U romanu Into the Wild John Krakauer oživljava zapise dnevnika Christophera McCandlessa, koji po završetku preddiplomskog studija 1990. godine prekida komunikaciju sa svojom obitelji, donira svu svoju dotadašnju ušteđevinu i otiskuje se na dug put do Aljaske u želji za nomadskim životom u divljini. Unatoč svojoj izvrsnosti u obrazovanju i sportu, Christopher materijalno proglašava bezvrijednim, nazivajući više obrazovanje hirom dvadesetog stoljeća. Danas je najpoznatija inačica njegovog povezanog citata ipak ona prikazana u istoimenoj filmskoj adaptaciji Seanna Penna:

Mr. Franz, I think careers are a 20th century invention, and I don't want one.

Iako ne možemo sa sigurnošću znati koji je faktor bio presudan u donošenju njegove odluke, ista služi kao dobar primjer reakcije potencijalno izazvane fenomenom koji u svakodnevnom životu nije rijetkost – iako su njegovi uobičajeni primjeri, ipak, većinom diskretniji. Ako po prolazu zadnjeg ispita na fakultetu ili obrani diplomskog rada shvatite da suze u vašim očima nisu (isključivo) radosnice, ne posežite odmah za nekim od dijagnostičkih priručnika. Prije nego što si ekspresno pripišete strogu (i vjerojatno krivu) dijagnozu, zapitajte se proživljavate li kojim slučajem krizu četvrtine života.

Ni da ni ne

Ako ste među onima koji smatraju da je podjela razvojne dobi mladih na pubertet i adolescenciju prerigidna i nedovoljno specifična, bit će vam drago čuti da tako misle i neki ugledni psiholozi. Jedan od najpoznatijih je Jeffrey Arnett, razvojni psiholog zaslužan za uvođenje pojma odraslosti u nastajanju (engl. emerging adulthood) kojim opisuje zaseban period prijelaza iz adolescencije u odraslu dob, ugrubo smješten između osamnaeste i dvadeset i pete godine života.

Izdvajanje posebnog razdoblja bilo je u velikoj mjeri izazvano rastućom tendencijom mladih za sve kasnijim ostvarivanjem tradicionalno odraslih uloga poput braka i roditeljstva, u usporedbi sa svojim prethodnicima proteklih desetljeća. Osim povećane potražnje visokog obrazovanja za potrebe raznih karijera i razvoja metoda kontracepcije kao faktora koji utječu na odgađanje preuzimanja tradicionalnih uloga, kao glavni razlog nameće se promjena osobnih i društvenih stavova, vrijednosti i pogleda na svijet.

Arnett tako navodi:

Dogodila se duboka promjena u tome kako mladi ljudi percipiraju značenje i vrijednost postajanja odraslom osobom i preuzimanja odraslih uloga supružnika i roditelja. Mladi ljudi su 50-ih bili željni ući u odraslu dob i “skrasiti se”. (...) Mladi ljudi danas, naprotiv, vide odraslu dob i njezine obveze u podosta drugačijem svjetlu. U njihovim kasnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima, većina njih ne percipira brak, dom i djecu kao postignuća koja treba loviti, već kao opasnost koju treba izbjegavati. To ne znači da ne žele brak, dom i (jedno ili dvoje) djece – jednog dana. Većina njih želi prihvatiti sve ove obveze odraslih osoba i učinit će to do svoje tridesete. Stvar je u tome da, u svojim kasnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima, razmatraju te obveze i misle “Da, ali ne još”.

Ovo naizgled bezbrižno razdoblje dostupnosti različitih prilika u sebi često skriva zamku neodlučnosti i anksioznosti za budućnost – stoga ga istovremeno najbolje opisuju dvije sintagme: doba mogućnosti i doba nestabilnosti. Ključne dimenzije odraslosti u nastajanju su istraživanje identiteta, eksperimentiranje/mogućnosti, negativnost/nestabilnost, usmjerenost na sebe, osjećaj bivanja u sredini i fokus na druge, a za potrebe njihova mjerenja razvijen je Inventar dimenzija odraslosti u nastajanju (engl. Inventory of Dimensions of Emerging Adulthood; IDEA).

Nadalje, odraslost u nastajanju uključuje pet razvojnih obilježlja: osjećaj nejasnoće u vezi statusa odraslosti (osjećaj zaglavljenosti između adolescencije i odrasle dobi), period aktivnog istraživanja sebe i svijeta, vrijeme nestabilnosti uloga i odnosa, vrijeme adaptivne usmjerenosti na sebe u cilju ulaganja u budućnost te vrijeme optimizma i usmjerenosti na budućnost. Glavna odlika iste jest, dakle, susretanje i suočavanje s mnogobrojnim opcijama i potencijalnim putevima. I dok to neki vide kao priliku za istraživanjem raznovrsnih prilika i samopoboljšanjem, u drugima nagla pojava nestrukturiranosti budi izrazitu anksioznost – što nas dovodi do problematike krize četvrtine života.

Zaglavljeni u sredini sa sobom

Temelji današnjih teorija krize četvrtine života sežu u dvadeseto stoljeće, kada razvojni psiholog Erik Erikson razvija koncept krize identiteta. Tako u svojoj teoriji psihosocijalnog razvoja kao glavni zadatak za prevladavanje krize i uspješnu tranziciju iz adolescencije u odraslu dob određuje oblikovanje osobnog identiteta. U slučaju nemogućnosti razrješenja ove krize, javlja se difuzija identiteta, odnosno zbunjenost ulogama. Erikson pak kao podosta veliki optimist smiješta ovaj (peti) stupanj razvoja između dvanaeste i osamnaeste godine. Šestom stupnju, čiji je cilj razvijanje intimnosti s drugima, zato darežljivo pripisuje razdoblje od osamnaeste do četrdesete godine. Unatoč tome, u raznim aspektima njegove teorije možemo prepozati glavne odrednice krize adolescenata i mladih odraslih koje su danas temelj modernih teorija.

