Danas se, 2. travnja, obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Poremećaj iz spektra autizma (PSA) je razvojna teškoća koja utječe na to kako osoba razmišlja, poima svijet, kreće se, druži i komunicira (Udruga ASK, n.d.). Kada razgovaramo o autizmu, osobe često imaju zabludu da se radi o prolaznoj teškoći koja nastaje u djetinjstvu i prolazi kroz život, ali zapravo autistične osobe nikada ne prestaju biti autistične. Također, u društvu se često čuje da netko ima više ili manje autizma, teži ili slabiji oblik, gore ili bolje stanje… Danas znamo da autistične osobe ne mogu biti više ili manje autistične, ali mogu imati različitu potrebu za podrškom u različitim razvojnim područjima. Također, na autizam se danas gleda kao na spektar - jer je svaka autistična osoba drugačija na svoj način.

Zašto je važno ne samo danas, već svakodnevno podsjećati na određene činjenice vezane uz autizam?

Ako se vratimo u 1950-e, doživjeti ćemo jednu posve pogrešnu, štetnu perspektivu o tome kako autizam nastaje. Iako danas znamo da je za autizam vjerojatno odgovorno više gena, tada se smatralo da ga uzrokuju hladne majke, odnosno emocionalna deprivacija djeteta ili način kojim je osoba odgojena (Douglas, 2014). Ovakva pretpostavka štetna je za svaku majku, obitelj ili autističnu osobu. Uz to, kod razumijevanja nastanka autizma često se spominje uloga cjepiva, gdje se vjeruje da ona uzrokuju PSA. Danas znamo da mnoga istraživanja osporavaju rezultate onog koje je pokrenulo ovu sumnju, ali mnogi se ljudi čvrsto i dalje drže ovog mita (Gabis i sur., 2022). Više o mitovima o poremećaju iz spektra autizma možete pročitati i u jednom od Nepopularnih članaka.

Važno je kako koristimo riječi

S obzirom da su naše riječi vrlo snažan alat kojim prenosimo informacije svojoj okolini, važno je da ih koristimo na uvažavajući način. Tako, možemo birati kako oslovljavati autističnu osobu. Većina osoba preferira naziv autistična osoba za razliku od naziva osoba s autizmom (National Autistic Society, 2025.). S obzirom da je autističnim osobama autizam dio identiteta, često ga doživljavaju kao nešto što jesu, a ne nužno kao nešto što imaju. Također, konstatacija da je osoba autistična češće se preferira od one da ima autizam ili pati od autizma. Prije svega, važno je da se osoba s kojom razgovaramo osjeća ugodno, koji god izraz da preferira.

Slika (simbol) govori više od tisuću riječi?

Osim riječi, često se služimo i simbolima kojima predstavljamo određene skupine, ideje ili pokrete. Simbol je često snažan komunikacijski čin kojim dijelimo ideje i vežemo ih uz osobe, grupe, nečije stvarnosti. Važno je da te ideje budu podržavajuće i korisne onima koje s njima povezujemo. Tako ćete često vidjeti nekoliko različitih simbola koji se povezuju s autizmom: puzzle, plavu boju, znak beskonačnosti, leptira i dugine boje.

Puzzle su vjerojatno najpopularniji simbol povezan s autizmom, ali i kontroverzan jer neki smatraju da sugerira da osoba „nije cjelovita“. Plava boja je također čest simbol, nastao zbog Light It Up Blue kampanje, simbolizira smirenost, razumijevanje i podršku. Međutim, neki kritiziraju plavu boju zbog navodnog odabira vezanog uz muški spol, odnosno veću čestinu dijagnosticiranja autizma kod dječaka. Znak beskonačnosti, kao i duga, je sve češće korišten simbol koji simbolizira raspon simptoma autizma i razlike među jakim i slabijim stranama kod autističnih osoba.

