Münchausenov sindrom preko posrednika: slučaj Gypsy Rose Blanchard
Kasne večeri 12. lipnja 2015., policija je u kući Dee Dee Blanchard i njezine kćeri Gypsy Rose, nakon poziva susjeda zatečenih uznemirujućom objavom na njihovom zajedničkom Facebook profilu, pronašla beživotno tijelo Dee Dee. Utvrđeni uzrok smrti su višestruki ubodi nožem, a njezinoj kćeri, koja je prema njezinim navodima bolovala od leukemije, astme, mišićne distrofije, raznih alergija, mentalne retardacije i još mnogih kroničnih stanja, nije bilo traga.
Spomenuti Facebook status koji je doveo policiju na mjesto zločina, a nedugo zatim i do počinitelja, glasio je:
“Ta kuja je mrtva!”
Slijedio ga je i komentar prikazan na sljedećoj slici.
Narednog dana, policija je na lokaciji s koje je objavljen status, odnosno adresi obiteljske kuće u Wisconsinu, pronašla Gypsy Rose i njezinog partnera Nicholasa Godejohna, koji su zatim privedeni pod sumnjom počinjenja ubojstva Dee Dee.
Susjede Gypsy Rose, koji su je poznavali kao drago i nemoćno "dijete", šokirala je vijest da upravo ona stoji iza nasilnog ubojstva svoje majke, koje je, na njezin nagovor i uz njezinu pomoć, izvršio tada dvadesettrogodišnji Nicholas. Otkriveno je i da Gypsy, koja je provela više od desetljeća u invalidskim kolicima, ne samo da može hodati, već je potpuno zdrava osoba prosječnog mentalnog kapaciteta te je starija nego što se prethodno dalo naslutiti iz ponašanje njezine majke i nje same.
Unatoč upitnoj uračunljivosti s obzirom na povijest psihičke bolesti, Nicholas Godejohn osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu bez mogućnosti uvjetnog otpusta uslijed planiranog i svjesnog počinjenja ubojstva prvog stupnja. Gypsy Rose je, zbog ubojstva drugog stupnja, osuđena na 10 godina zatvora.
Razumna reakcija na pročitano jest zgražanje nad činjenicom da je Gypsy, unatoč planiranju ubojstva svoje majke i svjesnoj manipulaciji Nicholasa (kojeg je uvjerila u to da je ubojstvo Dee Dee jedini način da budu zajedno), dobila poprilično blagu kaznu. Međutim, pozadina te odluke čini ovu priču još većim hororom.
Tko je pravi zločinac?
Dok su ljudi prvotno bili šokirani ubojstvom Dee Dee i činjenicom da je Gypsy u stvarnosti potpuno zdrava i sposobna osoba, ispostavilo se da ona nije samovoljno sudjelovala u fabrikaciji priče o vlastitim zdravstvenim stanjima, već je ponavljano uvjeravana u to da je bolesna od strane svoje majke. Dee Dee ne samo da je godinama izmišljala pojavnost različitih zdravstvenih tegoba i simptoma kod Gypsy, već je mnoga stanja kod nje izazivala kombinacijom različitih lijekova i podvrgavala je raznim nepotrebnim medicinskim zahvatima i tretmanima, uvjeravajući doktore da nešto s njome nije u redu. Između ostalog, Gypsy je hranjena preko prehrambene cijevi, noćima je morala spavati s dišnim aparatom te je uvjerena da joj zbog raznih tegoba kosa ne može rasti.
Gypsy je dugo vremena vjerovala navodima svoje majke i smatrala je svojom najboljom (i jedinom) prijateljicom – iako nije imala pretjeranog izbora budući da se Dee Dee pobrinula da se Gypsy ne socijalizira sa svojim vršnjacima, odnosno ostalim pojedincima općenito. Gypsy je također uvjeravana da je mlađa nego što je uistinu bila (kako bi njezina majka mogla što duže zadržati skrbništvo nad njom), u čemu je pomogla činjenica da su njihovi dokumenti izgubljeni za vrijeme udara uragana Katrina. Dee Dee je navedeno koristila i pri manipulaciji doktora, koje je mijenjala kada bi izrazili neslaganje ili sumnju u vezi navodnih dijagnoza. Dee Dee je također koristila izmišljeno zdravstveno stanje svoje kćeri za prikupljanje socijalne pomoći, dobivanje novaca od bivšeg muža te primanje donacija od poznatih ljudi i društvene zajednice (koja je platila i kuću u kojoj je u konačnici ubijena). Kada je Gypsy počela propitivati istinitost majčinih navoda, ona ju je uvjeravala da bi pri otkrivanju istine i ona sama bila optužena za obmanu.
Navedeno zvuči kao radnja krimi serije koju biste pronašli na nekom od online streaming servisa – i jest, s jednom "malom" napomenom: opisana mini serija pod nazivom The Act temeljena je na stvarnom slučaju. Ono što je još bizarnije jest da opisani način zlostavljanja djeteta nije izolirani slučaj, već Dee Dee predstavlja primjer počinitelja koji pati od poremećaja pod nazivom Münchausenov sindrom preko posrednika (engl. Münchausen Syndrome by Proxy), u novije vrijeme poznatog i kao artificijelni poremećaj preko posrednika.
Münchausenov sindrom preko posrednika
Dijagnozu Münchausenova sindroma davne je 1951. ustanovio dr. Richard Alan John Asher, nazvavši poremećaj prema Baronu von Münchausenu, pripovjedaču poznatom po nevjerojatnim i preuveličanim opisima svojih avantura. 1977. godine Sir Samuel Roy Meadow identificirao je poseban oblik ovog poremećaja, koji danas znamo kao Münchausenov sindrom preko posrednika.
