LSD i magične gljive: zašto su (p)ostali ilegalni?

Ponekad se uhvatimo u svojem mjehuriću iliti "bubbleu" informacija i znanja te često precjenjujemo uključenost drugih u temu koja je nama od velikog interesa. Potvrda ovoga zatekla nas je nedavno. U razgovoru s kolegicom psihologinjom spomenute su supstance LSD-a, psilocibina i MDMA-a u kontekstu više nego obećavajućih rezultata istraživanja o kojima smo pisali u više navrata.

Osim što su ova istraživanja većinom čitana od strane kolega koji imaju interes za tim područjem, zasad nisu dio sveučilišnih programa. Prva pitanja kolegice su, stoga, opravdano bila sljedeća: kako je moguće da su ove supstance korisne ako su uporno opisane kao iznimno opasne i zašto bi bile ilegalne ako su istraživanja uistinu tako obećavajuća?

Činilo se primjerenim da pružimo društveni i povijesni kontekst ovih supstanci te njihovog puta u zabranu korištenja, kao i aktualni trud zajednice oko pravnih pitanja korištenja LSD-a i psilocibina u terapijske svrhe. Naravno, ova je tema dovoljno opširna za samostalnu publikaciju pa ćemo se držati (prema nama) ključnih informacija za bolje razumijevanje problematike.

Zlatno doba

Nakon što je Albert Hoffman 1938. godine otkrio i, prvi put slučajno (pa zatim namjerno), testirao učinke LSD-a 1943. godine (dietilamidlizerginske kiseline), svijet nije reagirao na način kako to mnogi očekuju. Farmaceutska tvrtka Sandoz, za koju je ovaj švicarski kemičar u trenutku radio, počela je promišljati o tome kako korisno upotrijebiti novootkriveni spoj.

Uslijedilo je slanje paketa LSD-a svim zainteresiranim "istraživačima" kako bi se dublje istražili učinci ove nove supstance. Navodnici u prethodnoj rečenici nalaze se tamo jer se često navodi da je Sandoz bio prilično liberalan s definicijom istraživača - da ne kažemo psihonauta - no, ipak su to u najvećoj mjeri bili psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri. Ovime započinje doba istraživanja i primjene LSD-a u terapijske svrhe.

Od 50-ih do 70-ih godina provedeno je na stotine (neki autori tvrde i tisuće) studija o učincima LSD-a i njegovom terapijskom potencijalu. Jedan od poznatijih primjera je takozvani "Spring Groove eksperiment" koji obuhvaća praćenje tretmana psihodelicima potpomognute terapije za preko 700 klijenata. Između 1963. i 1976. praćeni su pacijenti sa shizofrenijom, ovisnošću o alkoholu i heroinu, pacijenti s terminalnim bolestima itd. O obećavajućim nalazima ove studije snimljen je i dokumentarac u produkciji CBS-a, koji je dostupan na YouTube platformi gdje možete čuti iskustva klijenata iz prve ruke.

Rame uz rame, popularnost istraživanja rasla je i kod psilocibina. Psilocibin je glavni psihoaktivni sastojak "magičnih" gljiva te smo o njegovim efektima pisali ranije. Za razliku od LSD-a, gljive su korištene u ritualne i "terapijske" svrhe tisućama godina, iako su ove prakse prilično zaboravljene u modernom dobu.

Veliki povratak gljiva u zapadnoj kulturi svakako je povezan s velikim putopisom i opisom iskustava konzumacije psilocibinskih gljiva Gordona Wassona. U jako popularnom Life magazinu objavljeno je Wassonovo iskustvo na 15 stranica, koje je zaslužilo i naslovnicu izdanja. Valja napomenuti da je i njegova supruga Valentina dala svoj doprinos u drugim publikacijama te doprinijela popularizaciji ideje o postojanju i istraživanju "magičnih" i "svetih" gljiva.

Nakon toga je uslijedilo daljnje istraživanje ovih gljiva, otkrivanje i imenovanje novih vrsta te sintetizacija psilocibina koju je također napravio Albert Hoffman. Uskoro su se gljive počele istraživati na isti način kao i LSD, a stvari su izgledale dobro. Koliko točno dobro, pitate se? Možda to najbolje opisuje citat Billa Richardsa, pionira ovih istraživanja i osobe koja je dala zadnju legalnu dozu LSD-a pacijentu prije njegove zabrane:

„Mislili smo da smo na nevjerojatnoj „fronti” psihijatrije. Oko stola smo pričali kako istrenirati stotine, ako ne i tisuće, terapeuta koji će biti potrebni za ovo. Postojale su međunarodne konferencije na temu istraživanja psihodelika, naši kolege u Europi radili su slične stvari. Ovo je polje bilo u uzletu.”

Gdje je krenuo "bad trip"?

OK, moguće je da se pitate i to zašto se o ovome nije pričalo u javnosti dok smo mi odrastali te gdje je sve krenulo po zlu. Kako smo od točke uzleta i euforije znanstvene zajednice došli do globalne panike oko ovih supstanci? Odgovor nipošto nije lak niti jednostavan te definitivno prelazi limite ovog članka, no pokušat ćemo izdvojiti ključne faktore.

Gospodin Leary

Važan lik u ovoj priči je američki psiholog Timothy Leary. Ovaj harvardski profesor bio je fasciniran psihodeličnim iskustvom odnosno iskustvom širenja svijesti, kako će se često nazivati narednih godina. Najbolji pokazatelj njegove fascinacije psihodelicima je sljedeći citat:

"Naučio sam više o psihologiji u pet sati nakon konzumacije ovih gljiva, nego u predstojećih 15 godina učenja psihologije i provođenja istraživanja."

