Što je susramlje i njegova primjena u cringe komedijama

Jeste li ikad osjetili sram u ime druge osobe? Evo, scenarij: Sjedite u klupi kao učenik ili student u mlađim danima. Profesor uputi nekakvo pitanje, a vaš kolega vidno uzbuđeno i nestrpljivo, možda malo i bahato, mlati rukom po zraku da ga se prozove za odgovor. Kad napokon dobije riječ, glasno i pobjedonosno izjavi odgovor, samo kako bi se otkrilo u idućim sekundama da je pogrešan. Kako se osjećate?

Evo vam još jedan scenarij: družite se s vašim kolegama na pauzi na poslu. Jedan od njih ispriča genijalan vic od kojeg svi puknu od smijeha. Neki od kolega i kolegica ga potapšaju po leđima, dok mu troje njih pruži ruku kako bi mu „dali pet“. Međutim, on uzvrati samo dvojici, a trećeg slučajno ne primjeti te njegova ruka ostane u zraku.

Vjerojatno osjećate više emocija među kojima je možda prisutna tuga i suosjećanje za neprimjećenog kolegu. No, ovisno o nekim faktorima, postoji dobra vjerojatnost da osjećate prethodno spomenuti sram. Zahvaljujući Internetu, vjerujemo da ste se već susreli s engleskim izrazom koji svojim značenjem objedinjuje ove bolne emocije srama – cringe, ili pak sličnim hrvatskim žargonizmom – susramlje.

Riječ „cringe“ potječe od stare engleske riječi „cringan“ koja je značila pasti u bitci, odustati, pognuti se, sklupčati te se u 16. stoljeću počela povezivati i sa iskustvom srama. Danas definiramo taj izraz kao „nevoljno iskusiti unutarnji drhtaj srama“ ili „osjetiti se ekstremno posramljeno ili neugodno“. Naravno, ovaj osjećaj može biti usmjeren na nas same. To vam se vjerojatno dogodilo u situacijama kad ste npr. čuli vlastiti glas na nekom zvučnom zapisu prvi put ili kad ste se iznenadno prisjetili neke iznimno sramotne situacije u društvu. No, ovaj članak će se najviše usmjeriti na iskustvo susramlja, odnosno vikarijskog srama, onog kojeg iskusimo u ime druge osobe.

Kako bismo mogli adekvatno pojasniti iskustvo susramlja ili vikarijskog srama, važno je kratko utvrditi znanje o osjećaju običnog srama.

Sram

Za razliku od radosti ili tuge, čuvstvo srama je sekundarna i kompleksna emocija. Osjećaju srama uglavnom prethodi nekakvo ponašanje koje je negativno evaluirano od strane drugih ili nekakav prekršaj određene društvene norme. Stoga, njegova složenost se prvenstveno pripisuje činjenici što mu je preduvjet zapravo sposobnost osobe da evaluira vlastito ponašanje s obzirom na trenutni društveni kontekst. To podrazumijeva sposobnost „mentalizacije“, zauzimanja perspektive drugih i razumijevanja njihovih negativnih procjena usmjerenih prema nama.

Iako je iznimno neugodan, sram ima svoj cilj, a to je regulacija ponašanja. Upravo zbog njegove neugodne prirode, svrha mu je dvojaka: 1) navesti osobu da društvu pokaže svojevrsno žaljenje zbog ponašanja koje mu je prethodilo, te 2) motivirati osobu da izbjegne takva ponašanja u budućnosti. Opširnije o sramu i njegovoj ulozi u našem društvu možete pročitati u našem članku „Dva lica srama“.

Kao i ostala emocionalna stanja, sram ima svoju jasnu evolucijsku odrednicu. Naime, kao ljudi se smatramo iznimno socijalnim bićima, prilagođenima za život u zajednici te smo evolucijom razvili mnoge mehanizme koji reguliraju naše ponašanje u društvu. Razlog tome je činjenica da bi naša socijalna isključenost u prahistorijskim vremenima podrazumijevala smrt. Ukoliko bi se pojedinac našao u situaciji gdje je društveno izoliran ili izopćen iz zajednice, imao bi veoma ograničen pristup resursima, što bi mu u konačnici onemogućilo preživljavanje i reprodukciju, odnosno prijenos gena.

