Empatija prema životinjama: tko je ima (više)?

Na velikim i malim ekranima nagledala sam se bezbrojnih smrti likova, ali nijedna me od tih scena nije ubila toliko kao scena Hachika koji vjerno čeka svojeg najboljeg prijatelja koji se više neće vratiti. I znam da nisam jedina: brojne su Google pretrage i Reddit rasprave o tome zašto neki od nas mogu ostati pribrani gledajući emocionalne i/ili potresne scene ljudi, a plaču kad su u pitanju životinje. Naša desenzitizacija (odnosno smanjena osjetljivost) na ljudsku patnju uslijed velike izloženosti takvim medijskim sadržajima samo je dio priče, a veliku ulogu igra i empatija.

U nastavku istražujemo idu li empatija prema ljudima i empatija prema životinjama nužno "ruku pod ruku" i koji se faktori povezuju s tendencijom empatiziranja sa životinjama.

Uvod u empatiju

Empatija podrazumijeva više međusobno povezanih, ali različitih komponenata: sposobnost prepoznavanja i proživljavanja percipiranih emocionalnih stanja drugih (tzv. afektivna empatija), razumijevanja tuđih emocionalnih iskustava zauzimanjem njihove perspektive (tzv. kognitivna empatija) i ponašanje usmjereno smanjenju patnje drugih (tzv. motivacijska empatija ili empatična briga). Određena istraživanja pokazala su da pri promatranju emocionalne reakcije drugih, naš mozak reagira gotovo kao da sami proživljavamo isto emocionalno iskustvo, što se povezuje s aktivnošću zrcalnih neurona (engl. mirror neurons). Drugim riječima, pri doživljaju afektivne empatije, naš mozak naizgled zrcali emocionalno stanje druge osobe.

Kognitivna empatija povezana je s teorijom uma (engl. theory of mind), odnosno sposobnošću razumijevanja da se mentalna i emocionalna stanja drugih razlikuju od naših vlastitih. Isto nam dopušta da razumijemo da nam se prijatelj/ica neće pridružiti na koncertu jer nema isti ukus u glazbi (ne zato što se ne želi družiti), ne odgovara odmah na poruke jer je zaposlen/a (ne zato što nas ignorira) ili zašto je povrijeđen/a našim riječima/akcijama, iako ih mi sami možda ne percipiramo tako teškima ili negativnima. Ova sposobnost kod ljudi se razvija od ranog djetinjstva, a iskazuju je i životinjske vrste. Empatična briga motivira nas na akcije s ciljem pružanja pomoći i podrške drugim jedinkama (npr. pomaganje starijoj osobi u nošenju tereta, udomljavanje napuštene i/ili ozlijeđene životinje).

Sposobnost empatije nije ograničena na ljudsku vrstu, već je iskazuju i neke životinjske vrste, uključujući majmune, dupine, kitove, voluharice, štakore i vrane. Isto podrazumijeva emocionalnu reakciju na patnju druge jedinke, kao i bihevioralni odgovor s ciljem pružanja podrške i/ili pomoći. Primjerice, istraživanje Sato i suradnika (2015) pokazalo je da štakori ignoriraju hranu kako bi pomogli "kolegama" da izađu iz kaveza natopljenog vodom. O tome koliko su nam životinje slične prema emocionalnom reagiranju, možete čitati u našem ranijem članku.

Empatija prema životinjama i prema ljudima: različiti mehanizmi?

Ako imamo empatije prema ljudima, imamo li je nužno i prema životinjama (i obratno)? Istraživanje Paul (2000) pokazalo je da su ove dvije mjere empatije povezane, ali vjerojatno ne predstavljaju isti mehanizam. Iako su značajno veću empatiju i prema ljudima i prema životinjama iskazale osobe mlađe dobi i ženskog spola, određene varijable nisu bile nužno povezane s razinama obje navedene vrste empatije. Tako je posjedovanje ljubimaca u prošlosti i sadašnjosti bilo je povezano s višim razinama empatije prema životinjama, ali ne i prema ljudima, dok je za iskustvo odgoja djece vrijedilo obratno.