Danas se malotko ravna prema stupnjevima razvoja, a sve aktualniji postaje pojam krize četvrtine života (engl. quarter-life crisis; QLC), koji označuje epizode razvojne krize u razdoblju rane odrasle dobi. Samo razdoblje razni autori definiraju drugačije u vremenu, pri čemu grubi, široki okvir predstavlja razdoblje od osamnaeste do tridesete godine života. Uz već spomenutu Arnettovu teoriju odraslosti u nastajanju, krizu četvrtine života interpretiraju Robinson i suradnici u okviru modela krize rane odrasle dobi (engl. early adult crisis).

Epizode krize rane odrasle dobi tipično se pojavljuju pri kraju razdoblja rane odrasle dobi u obliku perioda nestabilnosti, tranzicije i povišene emocionalnosti, a okidač (engl. trigger) najčešće predstavlja iskustvo preplavljenosti i nemogućnosti suočavanja s poteškoćama pri aktivnom pokušaju prisvajanja postojanog seta životnih uloga. Ove poteškoće najčešće ulaze u kategorije osjećaja zaglavljenosti izvan obveza odraslih (primjerice u slučaju nemogućnosti pronalaska posla ili romantičnog partnera) i osjećaja zaglavljenosti u životnim ulogama s kojima se osoba ne identificira.

Ne zovi, mama, doktora

Ukoliko se prepoznajete u prethodnim opisima, možda vam kao mala utjeha ipak posluži činjenica da u tome nipošto niste sami. Štoviše, ovakav tip krize u ranoj je odrasloj dobi široko rasprostranjen. Tako je, primjerice, istraživanje koje su Robinson i Wright (2013) proveli na uzorku stanovnika Ujedinjenog kraljevstva pokazalo da 70% ispitanika u tridesetima izvještava o proživljavanju iste u dvadesetima.

Sada kada smo ustanovili da je kriza četvrtine života itekako stvaran izazov, postavlja se pitanje načina njegova rješenja. Nažalost, lijek za magični oporavak ne postoji - neke će možda inspirirati čitanje raznih priručnika samopomoći i gledanje stand up nastupa na tu temu, ali nikako ne možemo garantirati njihovu učinkovitost.

Ono što vam možemo savjetovati jest da se usmjerite na aktivnosti koje vas čine sretnima i koje osobno smatrate vrijednima, bez ruminiranja o tome čime biste se u tom trenutku prema društvenim normama "trebali" baviti i kako bi vaš život "trebao" izgledati. Umjesto žaljenja za proteklim vremenom i odustajanja od svih aktivnosti uslijed preplavljenosti otvorenim opcijama, potrudite se na vama optimalan način iskoristiti vrijeme koje imate - bez usputnog razmišljanja o tome što potencijalno propuštate (više o tome u nekom budućem članku). Također, ne uspoređujte se s vršnjacima - život nije tečaj i ne zahtijeva dostizanje unaprijed zadanih razina. Naposljetku, dopustite si predah - živeći u kulturi sveopće užurbanosti, često zaboravljamo da se naša vrijednost nije određena isključivo našom produktivnošću. Napisati diplomski rad, diplomirati i pronaći posao u roku od nekoliko mjeseci svakako je moguće, ali uzeti malo više prostora za pronalazak sebe nipošto nije neoprostivo.

Za kraj vas ostavljamo s potencijalno inspirativnim govorom jednog od pojedinaca koji je svoje iskustvo krize četvrtine života uspješno preoblikovao u svoju korist napišući priručnik samopomoći.

Agarwal, S., Guntuku, S. C., Robinson, O. C., Dunn, A. i Ungar, L. H. (2020). Examining the Phenomenon of Quarter-Life Crisis Through Artificial Intelligence and the Language of Twitter. Frontiers in Psychology, 11.
Arnett, J. J. i Mitra, D. (2018). Are the Features of Emerging Adulthood Developmentally Distinctive? A Comparison of Ages 18–60 in the United States. Emerging Adulthood, 8(5), 412–419.
Lanctot, J. i Poulin, F. (2017). Emerging Adulthood Features and Adjustment: A Person-Centered Approach. Emerging Adulthood, 6(2), 91–103. 2
Reifman, A., Arnett, J. J. i Colwell, M. J. (2007). Emerging Adulthood: Theory, Assessment and Application. Journal of Youth Development, 2(1), 37–48.
Robinson, O. C. i Wright, G. R. (2013). The prevalence, types and perceived outcomes of crisis episodes in early adulthood and midlife. International Journal of Behavioral Development, 37(5), 407–416.
Robinson, O. C. (2018). A Longitudinal Mixed-Methods Case Study of Quarter-Life Crisis During the Post-university Transition: Locked-Out and Locked-In Forms in Combination. Emerging Adulthood, 7(3), 167–179.
Sciaba, L. P. (2006). Emotions and emerging adulthood (dissertation). ProQuest Information and Learning Company, Ann Arbor, Michigan.
Šukauskienė Rita i Robinson, O. (2016). Emerging adulthood, early adulthood, and quarter-life crisis: Updating Eriksen for the twenty-first century. In Emerging adulthood in an European context (1st ed., pp. 17–30). Essay, Routledge.