Za kraj, dvije korisne informacije:

1. Udruga ASK (Udruga za autizam i ostale neurodivergentnosti) je organizacija iz Hrvatske koja okuplja autistične osobe i saveznike te djeluje iz perspektive samozastupanja. Udruga se aktivno bori protiv stereotipa i stigmatizacije i naglašava važnost jezika i načina govora o autizmu jer on oblikuje društvenu percepciju.
2. Amazing Things Happen (autism awareness animation) je kratki animirani film koji se često koristi u edukacijama i školama jer jednostavno i empatično objašnjava autizam, prikazuje kako autistične osobe doživljavaju svijet te, najvažnije, potiče razumijevanje umjesto straha ili stereotipa. Studenti logopedije na ERF-u i asistentica Dora Knežević su ovaj videozapis preveli na hrvatski jezik.

Kako bismo pomogli autističnim osobama, razumjeli ih i učinili im svijet malo ljepšim i boljim mjestom, čitajmo, učimo, podsjećamo sebe i druge na male stvari koje su potrebne da učinimo jako puno.

Izvori:

Odgovor na ovo pitanje većini je ljudi jako teško dati. Poanta, i privlačnost, ovog formata leži upravo u sklonosti našeg mozga prema novim sadržajima, naročito ako su po "našem" algoritmu. Da je tomu tako, pokazuje i podatak da je TikTok, od svog prvog pojavljivanja na tržištu, u manje od tri godine došao na dvije milijarde instalacija aplikacije. Govorimo o brojci koja predstavlja gotovo četvrtinu svjetske populacije.

Ovaj format postao je toliko popularan da su sve društvene mreže brzo odgovorile svojom inačicom istog. Instagram je uskoro dobio Instagram Reels, Youtube svoje Youtube Shorts, a Facebook (čiji se softver jako slabo održava) nije mogao proći bez da napravi svoj format kratkih videa koje vam stric šalje u čudno doba noći.

Nažalost, moralo je proći nešto vremena da posljedice ovih praksi postanu vidljive. U tom vremenu postalo je normalno da netko izjavi "idem malo doom scrollati" ili da priča s vama i paralelno pogleda osamdeset kratkih videa na mobitelu. Iako stručnjaci postaju sve glasniji glede opreza kod upotrebe mobilnih telefona općenito, zanimljivo je vidjeti što istraživanja kažu specifično o konzumiranju kratkog video sadržaja.

Feed, emocije i fokus

Kako bismo izvukli što manje dvosmislenih zaključaka upitne valjanosti, najbolje se okrenuti metaanalizama kad god one postoje. Metaanalize promatraju veći broj studija usmjerenih na isti ili sličan problem te sintetiziraju njihove nalaze putem statističkih metoda. Jednu takvu analizu su napravili Nguyen i suradnici (2025) te su njome obuhvatili 70 istraživanja i ukupno 98 299 sudionika. Cilj autora bio je obuhvatiti studije koje su promatrale povezanost korištenja, odnosno ovisnosti o SFV (short-form videos) i kognicije te mentalnog zdravlja.

Pronađena je negativna korelacija između gledanja kratkih video sadržaja i kognitivnog funkcioniranja općenito (r = −.34, p < .001). Drugim riječima, što je netko više vremena provodio gledajući kratke video sadržaje, to je (u prosjeku) imao slabije kognitivno funkcioniranje. Korelacije su varirale ovisno o domeni kognitivnog funkcioniranja. Tako je najsnažnija korelacija (-.41) pronađena kod inhibitorne kontrole. To znači da je više kozumacije videa povezano sa smanjenom sposobnosti svjesnog suzbijanja automatskih, impulzivnih reakcija, što otežava ponašanje usmjereno prema cilju. Također, slična korelacija je dobivena za pažnju (r = −.38), koju promatramo kao sposobnost selektivnog usmjeravanja i održavanja mentalnih resursa na relevantnom podražaju kroz dulje vremensko razdoblje. Slabije, ali statistički značajne korelacije, pronađene su za radno pamćenje (r = −.21), jezik (r = −.16) i pamćenje (r = −.14).

Ako si mislite - a dobro to je kod adolescenata veći problem nego kod mene, razvijene odrasle osobe - valja reći kako dobna skupina nije bila značajan moderator. To jest, korelacije su bile usporedive za mlade i odrasle.