Nadalje, iako se pokazalo da su mnoge iste regije mozga aktivirane prilikom percepcije i ljudske i životinjske patnje, također su nađeni i obrasci aktivacije koji se razlikuju ovisno o vrsti, što sugerira da su u podlozi empatičnih odgovora prema ljudima i životinjama potencijalno različiti neuralni mehanizmi. Naime, čini se da se prilikom empatiziranja s ljudima više aktiviraju moždane regije uključene u identifikaciju mentalnih stanja drugih (specifično medijalni prefrontalni korteks – mPFC), dok je u slučaju životinja više aktivan drukčiji set moždanih regija, uključujući donji frontalni girus (IFG) i gornju insulu (AI), koja igra važnu ulogu u afektivnoj komponenti empatije (Franklin i sur., 2013). Navedeni nalaz ujedno sugerira da percepcija životinjske patnje izaziva snažniji emocionalni odgovor u usporedbi s ljudskom, što bi potencijalno moglo objasniti zašto neki od nas plaču više (ili isključivo) kad u filmu umre životinja. O intenzitetu emocionalnog odgovora na životinjsku patnju govori i web stranica Does the dog die? (hrv. Umre li pas?), koja je nastala s ciljem upozoravanja na scene smrti pasa u medijskim sadržajima i s vremenom proširila svoj raspon trigger upozorenja na različite potencijalno uznemirujuće sadržaje.

Međutim, koji su faktori povezani s većim, a koji s manjim razinama empatije prema životinjama?

Empatija prema životinjama i individualne razlike

Iako je ljudska empatija prema životinjama relativno malo istraživana tema, konzistentni su nalazi o spolnim razlikama, odnosno da su žene sklonije afektivnijim stavovima i empatiziranju prema životinjama, kao i negativnim stavovima o korištenju životinja u istraživanjima – potencijalno zbog izraženije sposobnosti prepoznavanja i razlikovanja emocija.

Budući da je potonje odlika emocionalne inteligencije, koja se općenito povezuje s većom razinom empatije prema ljudima, očekivali bismo njezinu pozitivnu povezanost i s empatijom prema životinjama. Međutim, pokazalo se da odnos emocionalne inteligencije i empatije prema životinjama ovisi o iskustvu pojedinaca sa životinjama te da empatiju prema životinjama, uz već spomenutu dob i spol, (naj)bolje prediviđa iskustvo posjedovanja ljubimaca, a od ranije spomenutih komponenata empatije prema ljudima – empatična briga (Gómez-Leal i sur., 2021). Navedeno sugerira da bolje razumijevanje emocija ne povlači za sobom nužno veće empatiziranje sa životinjama, već se ono potencijalno razvija u kontaktu s njima. Nadalje, određena istraživanja povezuju posjedovanje ljubimaca i privrženost njima s razvojem empatije i prosocijalnog ponašanja, što potencijalno ima veliki društveni značaj.  

Međutim, pokazalo se da ljudi iskazuju više pozitivnog afekta i empatije prema životinjama koje percipiraju sličnima sebi u vidu fizičkih, bihevioralnih ili kognitivnih karakteristika. Zato ćemo vjerojatnije empatizirati više s mačkom nego s paukom, čije lice ni ne vidimo golim okom, a time ni ne možemo pretpostavljati o njegovim emocionalnim reakcijama i stanjima. S tim u vezi, varijabla koja se često povezuje s većom empatijom prema životinjama je antropomorfizam, odnosno tendencija pripisivanja ljudskih karakteristika i mentalnih stanja nedljudskim bićima, uključujući predmete, božanstva, prirodne pojave i/ili životinje. Drugim riječima, ako vjerujemo da životinje imaju emocije, želje i namjere kao i mi, skloniji smo s njima više empatizirati. Dakle, drugi put kada vam netko kaže da se njihov mačak Miki ljuti jer mu se ne sviđaju nove granule, možete zaključiti da osoba ima antropomorfistička vjerovanja (za životinje).

Kada govorimo o razlikama na razini ličnosti, empatiziranju sa životinjama općenito više tendiraju osobe visoko na dimenzijama ugodnosti i otvorenosti (Hopwood i sur., 2022). Međutim, kakva je priča kod psihopatoloških elemenata?

Hladnokrvnost ne razlikuje vrste?

Ako se i vi (poput mnogih korisnika interneta) pitate znači li vaše veće empatiziranje sa životinjama nego s ljudima da imate antisocijalni poremećaj ličnosti, odgovor je vjerojatno ne. Jedno od glavnih obilježja antisocijalnog poremećaja ličnosti (engl. antisocial personality disorder) je manjak empatije, što se većinom odnosi i na ljude i na životinje. I iako postoje medijski prikazi likova s antisocijalnim tendencijama koji imaju "soft spot" za životinje (npr. Tony Soprano), nema jasnih nalaza koji takve elemente ličnosti povezuju s visokom empatijom prema životinjama. Nadalje, jedan od glavnih indikatora za postavljanje dijagnoze poremećaja ponašanja (engl. conduct disorder) u djetinjstvu, koju često prati dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti u odrasloj dobi, upravo je okrutnost prema životinjama.

