“Pitam za prijatelja…” - što nas dovodi do problematičnog korištenja pornografije?

Otkad je ljudske vrste i iskonske potrebe za nastavkom iste, a time i privlačnosti prema seksualnim sadržajima, pornografija nikada nije bila dostupnija i pristupačnija široj javnosti. Uz razvoj interneta i njegovu anonimnost, osobe svih dobnih skupina sve lakše posežu za performativnim seksualnim sadržajima koji se plasiraju na takvim platformama. Iako su danas razgovori o seksualnosti među ljudima otvoreniji i informiraniji nego prije svih znanja i tehnologija, mislimo li da smo zaista napredovali i unaprijedili naš pristup toj tematici? Je li pornografija informativna, korisna i dobra razbibriga ili pak štetna i zakidajuća za odnose njezinih korisnika u stvarnosti?

Kako bismo došli do odgovora na ovo pitanje, obraćamo se znanosti i stručnjacima koji se bave razlikovanjem patoloških od zdravih ponašanja i odnosa te određivanjem granica “normalnosti”. Općenito, teško je zaključiti što je “normalno”, a što nije, a da se u obzir ne uzmu karakteristike odgoja, vjerskih i kulturoloških očekivanja te razvojnih stadija pojedinaca. Dakle, nešto za što će Marica i Jakov iz Hrvatske tvrditi da je normalno i prirodno ponašanje, ne znači da će i Yuki i Hiroshi iz Japana, Emily i Michael iz SAD-a ili Amina i i Kwame iz Gane. Uz to, ne znači da će se složiti i Marica koja je katolkinja  i Jakov koji se izjašnjava kao ateist . Uglavnom, shvatili smo da je zaključak takav da su mišljenja vezana uz seksualnost dobrim dijelom ovisna o osobama koje ga iznose.

Što kaže znanost?

Znanost,  u čiju se objektivnost uzdamo, prema modelu Kora i suradnika (2014) predlaže četiri definirajuće karakteristike problematičnog korištenja pornografije:

1. iznimno česta, pretjerana uporaba,
2. uporaba motivirana željom da se potisne negativno raspoloženje,
3. smanjena samokontrola nad korištenjem pornografije
4. i nastavak korištenja unatoč negativnim posljedicama u drugim životnim domenama.

Ako uzmemo u obzir navedene karakteristike problematičnog korištenja pornografije, možemo reći da sve ono što ne ispunjava ove kriterije ne mora nužno biti problematično. Međutim, odgojna, vjerska i kulturološka gledišta će se sigurno razlikovati u ovom pitanju i važno je poštovati perspektive osoba koje se neće tako često slagati i preklapati, dokle god one ne ugrožavaju druge.

Sada, kada znamo što je problematično korištenje pornografije, osvrnimo se na karakteristike koje mogu predvidjeti razvoj ovakvog ponašanja.

Što može dovesti do problematike u korištenju pornografije?

Nekih od najčešćih razloga za gledanje pornografije su vezani uz seksualno zadovoljstvo, seksualnu znatiželju, emocionalnu distrakciju ili potiskivanje, smanjenje stresa, fantazije, izbjegavanje dosade, nedostatak seksualnog zadovoljstva i samoistraživanje. Međutim, Bőthe i suradnici (2021) pokazali su da su razlozi koji uključuju smanjenje stresa, emocionalnu distrakciju ili suzbijanje, izbjegavanje dosade, fantazije i seksualno zadovoljstvo pozitivno, slabo do umjereno, povezani s problematičnim korištenjem pornografije. Drugim riječima, osobe koje navode da pornografiju gledaju radi smanjena stresa, potiskivanja emocija ili odvraćanja pažnje, bijega od dosade, fantazija i seksualnog zadovoljstva, češće su i one koje razviju problematično korištenje pornografije. Iako se radi o slabijoj povezanosti, ona može biti pokazatelj kako treba obratiti pažnju na ove motive potencijalno važne pri razvoju problematičnog ponašanja.

Nadalje, važno je naglasiti da ne vodi svaka upotreba pornografije njenom kompulzivnom, problematičnom korištenju. Na temelju istraživanja na punoljetnim osobama Bőthea i suradnika (2020), pokazali su se potencijalno rizični faktori za budući razvoj problematičnog korištenja pornografije:

1. visoke razina hiperseksualnosti, depresije i sklonosti dosadi,
2. frustracija vezana uz potrebu za povezanošću, kompetenciju, kao i ukupna frustracija temeljnih psiholoških potreba,
3. neugodni osjećaji u vezi s pornografijom,
4. niže razine samopoštovanja i zadovoljstva zbog potrebe za povezanošću.

Sudeći prema navedenim, relevantnim znanstvenim nalazima, ljudi pornografiju često koriste kao svojevrsni alat za postizanje određenog cilja. U nekim slučajevima kako bi smanjili svoju dosadu, poboljšali si raspoloženje, zadovoljili seksualne potrebe ili se distraktirali od životnih problema i neugodnih osjećaja. Kada pornografija, kao oruđe za promjenu trenutačno neželjenog stanja, postaje inicijator neželjenih osjećaja, ponašanja i obrazaca u životu osobe koja ju koristi?