Kada govorimo o mjerama mentalnog zdravlja, situacija nažalost nije ništa bolja. Najsnažnije korelacije pronađene su za stres (r = −.34) te anksioznost (r = −.33). Nešto niže, ali značajne korelacije pronađene su za depresiju (r = −.23), zahvaćenu kroz simptome anhedonije, depresivnog raspoloženja i kognitivnih promjena, te usamljenost (r = −.23). Značajna povezanost je dobivena i kod kvalitete sna (r = −.22), te opće dobrobiti (wellbeing) (r = −.14).

Odakle ovi nalazi

Kognitivne teškoće povezane s gledanjem kratkih video sadržaja mogu se interpretirati kroz prizmu teorije habituacije i povećane senzacije (eng. dual theory of habituation and sensitization) Grovesa i Thompsona (1970). Prema ovoj teoriji, ponavljana izloženost visoko stimulativnom i brzom sadržaju postupno dovodi do navikavanja, čime gubimo "osjetljivost" za sporije, kognitivno zahtjevnije aktivnosti poput čitanja, rješavanja problema ili dubokog učenja.

Istovremeno, platforme kratkih video sadržaja mogu povećati senzacije nudeći algoritmički skrojenu nagradu koja učvršćuje impulzivno ponašanje. U prijevodu, stalna mogućnost prelaska na novi, uzbudljiv sadržaj potiče brzo odustajanje od podražaja koji ne nude neposrednu novost ili stimulaciju. Učestali korisnici kratkih video sadržaja mogu pokazivati smanjenu kontrolu pažnje i reduciran kapacitet za dugotrajni kognitivni angažman. To se može pripisati postupnom preusmjeravanju neurokognitivnih procesa prema kratkim, visoko nagrađujućim interakcijama, nauštrb prolongiranih, cilju usmjerenih zadataka.

Dok je opisana teorija više povezana s kognitivnim ishodima, za ishode mentalnog zdravlja važno je učestalo otpuštanje dopamina koje začarani krug u kojemu korisnici postaju sve manje osjetljivi na svakodnevne izvore nagrade. Posljedično, raste podložnost anksioznosti i depresiji. Još jedan važan faktor je poremećaj sna. Ovakav sadržaj nas fiziološki pobuđuje prije spavanja, algoritam zadržava budnima dulje nego što smo planirali, a plavo svjetlo ekrana inhibira lučenje melatonina. Teško je prenaglasiti važnost kvalitetnog sna za emocionalno i psihičko funkcioniranje.

Ovo su samo neka od objašnjenja dobivenih nalaza. Neka objašenjenja smo spomenuli i u našem članku o povezanosti Instagrama i mentalnog zdravlja.

Korelacija nije uzročnost, ali...

Valja skrenuti pozornost na to da ovdje govorimo o korelacijama, a ne uzročno-posljedičnim vezama, što ste i sami možda primijetili. Možemo li onda reći da konzumacija ovih sadržaja vodi do ovih ishoda, ili se možda ljudi koji su već depresivniji ili imaju slabiji fokus više upuštaju u ovakva ponašanja?

OK, fer je reći da govorimo o korelacijama, ali kada ljude stavimo u programe koji im ograničavaju upotrebu društvenih mreža, dolazi do smanjenja simptoma narušenog mentalnog zdravlja. Eksperimentalno istraživanje Hunta i suradnika (2018) na 143 sudionika pokazalo je kako nakon ograničenja korištenja društvenih mreža na 10 min dnevno po društvenoj mreži nastaju značajne promjene. Nakon tri tjedna, sudionici su pokazali značajno smanjenje usamljenosti i simptoma depresije u usporedbi s kontrolnom skupinom.

Slično istraživanje su proveli Reed, Fowkes i Khela (2023). Skupina koja je reducirala upotrebu društvenih mreža pokazala je značajna poboljšanja u općem zdravlju, imunološkom funkcioniranju, usamljenosti i depresiji u usporedbi s kontrolnom skupinom. Zanimljivo je kako je ovdje promjena u vremenu provedenom na društvenim mrežama (intervencija) bila manje drastična od prošlog istraživanja.

