Jeziva dolina i liminalni prostori: što nije u redu?

Kako se osjećate dok gledate sljedeće slike?

Je li vaš odgovor neugodno, uznemireno ili pak prestrašeno? Ako jest, ne brinite – malotko (ako itko) je imun na efekt kojeg ste upravo žrtva. Ako vas ovo iskustvo nije navelo da se predomislite, prošetajmo zajedno jezivom dolinom.

Jeziva dolina: postanak

Japanski robotičar Masahiro Mori u svojem je članku iz 1970. opisao fenomen pod nazivom bukimi no tani genshō (engl. valley of eeriness), za koji je naknadno usvojen danas raširen naziv jeziva dolina (engl. uncanny valley). Sam fenomen odnosi se na odnos između čovjekolikog izgleda (robotičkog) objekta i emocionalnog odgovora koji isti izaziva.

Kroz svoj radi, Mori je primijetio da ljudi preferiraju robote koji izgledaju više čovjekoliko – međutim, samo do određene mjere. Kada roboti izgledaju gotovo, ali još uvijek ne potpuno čovjekoliko, emocionalni odgovor ljudi više nije pozitivan, već se javljaju osjećaji neugode, jeze, nemira, straha ili gađenja – tada kažemo da ulaze u domenu jezive doline. Nadalje, kao što je ustanovio sam Mori, ovaj fenomen nije ograničen na robote, već se generalno odnosi na neljudske entitete, s izuzetkom ljudskih bića u nepoželjnim i prirodno uznemirujućim stanjima – poput bolesti ili smrti (graf ispod).

Kao što je vidljivo iz priloženog grafa, temeljna premisa jezive doline jest da ljudi objekte koji očito nisu ljudski doživljavaju privlačnijima ako imaju određene ljudske karakteristike – međutim, ako ih ima previše ili su one preizražene, objekti djeluju kao nesavršena simulacija, zbog čega ulaze u prostor jezive doline. Ako objekti pak (gotovo) savršeno simuliraju ljude, njihova privlačnost ponovno raste.

Neki od potencijalnih objašnjenja fenomena uključuju odstupanje entiteta od konfiguracijskog obrasca poznatih podražaja (nekonzistentna realističnost facijalnih obilježja; npr. prevelik razmak između očiju), odstupanje entiteta od svojeg prototipa ili kategorije (npr. zdravog čovjeka) zbog neobičnih karakteristika, perceptivnu neusklađenost konceptualnih kategorija (npr. robot s ljudskim glasom), neodređenost kategorije entiteta (npr. žive lutke u filmovima kao što su Annabelle i The Boy) te evolucijski adaptivan instinkt za izbjegavanjem potencijalne prijetnje u cilju samoočuvanja.

Potonji potencijalni uzrok već je u svojem eseju istaknuo Mori, navodeći da je osjećaj jeze vjerojatno oblik instinkta koji nas štiti od proksimalnih izvora opasnosti – odnosno, onih koji su u našoj neposrednoj blizini (primjerice, trupla i predstavnici drugačije vrste).

Koji god da je uzrok ili kombinacija uzroka u pitanju, efekt jezive doline dokazan je u relativno velikom broju istraživanja, a zanimljive rezultate procjene različitih operacionalizacija ljudskih preferencija i samog efekta jezive doline donosi recentna metaanaliza Diela i suradnika.

Jeziva dolina i fizički prostor

Iako je fenomen jezive doline razmatran i u kontekstu auditorne i taktilne percepcije, u ovom ćemo se članku zadržati isljučivo na njegovoj pojavi kod vizualne percepcije – i to prostora. Naime, iako se jeziva dolina izvorno odnosi na doživljaje izazvane percepcijom neljudskih entiteta koji imaju određene ljudske karakteristike, njezin je efekt pronađen i pri percepciji fizičkih prostora.

Prisjetimo se, prema jednoj od teorija objašnjenja jezive doline, jezu izazivaju podražaji koji odstupaju od poznatih obrazaca ili normi – što je u kontekstu prostora potvrđeno na primjeru izobličenih kuća (s preokrenutim prozorima i vratima) u istraživanju Diela i MacDormana (2021). Nadalje, jeziva dolina fizičkih prostora bila je povezana s odstupajućim arhitektonskim obilježjima i u istraživanju Diela i Lewisa (2022), uz dodatnu zanimljivost: iako prisutnost ljudi nije služila kao distraktor od prostornih abnormalnosti niti ih je normalizirala, djelovala je na način da povećava ili umanjuje doživljenu jezovitost, čudnovatost, abnormalnost ili prijetnju – ovisno o tome jesu li ljudi bili kontekstualno očekivani ili ne (slika ispod).

Nadalje, neka od potencijalnih objašnjenja jezovitosti određenih fizičkih prostora uključuju nedostatak informacija o okolini (primjerice zbog prigušenog svjetla ili vizualnih prepreka) i aktivaciju evolucijskih mehanizama detekcije agenata u slučaju pokazatelja potencijalne prisutnosti prijetećih entiteta.

Određena istraživanja (primjerice Güclütürk, Jacobs i Liew, 2016) pokazala su da se utjecaj vizualne kompleksnosti promatrane okoline na njezinu privlačnost može opisati krivuljom u obliku obrnutog “U”, što bi značilo da pojedinci generalno preferiraju okoline umjerene kompleksnosti. Navedeno djelomično objašnjava zašto nam osjećaj jeze često izazivaju uobičajeni prostori (poput školskih hodnika ili autobusnih stanica) kada zjape prazni. U nastojanju da upotpunimo ovo objašnjenje, okrećemo se navigaciji takozvanih liminalnih prostora.

