Ni jedna životinja nije uspjela osvojiti čovjekovo srce na način kako je to uspio pas. Nije neobično da smo im nadjenuli titulu čovjekovog najboljeg prijatelja s obzirom na različite uloge kojima olakšavaju naše živote, kao što su uloge lovca, tragača, čuvara, vodiča itd. Iako, moramo priznati da je većini pasa danas glavna uloga ležati, tražiti keksiće te biti mažen i obožavan od strane svojih vlasnika. Kako su nam se uspjeli tako uvući pod kožu da ih ponekad volimo više nego naše ljudske prijatelje? Izgleda da tajna ove snažne veze (između ostalog) leži u pogledu. Možda mislite da vas vaš pas gleda jer želi keksić (možda ste u pravu), no čini se da njihov pogled ima i veći značaj.
Pogled ima važnu ulogu u ljudskoj komunikaciji. Ne samo da iz pogleda dobivamo uvid u tuđe namjere i predviđamo ponašanja, već nam on služi i u stvaranju afilijativnih veza s drugim pojedincima. Zajednički pogled jedna je od najosnovnijih manifestacija privrženosti majke i novorođenčeta, a kemija koja se javlja u ovoj vezi zapravo je oksitocin.
Takozvani hormon ljubavi je peptidni hormon koji se proizvodi u hipotalamusu, a oslobađa iz stražnjeg dijela hipofize (neurohipofize). Njegove su ključne uloge u socijalnom povezivanju, reprodukciji, rađanju te privrženosti majke i djeteta. Pokazalo se da je on medijator u pozitivnoj petlji privrženosti i majčinskog ponašanja prema novorođenčetu. Naime, majčinska briga aktivira oksitocinergijski sustav kod novorođenčeta čime povećava privrženost novorođenčeta prema majci. Ova privrženost zatim stimulira oksitocinergijsku aktivnost kod majke čime pojačava majčinsko ponašanje.
Korištenje pogleda u komunikaciji nije ograničeno samo na ljudsku vrstu. Mnoge druge životinje koriste dijeljeni pogled kako bi komunicirale s članovima vlastite vrste, no ono što pse čini posebnima jest to što ga vješto koriste u komunikaciji s drugom vrstom, odnosno s nama ljudima. Nagasawa i njegov tim (2015) proveli su istraživanje u kojem su ispitivali postoji li oksitocinom posredovana pozitivna petlja, tipična kod majki i novorođenčadi, i u odnosu čovjeka i psa.
U prvom eksperimentu sudjelovalo je 30 pasa i njihovih vlasnika te 11 pripitomljenih vukova s vlasnicima. Na samom početku psima i njihovim vlasnicima mjerena je koncentracija urinarnog oksitocina. Nakon toga je uslijedila 30-minutna interakcija pasa i vlasnika u kojoj su mjerena ponašanja psećeg gledanja u vlasnika, vlasnikovog maženja i pričanja psu. Pokazalo se da su oni vlasnici čiji su psi dugo gledali u njih tijekom interakcije imali značajno više razine oksitocina u odnosu na vlasnike čiji su psi kratko gledali u njih. Rezultati su također pokazali da maženje i pričanje psu ne djeluju na razinu oksitocina kod vlasnika. Kod pasa je također došlo do povećanja oksitocina kod dugog gledanja, ali kod njih je razina porasla i tijekom maženja. Ista procedura provedena je i s pripitomljenim vukovima (evolucijski najbliži srodnici psima) i njihovim vlasnicima, u čijem slučaju nije došlo do promjene u razinama oksitocina.
U drugom eksperimentu, u kojem je sudjelovalo 27 pasa sa svojim vlasnicima, psima su nazalno davali oksitocin i zatim ih ostavili u prostoriji s vlasnikom i dvoje nepoznatih ljudi. Vlasnicima je rečeno da ne diraju pse i da im se ne obraćaju, već da ih samo gledaju. Pokazalo se da samo ženke koje su ušmrkale oksitocin dulje gledaju u svoje vlasnike te je njihovo produljeno gledanje, kao i u prethodnom eksperimentu, dovelo do povećanja razine oksitocina kod vlasnika. Istraživači pretpostavljaju da objašnjenje spolnih razlika može ležati u tome da su ženke same po sebi osjetljivije na afilijativne efekte oksitocina u odnosu na mužjake ili da intranazalni oksitocin može aktivirati i receptore vazopresina (strukturalno vrlo sličnog oksitocinu) koji zajedno s oksitocinom može posredovati i u agresivnim ponašanjima. Takav efekt su potencijalno mogli izazvati stranci u prostoriji.
Nagasawa i njegov tim pretpostavljaju da su psi tijekom domestikacije kroz evolucijsku povijest razvili ovaj mehanizam pozitivne petlje čija je svrha stvaranje socijalne privrženosti i koji im je pomogao u stjecanju snažne afilijativne povezanosti s ljudima.
Izgleda da se kroz povijest zaista dogodila prava kemija između ljudi i pasa, a njihov je neodoljivi pogled poslužio kao alat u stvaranju ovog prijateljstva koje nam uljepšava živote.
Izvori:
Nagasawa, M., Mitsui, S., En, S., Ohtani, N., Ohta, M., Sakuma, Y., ... i Kikusui, T. (2015). Oxytocin-gaze positive loop and the coevolution of human-dog bonds. Science, 348(6232), 333-336.