Imajući na umu prethodno spomenute svrhe srama, postaje jasno kako je njegova funkcija u suštini prosocijalna. Drugim riječima, njegovo prisustvo nas usmjerava na ponašanja koja našoj zajednici signaliziraju da smo prijateljski nastrojeni i prilagođeni za uspješan zajednički i suradnički život. Uz to, sram se može smatrati jednim od najfinijih „društvenih alata“ jer „zaglađuje“ neka od najblažih antisocijalnih ponašanja koja drugi zakoni poput prirodnih i pravnih propuštaju zagladiti, npr. nepristojno ponašanje, egocentrično ponašanje u društvu itd.

Vikarijski sram ili susramlje

Sad kad je uloga srama u našim životima nešto jasnija, postavlja se pitanje: Zašto dolazi do takozvanog vikarijskog srama? Koja je njegova funkcija? Za početak, vikarijski sram, odnosno sram koji doživljavamo kada promatramo sramoćenje druge osobe, je funkcija empatije.

Empatija je također jedan od mehanizama koji nas čini uspješnima za život u zajednici, a odnosi se na sposobnost razumijevanja emocionalnih stanja drugih i suosjećanja. Jeste li ikad doživjeli da ste na tuđu ozlijedu i sami osjetili bol? Vjerojatno je da ste se barem malo namrštili ili skupili obrve kad ste vidjeli prijatelja ili prijateljicu kako su se, primjerice, iznenadno udarili laktom o stol, „ravno u živac“. Upravo tako funkcionira i vikarijski sram.

Zanimljivo je da je utvrđeno postojanje pozitivne korelacije empatije i vikarijskog srama. Drugim riječima, ljudi koji su u prosjeku empatičniji, imaju veću tendenciju osjećati susramlje. Nadalje, uz to što se doživljaj susramlja asocira s aktivacijom anteriornog cingularnog korteksa te područjem anteriorne insule u mozgu, pri dovoljnom intenzitetu se povezuje i s aktivacijom nekih somatosenzornih područja. Drugim riječima, susramlje možemo doživjeti u toliko visokom intenzitetu da nam se aktiviraju područja u mozgu koja su zadužena za vikarijsku, ali i vlastitu fizičku bol.

Evolucijska teorija ima i solidno objašnjenje za vikarijski sram. Jednako kao što fizička bol signalizira postojanje prijetnje fizičkom integritetu, emocije srama i susramlja nam signaliziraju potencijalne prijetnje društvenom integritetu. Uz to, ako smo pripadnik neke grupe, od velike nam je važnosti da ona bude relativno prihvaćena od strane šire zajednice radi opskrbe resursima, preživljavanja i reprodukcije. Stoga, osim što nam je u interesu da sami izbjegnemo ponašanja koja bi nas koštala društvenog statusa, važno nam je i da drugi članovi naše grupe svojim ponašanjem ne dovedu njen status u pitanje.

Ukoliko dođe do povrede integriteta grupe od strane nekog drugog člana zbog njegovog sramotnog ponašanja, smatra se da nas vikarijski sram potiče na ponašanja kojima bismo pokušali povratiti narušeni status, kao što su geste povlačenja, neodobravanja itd. Slično, smatra se da je vikarijski sram povezan s brigom o vlastitom društvenom „imidžu“, a tome ide u prilog činjenica da se s većom društvenom bliskošću intenzivira doživljaj susramlja.