Leary je na Harvardu, skupa s kolegom Richardom Alpertom, provodio istraživanja psihodeličnog iskustva unutar i izvan terapijskog konteksta. Vrijeme je prolazilo, a Leary je postao prilično liberalan s dijeljenjem psihodelika studentima. Kada je osvanuo članak da su studenti ranijih godina studija sudjelovali u ovim seansama, vijest je otišla izvan Harvarda, a Alpert i Leary više nisu bili zaposlenici institucije.

Dok su ranije opisani istraživači vjerovali u terapijski potencijal ovih supstanci, druga struja predvođena Learyjem vidjela je psihodelike kao alat za društvenu promjenu i kulturalnu revoluciju. Istovremeno se diljem SAD-a događaju prosvjedi protiv rata u Vijetnamu i Timothy Leary povremeno sudjeluje na ovim "politički nepoželjnim" okupljanjima hipija i ostalih mirotvoraca. Tako će 1966. godine pred njih 30 000 skovati frazu koja će obilježiti 60-e godine: "Turn on, tune in, drop out."

Spajanjem političkih neprijatelja vremena s ovim supstancama te njihovim izlaskom iz terapijskog i istraživačkog okruženja na livade i koncerte SAD-a, stav vlasti konzervativnog Richarda Nixona o ovim supstancama postaje negativniji iz dana u dan.  

MK-Ultra

Bilo bi naivno pomisliti da je Leary kriv za sve, naravno da nije. Je li bio među najglasnijim zagovornicima korištenja psihodelika izvan klinika? - Da. No, je li bio jedini koji je stvari gledao na taj način? - Daleko od toga. Aldous Huxley, Allen Ginsberg i "kapetan" Al Hubbard samo su neki od poznatih ličnosti koje su bile dio ove struje.

Osim toga, i CIA je provodila svoje nezakonite eksperimente s LSD-om i psihodelicima kako bi vidjela efekte i potencijalno iskorištavanje tih supstanci u svojim ciljevima. Njihov projekt nazvan MK-Ultra zbog svoje zanimljivosti zaslužuje zaseban članak. No, zasad je dovoljno spomenuti da je (između ostaloga) uključivao testiranje ovih supstanci u periodu između 50-ih i 70-ih na vojnicima, agentima CIA-e, prostitutkama, široj javnosti, volonterima, osobama s mentalnim oboljenjima i drugima. Ovo se događalo uz pristanak osobe na konzumaciju, no nekada i bez njihova znanja. Pojmovi "kontrola uma", "ispiranje mozga" i "psihološko mučenje" svi su povezani s izvješćima ovih nehumanih eksperimenata koji su svjetlo dana ugledali 1977. godine.

Psihodelici u "krivim" rukama?

Jedna od osoba koja je dobila LSD kao volonter u humanijem dijelu projekta MK-Ultra bio je Ken Kesey, kojeg možda poznajete kao autora djela "Let iznad kukavičjeg gnijezda". Ako je suditi prema onome što se dogodilo nakon tripa (tada mladog) Keseyja, moglo bi se reći da je CIA dala psihodelike krivoj osobi. Kesey je organizirao putovanje autobusom po zapadnoj obali, uz koje je uključivao niz tzv. "ACID tests" zabava sa svojim prijateljima na kojima su se dijelile masovne količine LSD-a, dok su sve to pratili bendovi poput Grateful Deada.

Sve ovo (i još puno toga) dovelo je Nixona do toga da proglasi "opasne droge" državnim neprijateljem broj jedan i započne opaku borbu protiv njih. To je uključivalo širenje značajne moralne panike, "edukativne videozapise" na kojima ljudi skaču kroz prozore nakon konzumacije, zabranu posjedovanja te proglašenje psihodelika "Schedule I" supstancama. Ovo je značilo da spomenute supstance nemaju nikakav potencijal za medicinsku upotrebu te istovremeno imaju visok potencijal za zloupotrebu.

Nije sve tako sivo, ima tu i šarenog

Ova je klasifikacija, nažalost, u većini zemalja i danas na snazi. Moralna panika ostavila je svoj trag te mnogi stručnjaci ni danas ne vjeruju da od ovih supstanci ima ikakve koristi. Međutim, novi val istraživanja koji je krenuo 2000-ih godina polako, ali sigurno napreduje te se odobrava sve više istraživanja u kliničke svrhe, s više nego obećavajućim rezultatima!

Postaje jasno da je povijest ovih supstanci kroz 50-e, 60-e i 70-e godine trnovita i kompleksna. No, ono što smo naučili iz povijesti je definitivno da držimo ove supstance u terapijskom okruženju koliko god je to dugo potrebno. Mnogi i danas nekritički zagovaraju potpunu legalizaciju psihodelika, iako njihova konzumacija u nekontroliranim uvjetima može imati negativne posljedice na pojedinca.

No, sve što dosad znamo iz strogih istraživanja govori nam da, unutar terapijskog odnosa i kontroliranog okruženja, ove supstance imaju ogroman potencijal za liječenje brojnih stanja i osobni rast pojedinaca. Predstavljaju vrstu terapije koja bi svakome trebala biti dostupna.  

Umjesto sa zaključkom, ostavljamo vas s citatom istraživača Johansena i Krebsa (2015) koji su proveli istraživanje na preko 19 tisuća sudionika. U svojem su istraživanju pronašli da je upotreba psihodelika nepovezana sa simptomima depresije i anksioznosti, traženjem stručne pomoći i ovisnosti te zaključuju:

"Općenito, teško je vidjeti kako je zabrana psihodelika mogla biti opravdana kao mjera javnog zdravstva."