Cijeli smo život okruženi ljudima koji obožavaju horor filmove pa tako znaju nabrojati negativce iz svih nastavaka Vriska (Scream), izgovaraju unaprijed sve dijaloge iz Rosemary's baby ili im je soba pak uređena na način da se ne biste usudili provesti noć tamo ni ako vam netko ponudi 10 000 kuna. S druge strane, postoje ljudi kojima nikad neće biti jasno zašto bi netko uživao u neugodnim emocijama, anksioznosti i strahu te tvrdio da to voli. Što točno razlikuje te ljude, odnosno, zašto određeni ljudi u određenim situacijama emocije poput anksioznosti i straha percipiraju poželjnima?
Za početak, možemo reći kako strah i nasilje prate filmsku industriju od samih početaka, a najpoznatiji filmovi iz tog razdoblja su Frankenstein (1910.), L'inferno (1911.), Nosferatu (1922.) i mnogi drugi. Očigledno je da je ljude odavno privlačila takva vrsta umjetnosti.
Spomenut ćemo nekoliko najprihvaćenijih teorija o tome zašto su ljudi privučeni horor filmovima. Psiholog Dolf Zillman (1980, 1996, prema Hoffner i Levine, 2005) postavio je teoriju o uživanju u neizvjesnosti. Neizvjesnost je u ovom slučaju akutno, zastrašujuće shvaćanje loših događaja koji prijete protagonistima. Upravo ta neizvjesnost pojačava emocije gledatelja i pridnosi intenzivnijem pozitivnom doživljaju zadovoljavajućeg raspleta te pojedinac to doživljava kao nagradu. Prema tome, kada se netko sljedeći put pred vama bude hvalio kako uživa u hororcima, slobodno ga dovedite u neizvjesnu situaciju i promatrajte zabavlja li ga to.
S druge strane, Zuckerman (1994, prema Hoffner i Levine, 2005) se orijentira na osobine ličnosti pa tako ljudi koji su visoko na dimenziji traženja uzbuđenja u većoj mjeri uživaju u horor filmovima. To je zato što se te osobe osjećaju bolje pri višim razinama pobuđenosti. Iz toga slijedi da osobe visoko na dimenziji traženja uzbuđenja uživaju u podražajima koji im izazivaju strah jer im takvi podražaji pomažu doseći optimalnu razinu pobuđenosti. U vlastitom smo istraživanju (Perović, 2016) uspoređivali ljubitelje horora i osobe koje ih ne vole koristeći i psihofiziološke mjere (EKG) te smo dobili zanimljiv nalaz – osobe koje vole horore prilikom opetovane izloženosti istom podražaju u virtualnoj stvarnosti procjenjivali su vlastito stanje aktivacije jednakim tijekom prvog i zadnjeg gledanja, za razliku od osoba koje ne vole horor filmove čija se procjena aktivacije značajno smanjila nakon nekoliko izlaganja istom horor podražaju. Takvi nalazi bi mogli implicirati da se osobe koje vole horore jednostavno ne mogu zasititi takvih podražaja, ne prestaju osjećati pobuđenost te konstantno traže takve podražaje.
Emocije koje ljubitelji horora osjete nakon gledanja istog mogu biti iznimno zadovoljavajuće, stvarajući gotovo ovisnost o tom osjećaju. Osobe koje ih ne podnose, u drugu ruku, često su izrazito osjetljive osobe, a nerijetko i iznimno empatične. Empatičnije osobe bi tijekom gledanja filma trebale doživjeti više neugodnih emocija te im je kasnije teže vratiti se u pozitivno emocionalno stanje (Weaver i Tamborini, 2013).
Možda je najjasniji razlog zašto bi netko uživao u filmu strave upravo činjenica da je moguće proživjeti različite opasne situacije, potpuno fiktivne ili realistične, bez preuzimanja ikakvog stvarnog rizika. Toliko o hrabrosti…
Naposljetku, zanimljivo je spomenuti i činjenicu da gledanje horor filmova stvara veći osjećaj sigurnosti i zadovoljstva od gledanja dokumentaraca slične tematike jer nam upravo dokumentarci govore o tome da nešto što se dogodilo na ekranu, sutra može biti i naša stvarnost, dok horor filmovi ipak ostaju fikcija. S tim u mislima, ako budete u mogućnosti, pokušajte promotriti kako se osjećate tijekom i nakon gledanja strašnog dokumentarca, a kako tijekom i nakon gledanja horor filma. Ako primijetite razliku, moći ćete si jednostavno objasniti razlog.
Izvori:
Hoffner, C. A. i Levine, K. J. (2005). Enjoyment of mediated fright and violence: A metaanalysis. Media Psychology, 7(2), 207-237.
Weaver, J. B. i Tamborini, R. (2013). Horror films: Current research on audience preferences and reactions. Routledge.
Perović, M. (2016). Habituacija na horor sadržaje u uvjetima virtualne stvarnosti. Završni rad - Sveučilište u Zadru.