Münchausenov sindrom, koji uključuje fabrikaciju vlastite ozljede ili bolesti, i Münchausenov sindrom preko posrednika, koji podrazumijeva fabrikaciju ozlijede ili bolesti i zadavanje istih drugoj osobi, bihevioralni su poremećaji koje u populaciji nalazimo vrlo rijetko, odnosno kod oko 1,3% osoba u prvom i oko 0,4% u drugom slučaju. Pri tome je važno naglasiti da od sindroma u potonjem slučaju boluje posrednik, odnosno počinitelj, koji je u najvećem broju slučajeva majka djeteta. Naime, u pregledu 796 slučajeva Münchausenovog sindroma preko posrednika čak 96,7% počinitelja čine žene. Nadalje, 91,2% ispitivanih počinitelja su majke djece, 2,9% njihovi očevi, a 5,8% osobe koje su sa žrtvom imale drugačiji odnos.
Počinitelj, odnosno osoba koja boluje od Münchausenovog sindroma preko posrednika, lažira ili izmišlja kliničke simptome žrtve kako bi uvjerila doktore u to da je žrtva (obično dijete) bolesna. Njihovo je ovisničko razmišljanje i ponašanje vođeno zdravstvenim temama, a motivira ih provođenje vremena u bolnicama i “briga” za žrtve. Lažiranje i izazivanje zdravstvenih stanja kod žrtava donosi im osjećaj nagrade, a tipičan je i komorbiditet s ostalim vrstama ovisnosti, poremećajima ličnosti i depresijom. U slučaju Dee Dee, unatoč nemogućnosti postavljanja dijagnoze, pretpostavlja se (između ostalog zbog stanja kuće prikazanog na slici ispod) da je u posrijedi bio komorbiditet s depresijom.
Postavljanje dijagnoze komplicirano je iz više razloga, među kojima se ističu percepcija počinitelja kao osobe koja uvelike brine za žrtvu i njezinu dobrobit od strane drugih pojedinaca, kao i potencijalne stvarne fiziološke tegobe žrtve uzrokovane nametnutim lijekovima i zahvatima, koje u dugo neprepoznatim slučajevima često vode zatajenju organa, pa čak i smrti (u istraživanjima je prisutan raspon smrtnosti od 6 do 33%). Ovaj problem, u slučajevima u kojima je roditelj počinitelj, dodatno komplicira pasivnost partnera koji ne uviđa postojanje problema, često zbog svoje distanciranosti – ili, kao u slučaju Gypsy, fizičke odsutnosti. Naime, u seriji se nameće objašnjenje da su se njezini roditelji u njezinom ranom djetinjstvu razišli, nakon čega je Dee Dee ponavljano onemogućavala svome mužu kontakt s Gypsy, unatoč njegovoj želji da isti održi.
Upute za (zlo)uporabu
Uobičajene karakteristike počinitelja s dijagnozom Münchausenovog sindroma preko posrednika, osim činjenice da su oni tipično žene, između ostalog uključuju već spomenuti komorbitet s drugim psihičkim poremećajima/bolestima, potencijalnu povijest Münchausenova sindroma, zlostavljanje u djetinjstvu, visoku razinu obrazovanja, rijetko napuštanje blizine žrtve te dobre odnose s bolničkim osobljem (počinitelj na taj način, između ostalog, stvara o sebi sliku dobre osobe posevećene brizi za dobrobit žrtve).
Tipični pokazatelji uključuju nezadovoljstvo skrbnika tretmanom žrtve, navođenje simptoma koji se ne podudaraju sa zdravstvenim nalazima (primjeri su prikazani i u seriji), izostanak reakcije žrtve na pruženi tretman, nekonzistentna povijest bolesti (koju je Dee Dee uspjela sakriti gubljenjem i mijenjanjem medicinske dokumentacije), prisutnost sličnih simptoma kod brata ili sestre žrtve i atipična simptomatologija (koju je Dee Dee kod Gypsy izazivala kombinacijom lijekova). Počinitelj također ne iskazuje olakšanje kad se stanje žrtve poboljša (Dee Dee je mijenjala doktore) i potencijalno traži novčanu pomoć (što se provlači i kroz cijeli opisani slučaj).
Preporuke u slučaju nuspojava
Nuspojave čitanja ovog članka mogu uključivati znatiželju za daljnjim istraživanjem opisanog slučaja, u slučaju čega preporučujemo gledanje igrane serije The Act – ili, ako više volite true crime žanr, dokumentarca Mommy Dead and Dearest. Za one koji se žele pozabaviti etičkim pitanjima u vezi slučaja, u nastavku prilažemo preporuku videa. Ako vas pak zanima prikaz slučaja u kojem su i počinitelj i žrtva odrasle osobe, preporučujemo višestruko nominirani i nagrađivani film Paula Thomasa Andersona Phantom Thread.
Izvori
Abeln, B., i Love, R. (2018). An overview of munchausen syndrome and Munchausen syndrome by proxy. Nursing Clinics of North America, 53(3), 375–384. https://doi.org/10.1016/j.cnur.2018.04.005Lopez-Rico, M., Lopez-Ibor, J. J., Crespo-Hervas, D., Muñoz-Villa, A., i Jimenez-Hernandez, J. L. (2019). Diagnosis and treatment of the factitious disorder on another, previously called Munchausen syndrome by proxy. SN Comprehensive Clinical Medicine, 1(6), 419–433. https://doi.org/10.1007/s42399-019-00057-6
Tozzo, P., Picozzi, M., i Caenazzo, L. (2018). Munchausen Syndrome by Proxy: balancing ethical and clinical challenges for healthcare professionals Ethical consideration in factitious disorders. La Clinica terapeutica, 169(3), e129–e134. https://doi.org/10.7417/T.2018.2067