Jesu li ljudska bića po prirodi altruistična ili sebična? Neki znanstvenici i filozofi čvrsto vjeruju da smo po prirodi sebična bića, a da je kultura ta koja nas je učinila moralnima u odnosu na druga bića. Da je to široko prihvaćeno uvjerenje pokazuje i činjenica koju Frans de Waal (1996) navodi u svojoj knjizi Prirodno dobri. On ističe ljudsku sklonost da osobu koja se ponaša u skladu s moralnim načelima nazivamo čovječnom, odnosno da koristimo izraz ljudskost kada govorimo o dobroti, velikodušnosti i altruizmu. Samim tim terminima moralna i altruistična ponašanja ograničavamo isključivo na ljude, jer kako bi druga životinja mogla biti čovječna ako nije čovjek?!

Teorija evolucije, odnosno načelo prirodne selekcije koje se temelji na suprotstavljanju različitih vrsta i pojedinaca unutar iste vrste te njihovoj borbi za opstanak, intuitivno nam ne ostavlja dojam da pojave poput osjetljivosti na tuđe potrebe ili žrtvovanja vlastitog života za tuđi mogu biti njezin produkt. U sebičnost ljudske prirode vjerovao je i Richard Dawkins (1976), koji izjavljuje: „Upozoravam vas da ako, poput mene, želite graditi društvo u kojem pojedinci plemenito i nesebično surađuju radi zajedničke dobrobiti, ne možete očekivati mnogo pomoći od biološke prirode. Pokušajmo podučavati plemenitost i altruizam, jer – rođeni smo sebični.“

Ipak, postoje objašnjenja koja pokazuju da altruizam možemo uklopiti u teoriju prirodne selekcije. Prema teoriji zvanoj selekcija po srodstvu različita bića se upuštaju u altruistična ponašanja isključivo da bi pospješili preživljavanje i razmnožavanje vlastitih srodnika, a time i pospješili širenje vlastitih gena. Drugo objašnjenje naziva se recipročni altruizam i ono govori da se altruistično ponašamo s očekivanjem da će nam onaj tko prima našu pomoć jednog dana uzvratiti uslugu. Navedene teorije nude isključivo ultimativne uzroke (one koji ističu korist koju organizam ima od nekog ponašanja) pojave altruističnog ponašanja – pozitivne posljedice za činitelja i/ili njegovog srodnika. Ono što i dalje ostaje neodgovoreno je koji je proksimalni uzrok altruističnog ponašanja, odnosno koji je to mehanizam, nastao prirodnom selekcijom, koji pokreće altruizam.

Fenomen koji zadovoljava kriterije i za kojeg se smatra da je u podlozi altruističnog ponašanja naziva se empatija. Iako je već stotinama godina jedan od predmeta istraživanja unutar različitih disciplina poput filozofije, psihologije, teologije te neuroznanosti, i dalje nedostaje konsenzus oko same prirode i definicije empatije. De Waal (2008), smatrajući da uključuje i afektivnu i kognitivnu razinu, definira empatiju kao kapacitet za (a) dijeljenje tuđih emocionalnih stanja, (b) otkrivanje uzroka tuđeg emocionalnog stanja i (c) identificiranje s drugima, preuzimajući njihovu perspektivu. Te karakteristike empatije evoluirale su postepeno, a najnižu razinu čini emocionalna zaraza.

Emocionalna zaraza, odnosno stanje kada na jednog pojedinca djeluje emocionalno stanje drugog pojedinca, je najprimitivniji zajednički dio svih empatijskih procesa. Mnogi smatraju da je ona rezultat selekcijskog pritiska za razvijanje brze emocionalne povezanosti između majke i novorođenčeta koja je nastala davno prije evolucije ljudske vrste. Novorođenčad svojim smijehom ili plačem signalizira svojim skrbnicima da se brinu o njima. Slična emocionalna komunikacija javlja se i kod majmuna što reflektira evolucijski kontinuitet između ljudi i majmuna. Primjer emocionalne zaraze primijećen je i kod voluharica koje pokazuje stres i anksioznost kada percipiraju stres kod partnera. Ptice također pokazuju tendenciju emocionalne zaraze kada cijelo jato odjednom poleti zato što se jedan član trgnuo. Slično ponašanje vidljivo je i kod ljudi kada se u prostoriji punoj novorođenčadi svi rasplaču nakon što čuju plač jednog. To je tipičan primjer automatskog širenja osjećaja neugode koji se temelji na procesu preuzimanja tuđih emocionalnih stanja.