Tihi horor liminalnih prostora

Za popularizaciju fenomena liminalnih prostora uvelike je zaslužna zajednica korisnika interneta, koja je unatrag nekoliko godina pronašla fascinaciju u nabrajanju uobičajenih fizičkih prostora koji u njima izazivaju doživljaj jeze ili neugode. U popularnoj Tumblr objavi pod nazivom “Places where reality is a bit altered” (hrv. “Mjesta na kojima je stvarnost djelomice izmijenjena”), korisnici su istaknuli raznovrsna specifična mjesta, poput praznih parkirališta, kuglana, igrališta noću, bolnice u ponoć, stajališta na autocestama, svjetnionika kojima ne rade svjetla, škola tijekom praznika, stubišta...

Jedan od korisnika istaknuo je zajedničko obilježje većine navedenih prostora:

Mnoga od ovih mjesta zovu se liminalni prostori – što znači da predstavljaju prijelaze iz jednog prostora u drugi. Mjesta poput stajališta na cestama, stubišta, vlakova, parkirališta, čekaonica i aerodroma doimaju se čudnima kada se nalaziš u njima zato što svrha njihovog postojanja nisu ona sama po sebi, već stvari prije i nakon njih. […] Stvarnost se čini izmijenjenom zato što ne bismo trebali provesti toliko vremena u njima ili razmišljati o njima kao o odvojenim entitetima, a kada to radimo, doimaju se čudnima i neprikladnima. Ostali prostori doimaju se čudnima zato što su naši mozgovi programirani da očekuju kontekst – volimo da stvari pripadaju određenom mjestu ili vremenu.

Pridjev "liminalan" dolazi od latinske riječi "limen", koju prevodimo kao prag ili granica. Dakle, bivanje u liminalnom prostoru označava svojevrstan prijelaz između dva stanja, bilo da se radi o fizičkom (npr. hodnik), metaforičkom (npr. odlučivanje između dva potencijalna izbora) ili emocionalnom kontekstu (npr. prijelaz iz studentskog života u svijet rada).

Kroz emocionalne liminalne prostore prolazimo tijekom čitavog života (na jedan specifičan osvrnuli smo se u članku o krizi četvrtine života), a vrlo dobar primjer predstavlja pandemija koronavirusa kao prijelazno razdoblje između "onog što je bilo prije" (razdoblja prije pandemije) i "onog što dolazi" (razdoblja u kojem koronavirus više ne predstavlja prijetnju čovječanstvu).

Što zapravo čini fizičke liminalne prostore jezivima?

U fizičkom kontekstu razlikujemo tri vrste liminalnih prostora:

1) prostori kojima prolazimo da bismo došli na neko drugo mjesto (npr. vrata, stubišta, hodnici, stanice, kolodvori i sl.);

2) prostori koji su dizajnirani za određenu svrhu, ali je (privremeno ili trajno) ne ispunjavaju (npr. škole tijekom praznika, napuštena kuća);

3) prostori koji ne predstavljaju granice u tradicionalnom smislu, ali su također dizajnirani za privremeni boravak – zbog čega se doimaju jezivima u određenim uvjetima (npr. unutrašnjost shopping centra i dućana nakon zatvaranja).

Kao što je istaknuto u prethodno navedenom citatu, liminalni prostori prve vrste doimaju se jezivima isključivo kada se u njima zadržavamo duže vrijeme ili razmišljamo o njihovoj svrsi – tada ih doživljavamo kao svojevrsni limb između dva prostora, što stvara dojam druge dimenzije. Kada svakodnevno prolazimo stubištem da bi smo došli do vrata svojeg stana na automatskom pilotu, razmišljajući o nečem sasvim drugom, ono je samo još jedan dio puta do doma.

Nadalje, kako smo prethodno naveli, pojedinci generalno ne preferiraju nisku razinu podražaja koja je potencijalno prisutna u slučaju praznih i napuštenih prostora. Međutim, velik dio odgovora leži u našim očekivanjima. Specifično, očekujemo vidjeti druge pojedince na javnim mjestima kao što su škole, stanice ili dućani – a kada naša očekivanjima nisu ispunjena, osjećamo se nesigurno, zbog čega inače uobičajena mjesta mogu djelovati prijeteće. Drugim riječima, ona tada odstupaju od nama poznatog obrasca, odnosno konteksta na koji smo naviknuti.

I misterioznost ima limen

Uvidom u opisana relevantna istraživanja možemo zaključiti da fenomen jezive doline i liminalnih prostora ukazuje na zanimljive kognitivne, evolucijske i emocionalne obrasce zajedničke svima nama, što te pojmove ne čini ništa manje impresivnima. Štoviše, često nam pažnju toliko zaokupljaju nepouzdani izvori informacija koji obično prezentiraju znanstveno objašnjive pojave s prevelikom dozom misterioznosti (poznat primjer predstavlja mit o ovom čovjeku), da propuštamo zaviriti u dubinu znanstveno utemeljenih objašnjenja – koja su, u stvarnosti, još enigmatičnija i fascinantnija. Ostavljamo vas s prikladnim videom i mišlju da su zagonetke, kao i liminalni prostori, svuda oko nas – a postaju uočljive kada na njih obratimo pozornost.

Izvori