Iako društvena bliskost ili poznanstvo osobe nije preduvjet, ipak je vjerojatnije da ćemo imati jaču cringe reakciju na sramotu nekog dobrog prijatelja nego nekog stranca na ulici. Neka objašnjenja uključuju i pretpostavku da vikarijski sram ima i ulogu društvene kontrole nad devijantnim članovima grupe u svrhu očuvanja grupnog integriteta. Zaključno, naš cringe ne ovisi samo o našim osobnim karakteristikama, već i o karakteristikama aktera i situacije.

Trenutak iz humoristične serije The Office, jedne od današnjih najpopularnijih cringe komedija.

Cringe komedije

Nameće se pitanje: ako je susramlje toliko neugodno i averzivno iskustvo, kako objašnjavamo popularnost cringe komedija – vrste sadržaja čiji je najveći komedijski adut navođenje gledatelja na upravo taj osjećaj? Zašto propadamo u zemlju od srama, a istovremeno ne možemo odmaknuti pogled ili, štoviše, čak uživamo u njima?

Za početak, imamo više teorija humora. Prva je teorija otpuštanja (engl. relief theory) prema kojoj, prema Sigmundu Freudu, humor i smijeh predstavljaju sredstva za otpuštanje negativne energije koju smo potisnuli. No, ova teorija nije dobila značajnu znanstvenu podršku. Iduća teorija je teorija nesklada, čiji elementi datiraju već iz doba Cicerona i Aristotela, a glasi da humor počiva na nekongruentnosti, odnosno na narušavanju naših normalnih mentalnih obrazaca i očekivanja. Primjenjiva je na mnoštvu viceva, čije početne postavke navode slušatelje na određena očekivanja koja su kasnije narušena, najčešće njegovom posljednjom (engl. punchline).

Nadogradnja ovoj teoriji je teorija benigne povrede (engl. benign violation theory) od Warrena i McGrawa. Prema njoj, nešto doživljavamo kao humoristično ako prestavlja povredu neke norme ili obrasca koja mora biti u svojoj srži negativna, ali je istovremeno benigna i nije za shvatiti ozbiljno.

Čak i u pozadini našeg smijeha postoji evolucijsko objašnjenje. Smatra se da je čin smijanja potakao od čimpanzi koje su slične vokalizacije koristile tijekom igre, u svrhu signaliziranja sigurnosti, odnosno da je svaka prijetnja dio igre i nije zapravo stvarna. Ova aktivnost bi osigurala sudionike igre od bilo kakvih nesporazuma i eskalacija u stvarno nasilje. Nadalje, smatra se da su prvi smjehovi potekli kao reakcije na fizičke prijetnje u igri, dok se kroz evoluciju taj repertoar aktivnosti koje izazivaju smijeh pomalo širio na druge situacije. Tako je počeo uključivati i suvremene smiješne situacije ili benigne povrede kao što su povrede komunikacijskih normi ili igre riječi (engl. puns), moralne povrede kao što je crni humor, itd.

Dakle, smijeh i humor su nam na neki način omogućili da se poigravamo i istražujemo društveno i kognitivno prekršene norme uz regrutaciju drugih sudionika, ali istovremeno osiguravajući nas od zastrašujućih posljedica istog.

Promatrajući cringe komedije, postaje jasno da se one temelje na miješanju naizgled suprotnih, pozitivnih i negativnih emocija srama i zabave te se uglavnom temelje na benignim narušavanjima društvenih normi, kao što teorija benigne povrede nalaže. Mali spoiler alert: ako ste ikad gledali The Office, jednu od najpoznatijih serija koje se mogu svrstati u cringe komedije, vjerojatno ste jako brzo mogli primjetiti da se mnogi komični trenuci serije mogu svesti na naše susramlje prema likovima koji su počinili u načelu negativne, ali u stvarnosti dobroćudne prijestupe društvenih normi. Na primjer, kad Michael, odnosno David (ovisno o tome gledate li američku ili britansku verziju), ispriča neprimjerenu, eksplicitnu šalu ispred svojih nadređenih ili kad usprkos neodobravanju okoline, zahtijeva biti u središtu pozornosti u najneprikladnijim trenucima.

