Zašto je vrijeme prolazilo sporije dok smo bili djeca?

Svi se možemo složiti da osjećaj protoka vremena jednostavno nije isti kroz godine i kako život prolazi. Ljudi generalno imaju osjećaj kako im je vrijeme prolazilo sporije dok su bili djeca. Ljetni praznici trajali su vječno, školsko zvono nikako da odzvoni kraj sata, a vrijeme između Badnjaka i božićnog jutra kao da je trajalo tri dana. Naravno, u stvarnosti vrijeme ne prolazi ništa brže kad odrastemo, ali kao i u mnogim drugim iskustvima ljudi – vlastita percepcija određuje način na koji doživljavamo stvari. Danas razmatramo različite teorije i objašnjenja ovog fenomena, ali i pokoji savjet kako malo “usporiti” vrijeme.

Vrijeme na satu i vrijeme u našoj glavi nisu isto

Svi znamo da jedan sat ima 60 minuta, no 60 minuta provedenih na prvom izlasku s vašom simpatijom ili u redu za neki šalter nisu jednaki. Ono što se već dalo naslutiti iz uvoda jest da postoji razlika između objektivnog i subjektivnog vremena. Objektivno vrijeme je određeno nekim vanjskim mjerama poput satova i kalendara, dok je subjektivno vrijeme zapravo naše osobno iskustvo vremena – onaj unutarnji osjećaj da vrijeme “leti” ili “stoji”, ovisno u kojoj smo situaciji. Ono je oblikovano raznim faktorima poput raspoloženja, emocija, pažnje i pamćenja. Zanimljivo je da samo obraćanje pažnje na prolazak vremena može usporiti naš doživljaj vremena. Ako ste ikad probali držati plank pozu 60 sekundi i pritom gledali na štopericu, vjerojatno vam se činilo kao da ta minuta traje vječno. S druge strane, kad ste potpuno uronjeni u trenutak i neku aktivnost, imate osjećaj kao da je vrijeme proletjelo.

Zašto nam se vrijeme ubrzava kako starimo?

Da ne odemo preširoko u temu percepcije vremena, u ovom članku se fokusiramo na specifičan fenomen, odnosno osjećaj da je vrijeme prolazilo sporije dok smo bili mlađi. Ovaj fenomen intrigira psihologe i filozofe već desetljećima, no unatoč brojnim teorijama, ne postoji jedno jasno objašnjenje. No, nisu samo znanstvenici ti koji pokušavaju objasniti opisani osjećaj – tema prolaska vremena često se pojavljuje i u umjetnosti.

Ipak, danas ćemo izložiti nekoliko glavnih teorija koje bi nam mogle barem donekle dati odgovore na ovo stoljetno pitanje.

Svaka godina postaje “manji dio života” – debunked?

Francuski filozof Paul Janet još je u 19. stoljeću iznio ideju da, kako starimo, tako jedna godina postaje manji dio našeg cjelokupnog života. Ilustrirajmo to kroz primjer – jedna godina za petogodišnjaka je čak 20% njegovog cijelog života, a za nekog pedesetogodišnjaka je to samo 2% pa se subjektivno čini kraće. No, unatoč njegovoj popularnosti, Friedman i Jenssen (2010) upozoravaju kako model omjera nije najbolji za objašnjavanje iskustva brzine prolaska vremena, uzimajući u obzir da većina istraživanja koja su testirala ovaj model nisu dobila rezultate koji su u skladu s matematičkim predviđanjima.

Mozak pamti novosti, a njih je sve manje

Poznato nam je da nova i emocionalno angažirajuća iskustva lakše pamtimo te da ona ostaju istaknuta u našem pamćenju, a možemo se i složiti da je u djetinjstvu i adolescenciji količina upečatljivih događaja u našem životu veća nego u odrasloj dobi. Odrasli u životu imaju puno manje "prvih događaja" – poput prvog odlaska u školu, prvog koncerta ili partyja, prvog poljupca i slično. Prisjetite se svojih adolescentnih godina – kad se sve činilo uzbudljivo i novo, imate toliko značajnih sjećanja i javlja se taj osjećaj da je vrijeme onda teklo sporije. Sad se probajte prisjetiti prošlih godinu-dvije, možda će vam se činiti kao da su proletjele, stopile se u jednu godinu i jednu masu rutine, posla i uobičajenih događaja. Mnoge studije govore o tome da je percepcija ubrzanja vremena kod odraslih povezana s manjim brojem vremenskih orijentira i pod utjecajem repetitivnosti svakodnevnog života. Bez novih događaja koji prekidaju rutinu, naš mozak obrađuje vrijeme s manje uspomena. Autori poput Blocka i Zakaya (1997) objašnjavaju kako to dovodi do osjećaja da je niz godina jednostavno proletio.

Pažnja, pažnja! Koliko vremena je prošlo?

Osim količine novih iskustava, u percepciji prolaska vremena važnu ulogu igra i način na koji obraćamo pažnju na vrijeme. Zakay i Block (1995) predlažu model "prozora pažnje" (eng. attentional gate), prema kojem količina pažnje koju pridajemo vremenu utječe na njegovo percipirano trajanje.