Isto vrijedi i za psihopatiju (što se također dosta pretražuje u ovom kontekstu). Općenito, veća izraženost osobina koje čine tzv. mračnu trijadu ličnosti (psihopatije, makijavelizma i narcizma) većinom se povezuje s nižim razinama empatije općenito (posebice afektivne), kao i negativnim stavovima prema životinjama i više djela okrutnosti prema njima (npr. Kavanagh i sur., 2013). Međutim, novije spoznaje sugeriraju da (barem u slučaju narcizma) stvari nisu tako jednostavne.

Miriše na narcise

Novije teorije odmiču se od klasične podjele narcizma (čije su ključne karakteristike zaokupljenost sobom, interpersonalni antagonizam i niska razina empatije prema ljudima) na grandiozni (obilježen potrebom za pažnjom i divljenjem te naglašenim osjećajem vlastite važnosti) i vulnerabilni (obilježen introverzijom, hipersenzitivnošću, izolacijom, obrambenim stavom i sklonošću negativnom afektu).

Prema predloženom trodijelnom modelu (engl. trifurcated model of narcissism), narcizam čine tri komponente: (1) agentična ekstraverzija (engl. agentic extraversion), obilježena asertivnošću, dominacijom, traženjem pažnje i visokim samopoštovanjem; (2) narcistični neuroticizam (engl. narcissistic neuroticism), u čijoj su podlozi hipersenzitivnost, problemi s emocionalnom regulacijom i nisko samopoštovanje; i (3) antagonizam, koji karakterizira hostilnost, bezosjećajnost, prijetvornost, sklonost eksploataciji i niska razina empatije. Agentična ekstraverzija bila bi, dakle, povezana s grandioznim narcizmom, narcistični neuroticizam s vulnerabilnim, a antagonizam u podlozi obje vrste.

U istraživanju provedenom na uzorku vlasnika ljubimaca, Giacomin i suradnici (2023) pokušali su utvrditi predviđa li neka od navedenih komponenti narcizma empatiju prema životinjama, unatoč niskoj razini empatije prema ljudima. U provedenoj regresijskoj analizi, agentična ekstraverzija nije predviđala ni empatiju prema ljudima ni prema životinjama, kao ni stavove prema životinjama, dok je antagonizam negativno predviđao i empatiju prema ljudima i prema životinjama, kao i stavove prema životinjama. Dakle, pojedinci s izraženim antagonizmom vjerojatno će iskazivati negativnije stavove prema životinjama i manje empatije za obje vrste, što je u skladu s ranijim nalazima.

Međutim, iako narcistični neuroticizam nije predviđao empatiju prema ljudima, pozitivno je predviđao empatiju i pozitivne stavove prema životinjama te veću razinu emocionalne regulacije povezane s posjedovanjem ljubimca. To bi sugeriralo da pojedinci s izraženim narcističnim neuroticizmom više empatiziraju sa životinjama nego s ljudima te da im ljubimci potencijalno koriste u regulaciji emocija, što otvara zanimljivo područje za daljnja istraživanja.

Jedna strana, druga strana

Naravno, više empatije prema životinjama ne znači nužno isključivo pozitivne ishode – kako za ljude, tako ni za životinje. Primjer disfukcionalnog ponašanja koje se često povezuje s visokom empatijom za životinje je patološko nakupljanje životinja (engl. animal hoarding), odnosno njegovi podtipovi preopterećeni njegovatelji (engl. overwhelmed caregivers) i sakupljači spasitelji (engl. rescue hoarders). Iako su navedeni tipovi hoardera motivirani željom da životinjama pruže utočište i njegu, njihovo nakupljanje s vremenom ima značajne negativne efekte na fizičku i psihičku dobrobit životinja, kao i njih samih.

Sakupljanje je patološko kada životinjama nije pružena minimalna razina potrebne njege u vidu prehrane, higijene i veterinarske njege (čak i ako to nije namjerno), zbog čega se ovo ponašanje naziva i trećom dimenzijom zlostavljanja životinja. Nadalje, opisano je u poglavlju o Nakupljajućem poremećaju (engl. hoarding disorder) Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-V), iako (još) nije izdvojeno kao njegov specifičan podtip.

Da vam ipak ne ostane gorak okus u ustima, za kraj vas ostavljamo s nekoliko ranijih pozitivno nabijenih članaka – o ljudskoj povezanosti sa psima te njihovim učincima na radnim mjestima i u terapijskom radu.

Izvori