Naravno da je pogled društva na ovakva ponašanja negativan, ali su sami prijestupi nedovoljno zabrinjavajući, odnosno dovoljno neozbiljni kako bi prema teoriji benigne povrede bili smiješni. U nastojanjima cringe komedija da izazovu smijeh, pokazala se važnom manipulacija određenog čimbenika, a to je psihološka udaljenost koju gledatelji osjećaju od likova. Utvrđeno je da se većom psihološkom bliskošću intenziviraju negativne reakcije susramlja, a većom udaljenošću raste razina zabave. Cringe komedije poput The Office plešu na toj liniji gdje održavaju savršenu ravnotežu, optimizirajući razinu psihološke udaljenosti da situacije budu dovoljno sramotne za gledati, ali istovremeno i zabavne.

Da se vratimo na jedno od prethodno postavljenih pitanja: kako objasniti ogromnu popularnost ovakvog žanra komedije? Bloom i Pinker nam predlažu objašnjenje koje uključuje pojam benignog mazohizma – uživanje u averzivnim emocionalnim i tjelesnim stanjima unutar sigurnih uvjeta. Naime, smatra se da ljudi imaju urođenu prirodnu tendenciju prema istraživanju novih iskustava, a ona uključuju i iskustva negativnih te čak i bolnih emocija. Slično kao što nam horori i trileri omogućuju misaone eksperimente s najužasnijim scenarijima života ili smrti bez stvarnih rizika, tako nam i cringe komedije omogućuju simulacije najgorih društvenih scenarija u kontroliranim dozama, iz sigurnosti i udobnosti našeg doma. O ovome fenomenu u kontekstu horora možete više pročitati u našem članku "Voliš li horor filmove?".

Nadalje, pretpostavlja se da imaju i preparacijsku funkciju, odnosno da nas na neki način pripremaju na sramote koje možemo iskusiti u vlastitim životima i opremiti nas nekim strategijama i alatima za suočavanje s tim trenucima. Drugim riječima, vikarijsko učenje koje prakticiramo opažanjem Michaelovih i Davidovih sramoćenja bi nam trebalo donositi mazohistično zadovoljstvo, a smijeh gledatelja bi trebao podrazumijevati zajedničko poimanje društvenih normi koje su prekršene.

Naravno, cringe komedije su relativno nova vrsta sadržaja koji je naglo stekao ogroman broj obožavatelja pa je važno za naglasiti da nas u znanosti očekuje još mnoštvo teorija i hipoteza na ovu temu koje čekaju svoju empirijsku provjeru. Do tada, morat ćemo se zadovoljiti s objašnjenjem da možda svatko od nas ima malu dozu mazohizma koja nam omogućuje neke od najefikasnijih metoda istraživanja i učenja kako svijet oko nas funkcionira.

Izvori:

ContraPoints. (2020). Cringe | ContraPoints. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=vRBsaJPkt2Q.
Hye-Knudsen, M. (2018). Painfully funny: Cringe comedy, benign masochism, and not-so-benign violations. Leviathan: Interdisciplinary Journal in English, (2), 13-31.
Kaliya, S. (20. svibnja 2022). A Cultural History of ‘Cringe,’ and How the Internet Made Everything Awkward. The Swaddle. https://theswaddle.com/a-cultural-history-of-cringe-and-how-the-internet-made-everything-awkward/
Mayer, A. V., Paulus, F. M. i Krach, S. (2021). A Psychological Perspective on Vicarious Embarrassment and Shame in the Context of Cringe Humor. Humanities, 10(4), 110.
Müller-Pinzler, L., Rademacher, L., Paulus, F. M. i Krach, S. (2016). When your friends make you cringe: social closeness modulates vicarious embarrassment-related neural activity. Social cognitive and affective neuroscience, 11(3), 466-475.
Strotman, B. E. (2021). Understanding Cringe (Doktorska disertacija, University of Cincinnati).
Vsauce. (2015). The Science of Awkwardness. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=o268qbb_0BM.