Kada “flaster” postaje rana?

Odgovor na ovo pitanje možda se krije upravo u mehanizmu razvoja ovisnosti. Griffithsov šestkomponentni model ovisnosti (2005) postulira da se svaka ovisnost sastoji od šest komponenti:

1. salijentnosti (zaokupljenosti),
2. promjene raspoloženja,
3. tolerancije,
4. simptoma sustezanja,
5. konflikta (s drugima ili samim sobom)
6. i recidiva.

Ubacimo li ovu formulu mehanizama ovisnosti u praktičnu računicu; dobivamo osobu kojoj pornografija ima važnu ulogu u životu, mijenja joj raspoloženje (stvara osjećaj zadovoljstva, ugode), kvari odnose sa samom sobom i drugim osoba u svom socijalnom krugu, poslom te drugim obvezama. S obzirom na to da razvija toleranciju na efekte koje je dobivala početnim korištenjem pornografije, koristi je sve češće za jednake učinke. Ako i pokuša prestati s korištenjem, često doživljava intenzivne neugodne emocije i pritom se vraća početnom korištenju, odnosno, recidivira.

Kod nekih ljudi, ovakav obrazac može biti povezan i sa seksualnim uzbuđenjem vezanim uz netipične objekte, situacije, fantazije, ponašanja ili pojedince, što nazivamo parafilijom.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

Na istraživanju koje su na muškim hrvatskim adolescentima proveli Štulhofer i suradnici (2020), pokazalo se da je nešto manje od 5% sudionika pod rizikom za razvoj problematičnog korištenja pornografije. Zanimljiv je nalaz iz recentnog istraživanja Šimić (2025) o različitim prediktorima ovog problematičnog ponašanja kod ženskih i muških adolescenata provedenog na uzorku hrvatskih adolescenata. Naime, izgleda da različite karakteristike kod mladih cura i dečkiju dovode do rizika od razvoja ovog ponašanja, odnosno utvrđene su razlike u
obrascima korelacija između muškaraca i žena na faktorima rizika u objašnjenju ovog ponašanja. Kod djevojaka  su to usamljenost u ljubavi i obitelji, a kod dečkiju traženje uzbuđenja. Također, utvrđena je medijatorska uloga usamljenosti u obitelji između psihopatoloških teškoća i problematičnog korištenja pornografije kod žena. Medijatorska uloga znači da treća varijabla objašnjava odnos između druge dvije varijable. Što bi to moglo značiti u ovoj konkretnoj situaciji?

“Adolescentice koje osjećaju određene psihopatološke teškoće zbog nedostatka podrške ili pripadnosti u obitelji, odnosno usamljenosti u istoj, pribjegavaju prekomjernom korištenju pornografije kao načinu suočavanja s neugodnim emocijama ili određenim poteškoćama.” (Šimić, 2025; str. 39).

U praksi, prevencijske mjere mogle bi se u nekoj mjeri razlikovati prema spolu, ako u obzir uzmemo gore navedene karakteristike. Dakle, kod djevojaka bi valjalo obratiti pažnju na podršku u vidu obiteljskih mjera i savjetovanja u slučaju nedostatka primarne obiteljske podrške, kao i radionica vezanih uz nošenje s osjećajem usamljenosti. Kod muških adolescenata, možda bi bilo korisnije provoditi edukacije vezane uz samoregulaciju emocija i kontrolu impulsa te ih opskrbiti alatima preusmjeravanja uzbuđenja u neke druge angažiranosti; poput sporta i fizičkih aktivnosti.

Što da radi “prijatelj koji ima problem”?

Ako ste u bilo kojem dijelu disfunkcionalnih obrazaca prepoznali svoje ponašanje, prijateljevo, poznanikovo ili osobe s TV-a, nema mjesta očaju. Prepoznavanje problema je prvi korak prema njegovom rješavanju, a želja za radom na istom onaj idući, najvažniji. Pokazalo se da je kod tretiranja problematičnog korištenja pornografije posebice korisna kognitivno-bihevioralna terapija. Također, važno je naglasiti i postojanje seksualne terapije kojoj je u cilju očuvanje seksualnog zdravlja, kao i ublažavanje posljedica poremećaja seksualnog zdravlja.

Iako je kod većine još uvijek prisutna stigmatizacija i nelagoda tijekom pričanja o problemima vezanim uz psihičko zdravlje, a naročito kad je u pitanju područje ljudske seksualnosti, važno je naglasiti da je bitno raditi na istima, da nije sramota tražiti pomoć i da je imati stručnjaka pored sebe pohvalno i snažno, a nikako podbačaj.

Ako nas boli zub idemo zubaru, ako slomimo ruku stavljamo gips, a kada je u pitanju ono manje izvanjski vidljivo, guramo pod tepih? Pričajmo o stvarima koje nas muče, potičimo smanjenje stigme i zavjese srama nad psihičkim teškoćama i budimo primjer interakcija koje želimo vidjeti oko nas. Jedino tako ćemo graditi društvo u kojem će sutra jedna Marica i jedan Jakov iz Hrvatske moći hrabro doći i reći stručnjaku: “Imam problem i treba mi pomoć”.

Izvori: