvjerenja od stvarnog stanja stvari u okolini kroz koju se krećemo, stoga nije ništa drugačije ni kod heuristika vjerovanja u pravedan svijet.

Vjerovanje u pravedan svijet proizlazi iz (vrlo ljudske) potrebe da se krećemo u predvidljivoj okolini, gdje su dobri ljudi nagrađeni za dobre postupke, a loši ljudi kažnjeni. Imenovanje ove pojave pripisuje se profesoru Melvinu Lerneru, koji je 1960-ih spomenuo hipotezu o pravednom svijetu (eng. Just world hypothesis). Proveo je istraživanje (1966. godine) koje je uključivalo 72 studentice koje su svjedočile (lažnoj) patnji druge promatrane studentice i lažnim elektrošokovima koje je primala kada bi pogriješila u simuliranom eksperimentu o učenju. Većina sudionica bila je isprva uznemirena tim prikazom. Kroz vrijeme, što su studentice opažale veću patnju, veće je bilo i osuđivanje studentice koja je u tom eksperimentu davala "pogrešne" odgovore u zadacima učenja. No, kada bi dobile informaciju da će osoba biti kompenzirana za tu patnju, više je nisu osuđivale. Ovi su nalazi u kasnijim godinama bili višestruko uspješno ponovno prikazani kroz niz istraživanja i usmjerili su reflektore znanosti na "mračnu" stranu ovog prečaca razmišljanja.

O žrtvama u pravednom svijetu

U ovom vjerovanju odlučujemo o "ispravnosti" osobe ovisno o tome koji je ishod doživjela. Zamislite da imate prijatelja koji je opljačkan u javnom prijevozu (primjerice, netko mu je ukrao novčanik iz džepa od jakne). Možete se pitati pitanja poput: "Zašto je držao novčanik u džepu od jakne?" ili "Je li opet išao noćnim prijevozom doma za koji zna da je manje siguran?". Ovim pitanjima pokušavamo uvidjeti u čemu je naš prijatelj pogriješio da mu se dogodila ova loša stvar. Zamislimo još neke situacije. Na primjer, za osobe koje su se teško razboljele možemo se pitati kako su se hranile ili razmišljati o svim lošim životnim navikama koje su imale. Za osobu koja je ostala bez posla možemo pomisliti da je sigurno nešto pogriješila na poslu, a za osobu koja je bila u prometnoj nesreći da je možda vozila prebrzo. Optuživanje žrtve, nažalost, dolazi u paru s vjerovanjem u pravedan svijet.

Istraživanje Meyer iz 2016. godine na 28 žena žrtava teškog partnerskog nasilja pokazalo je da su žene sudionice često osjećale da moraju "zaraditi" empatiju prije nego što potraže podršku za ono što proživljavaju. "Zašto nije prije otišla?" i "Sama si je birala.", primjeri su reakcija koje dodatno udaljavaju žrtvu od potrebne podrške, a proizlaze iz pretpostavke da je žrtva nekako sama odgovorna za ono loše što joj se događa, ne razmišljajući o zlostavljaču i njegovoj odgovornosti (o čimbenicima koji utječu na šutnju žrtava smo već ranije pisali u prijašnjem članku).

O odgovornosti

Kada je netko žrtva kriminalnog djela, diskurs o odgovornosti treba biti isključivo na krivcu. Svojom željom da se "zaštitimo" možemo skliznuti u razgovor o žrtvi jer ne želimo biti u nesigurnom svijetu gdje se po sasvim nepredvidljivom obrascu isto može dogoditi i nama. Želimo predvidljivost svijeta i da svojim postupcima možemo spriječiti takvu sudbinu za sebe, u čemu nam, naizgled, može pomoći prepoznavanje odgovornosti žrtve. Međutim, takvo ponašanje nikome ne pomaže jer žrtvi šaljemo poruku da je "sama kriva".

Brojni nalazi upućuju na to da je vjerovanje u pravedan svijet povezano sa stavovima prema manjinskim grupama. Primjerice, u istraživanju Döringa i Hewstonea (2015) britanskim su sudionicima bila predstavljena dva jednako kvalificirana kandidata za posao. Jedan je bio opisan kao Britanac i pripadnik bijele rase, a drugi kao pripadnik crne rase. Sudionici koji su više vjerovali u pravedan svijet bili su manje skloni zapošljavanju pripadnika crne rase. Oni su, također, više relativizirali pitanja rasizma (primjerice, manje su smatrali da je diskriminacija crnaca problem u Ujedinjenom Kraljevstvu ili su češće smatrali da se pripadnici etničkih manjina prelako uvrijede).

Autori istraživanja na temu ovog vjerovanja nerijetko spominju da je povezano s manjom osjetljivošću na socijalna pitanja. Razlog tome može biti to da se prihvaćanjem da postoje diskriminacija i nejednakost skupina narušava slika svijeta kao pravednog mjesta, stoga ono postaje nepredvidljivo i nesigurno mjesto. Ipak, svijet jest nepravedno mjesto. Nekada će priliku dobiti ljudi koji ju nisu zaslužili, a dobre će ljude zadesiti loša sudbina.

Što ćemo onda u našem nesigurnom svijetu? Osvijestiti ono što ipak možemo učiniti. Uvijek postoje stvari koje možemo poduzeti kako bi nam kao pojedincima i zajednici bilo bolje. Ujedno trebamo raditi i na prihvaćanju da, usprkos našoj silnoj želji, postoje stvari u našem svijetu koje su izvan naše kontrole. Prečaci razmišljanja zbivaju se "ispod radara" pa, kako bismo ih uočili i utjecali na njihove manjkavosti, trebamo se aktivno podsjećati na to. Neke upute pokazale su se korisnima u „buđenju“ empatije kod sudionika u istraživanjima. Primjerice, nalazi Adermana i suradnika iz 1974. godine ukazuju na to da sudionici u istraživanju manje osuđuju žrtvu ako čuju uputu „zamislite da se to dogodilo Vama“, dok je u istraživanju Simonsa i Piliavina iz 1972. sličan efekt imala uputa-podsjetnik sudionicima da „ne bi trebali osuđivati žrtvu“. Mogli bismo zaključiti kako se čini da ova promjena i nije nešto tako teško. Naravno, ne možemo suosjećati sa svima na ovom svijetu. Uzrok tome su naši vrijedni rezervoari povezivanja, ali oni nisu beskonačni i nisu za sve. Samo, zapamtite da, ako ne empatizirate s nekim, to ne znači da ta osoba nije žrtva. Vaši osjećaji opisuju vaš doživljaj svijeta, no ne i svijet sam za sebe.

Izvori

Aderman, D., Brehm, S. S., & Katz, L. B. (1974). Empathic observation of an innocent victim: The just world revisited. Journal of Personality and Social Psychology, 29(3), 342–347.
Döring, A. K., & Hewstone, M. (2015). Through the looking glass: Positive stereotyping and perceptions of distributive justice. European Journal of Social Psychology, 45(4), 479-490.
Lerner, M.J. i Montada, L. (1966). Responses to Victimizations and Belief in a Just World. Critical Issues in Social Justice. 1-7.
Meyer, S. (2016). Still blaming the victim of intimate partner violence? Women’s narratives of victim desistance and redemption when seeking support. Theoretical Criminology, 20(1), 75–90.
Simons, C. W., & Piliavin, J. A. (1972). Effect of deception on reactions to a victim. Journal of Personality and Social Psychology, 21(1), 56–60.
Aderman, D., Brehm, S. S., & Katz, L. B. (1974). Empathic observation of an innocent victim: The just world revisited. Journal of Personality and Social Psychology, 29(3), 342–347.