Naime, kad nam je dosadno i svjesno pratimo prolazak vremena, “prozor pažnje” se otvara i dobivamo dojam da vrijeme prolazi sporije. S druge strane, kada je naša pažnja usmjerena na druge zadatke i aktivnosti, manje je kognitivnih resursa posvećeno vremenu pa ono može djelovati kao da prolazi brže. Ovaj model može pomoći objasniti i zašto se doživljaj vremena mijenja s godinama – djeca češće spontano obraćaju pažnju na sadašnji trenutak, i sam protok vremena, dok su odrasli uglavnom zaokupljeni obavezama i distrakcijama koje odvlače pažnju od vremena.

Ovaj učinak često ide ruku pod ruku s manjkom novih iskustava i većom rutinom u odrasloj dobi, ali i s osjećajem vremenskog pritiska. Friedman i Janssen (2010) u svom istraživanju naglašavaju da su upravo taj dojam užurbanosti, zauzetosti i spoznaje da nema dovoljno vremena za obavljanje stvari povezani s osjećajem da vrijeme brzo prolazi.

Zašto se vrijeme čini sporim dok ga živimo, a brzim kad ga gledamo unatrag?

Možda ste ovdje primijetili mali paradoks – kad smo u situaciji bez nekih značajnih događaja i dosadno nam je, vrijeme prolazi sporije. Kad se osvrnemo na vrijeme retrospektivno – razdoblje bez značajnih iskustava i uspomena djelovat će kao da je prošlo puno brže.

U kognitivnim modelima procjene vremena razlikujemo prospektivne i retrospektivne prosudbe, pri čemu se prospektivna prosudba odnosi na procjenu trajanja nekog vremenskog intervala, npr. koliko traje jedna minuta. U situacijama kada razdoblje nije ispunjeno zabavnim aktivnostima, činit će se da vrijeme prolazi sporije.

S druge strane, retrospektivna vremenska procjena odnosi se na procjenu trajanja razdoblja koje je već prošlo, a ona se temelji na pronalaženju informacija iz pamćenja. Wittmann i Lehnhoff (2005) objašnjavaju da, što je više kontekstualnih promjena (poput različitih aktivnosti, životnih događaja i promjena emocionalnih stanja) pohranjeno u pamćenju tijekom određenog vremenskog razdoblja, to će se ono činiti duljim gledajući retrospektivno.

No, ova dva opažanja nisu međusobno isključiva, već se jako dobro nadopunjuju – način na koji doživljavamo vrijeme u trenutku i način na koji ga kasnije pamtimo temelje se na različitim procesima.

Kako “usporiti vrijeme”?

Iako vrijeme objektivno ne možemo zaustaviti ni usporiti, možemo barem donekle utjecati na to kako ga doživljavamo.

• Pokušajte uvoditi “novosti” u život na kontinuiranoj bazi. Osim većih koraka poput putovanja na nova mjesta, često i male (i za budžet lakše) promjene mogu imati značajan učinak. To mogu biti učenje novih stvari koje vas interesiraju (jezici, umjetnost, povijest, fizika…), isprobavanje različitih hobija, kuhanje novog jela svaki tjedan ili odlazak na posao drugom rutom.
• Uvedite mindfulness praksu, makar na najjednostavnijoj razini. Nerijetko će dovoljan efekt imati i samo osvještavanje sadašnjeg trenutka. Primjerice, dok šetate ulicom, vozite se tramvajem ili čak perete suđe, uzmite trenutak da osvijestite što trenutno radite, umjesto automatskog obavljanja tih svakodnevnih zadataka.
• Učinite vaše uspomene upečatljivijima u pamćenju – ako je jedan od razloga osjećaja da vrijeme leti manji broj uspomena koje možemo dohvatiti iz pamćenja, možemo se pobrinuti da ih bolje zadržavamo. Jedan od načina je zapisivanje iskustava, primjerice kroz vođenje dnevnika.

Rezimirajmo...

Za kraj, valja napomenuti da, unatoč tome što je ideja da vrijeme prolazi brže u odrasloj dobi široko prihvaćena, istraživanja to dosljedno ne podupiru i sugeriraju da su dobne razlike u percepciji vremena zapravo relativno male te da mlađi odrasli, kao i oni stariji, imaju osjećaj da vrijeme općenito prolazi brzo (Friedman i Janssen, 2010). Osim toga, većina istraživanja u ovom području temelji se na korelacijskim mjerama, što znači da ne možemo donositi čvrste zaključke o uzročno-posljedičnim odnosima.

Ipak, ono što je prilično jasno jest da naš doživljaj vremena nije fiksan, već ovisi o tome kako živimo svakodnevicu – koliko novih iskustava imamo, koliko pažnje obraćamo na trenutak i što od toga kasnije pamtimo. Upravo zato nije na odmet pokušati primijeniti barem neke od navedenih savjeta, a ako ste ih isprobali na vlastitoj koži, pišite nam vaša iskustva.