Termini koji se često spominju kada govorimo o empatiji su osobna patnja ili empatijsko uzbuđenje. Oni označavaju negativno emocionalno stanje pojedinca koje je nastalo procesom emocionalne zaraze. Ovakva stanja vidljiva su kod mnogih životinja. Primjerice, Langford i suradnici (2006; prema de Waal, 2008) u svojem su istraživanju pokazali da miševi koji percipiraju druge miševe u stanju boli, intenzivnije reagiraju na vlastitu bol.

Kako bi empatijsko uzbuđenje moglo prerasti u brigu o tuđoj patnji, mora postojati sposobnost separacije internalno i eksternalno generiranih emocija. Prelazak s pasivne emocionalne zaraze na brigu oko tuđeg emocionalnog stanja kod novorođenčadi može se primijetiti u dobi od 13-14 mjeseci. U toj dobi manje pokazuju znakove vlastitog uzbuđenja i počinju prilaziti osobi koja pati, dirati ju i maziti. S 18 mjeseci pokazuju i kompleksnija ponašanja kao što je izražavanje suosjećanja riječima ili donošenje predmeta za utjehu osobama koje pate. De Waal i Aureli (1996) zabilježili su i stotine slučajeva tješenja kod čimpanzi. Primjerice, promatrači borbe znatno češće prilaze žrtvama agresije nego agresorima. Iako to možda možemo objasniti i strahom od agresora, pokazalo se da češće prilaze i žrtvama ozbiljne agresije u odnosu na žrtve blage agresije, što sugerira na pružanje utjehe.

Sljedeći evolucijski korak javlja se kada se uz emocionalnu zarazu uključe pokušaji razumijevanja uzroka tuđih emocija. Empatiju koja uključuje preuzimanje perspektive često nazivaju kognitivnom empatijom. Da bi pojedinac bio sposoban pokazati kognitivnu empatiju potreban mu je viši stupanj svijesti o sebi koji mu dozvoljava da doživi tuđe emocionalno stanje bez da izgubi svjesnost o izvoru tog stanja. Dok je afektivni odgovor na tuđe emocije učestao kod mnogih vrsta životinja, najbolji dokazi za kognitivnu empatiju javljaju se kod društvenih životinja kao što su ljudi, čovjekoliki majmuni, slonovi i dupini. Te životinje pokazuju ciljano pomaganje koje demonstrira razumijevanje tuđe patnje. Ono je vidljivo kod majke čovjekolikog majmuna kada se vrati po svoje mladunče koje cvili da bi mu pomogla preći s jednog drveta na drugo na način da svojim tijelom napravi most između dva drveta. Vidljivo je i kod dupina kada podupiru bolesne pri površini kako ne bi potonuli ili slonova kada pružaju potporu ili pokušavaju podignuti druge slonove koji su preslabi da bi sami stajali. Kod čimpanzi je zabilježeno i riskiranje vlastitog života kako bi pomogli izvući iz vode drugog člana vrste koji se utapa.

Onda, jesmo li prirodno altruistični ili sebični? S obzirom da se empatija zapravo bazira na emocionalnoj zarazi, odnosno transferu emocija s objekta promatranja na promatrača, neki smatraju da se pomaganje drugom zapravo svodi na pomaganje sebi, jer time ublažavamo i vlastito negativno stanje. Na to de Waal tvrdi da upravo to brisanje granica između sebe i druge jedinke na razini empatije, razdvajanje motiva na sebične i altruistične čini beskorisnim. Također navodi da je upravo ta sposobnost empatije da budemo emocionalno zaraženi tuđim negativnim stanjem razlog zašto mehanizam tako dobro funkcionira.

Izvori:

Dawkins, R. (1976). The selfish gene. Oxford: Oxford University Press.

de Waal, F. B. i de Waal, F. (1996). Good natured (No. 87). Harvard University Press.

de Waal, F. B. (2008). Putting the altruism back into altruism: the evolution of empathy. Annu. Rev. Psychol., 59, 279-300.

de Waal, F. B. i Preston, S. D. (2017). Mammalian empathy: behavioural manifestations and neural basis. Nature Reviews Neuroscience, 18(8), 498.

Hamilton, W. D. (1964). The genetical evolution of social behaviour. II. Journal of theoretical biology, 7(1), 17-52.

Nakao, H. i Itakura, S. (2009). An integrated view of empathy: Psychology, philosophy, and neuroscience. Integrative Psychological and Behavioral Science, 43(1), 42.

Trivers, R. L. (1971). The evolution of reciprocal altruism. The Quarterly review of biology, 46(1), 35-57.