Sve ovo nam sugerira da ovi efekti itekako povezani s korištenjem mobilnih uređaja, no isto tako da je (bar dio) ishoda reverzibilan te da smo mi ti koji sjedimo na vozačevom sjedalu. Ako se pitate što vam je činiti, za početak možete pogledati svoj screen time po aplikacijama, te vidjeti gdje postoji prostor za smanjenje istog. Također, postoje aplikacije koje ograničavaju korištenje određenih aplikacija nakon vremena koje ste sami odredili. Nemojmo zaboraviti, male promjene u ponašanju mogu imati dugoročno važne ishode!  

Izvori

Pisanje članaka uvijek ima svoju neku emociju i vibru ovisno o tome o čemu pišem, a ovaj pak nosi jedan veliki miks emocija sa sobom. Nakon osam godina ispunjenih člancima, objavama, druženjima i različitim projektima, veliko nam je zadovoljstvo najaviti promjenu vodstva Nepopularne psihologije!

Tijekom proslave osmog rođendana NP, uz brojne prijatelje udruge, dragog nam projekta, održana je i izborna sjednica na kojoj smo izabrali novo predsjedništvo.

Tako da, od sada - imamo predsjednicu! Lucija Ivanda, mag.psych., izabrana je kao predsjednica Nepopularne psihologije na četverogodišnji mandat, a desna ruka Luciji bit će Mila Podgornjak, mag.psych., kao zamjenica!

Prije nego pero prepustim novom vodstvu - par riječi od starješine Zulića.

"Odluka o prepuštanju vođenja udruge nije došla ni olako ni impulzivno. Nakon duljeg promišljanja, iskreno vjerujem da je to dobar smjer za Nepopularnu, ideju koja je uvijek imala tu mladenačku poletnost u svom duhu. Kako bi se taj duh održavao, vjerujem da su potrebne nove vizije, svježe ideje i mijenjanje statusa quo.

Kroz ovih osam godina, Nepopularna je s jednog čovjeka narasla na njih dvadeset, dvadeset izuzetnih, i meni posebno dragih, ljudi. Nisam imao nikakvog straha da će odlazak s funkcije predsjednika stvoriti neki nepoželjan efekt jer imam itekako povjerenja u moje Nepopularce. Siguran sam kako će Lucija i Mila odraditi izvrstan posao i veseli me vidjeti što će nam novo vodstvo donijeti. Želim im svu sreću i strpljenje u radu!

Osim toga, želio bih izraziti neopisivo veliku zahvalnost svima koji su bili dio Nepopularne do sada, kao članovi, suradnici i podrška, kao i našim čitateljima i posjetiteljima događaja. Hvala na podršci i ukazanom povjerenju ideji koja mi je pala na pamet u naletu inpsiracije dok sam još bio na fakultetu.

Nepopularna je trenutno prerasla sva moja inicijalna očekivanja o tome što sve može postati. To nije samo stranica koja objavljuje tekstove o raznim temama, to je zajednica ljudi koji će vas uvijek dočekati raširenih ruku, zajednica uz koju rastete, od koje učite i koja ima izniman potencijal.

Razvijanjem udruge tek sad vidimo mogućnosti koje su pred nama, a veselim se pratiti razvoj ove priče iz nekih drugih cipela, kao autor, voditelj projekata i, naravno, što god bude trebalo. Hvala vam svima!

Voli vas vaš Mario Zulić,
Osnivač i bivši predsjednik NP."

Uz Marija je tijekom zadnjeg mandata kao zamjenica djelovala Kristina Škrlec, mag. psych. Povodom izmjene vodstva, njezina poruka (kratka i slatka) je sljedeća:

"Bilo kakva uloga u okviru djelovanja naše Udruge je divna prilika za nova znanja, iskustva i vlastiti razvoj. S time na umu, zahvalna sam na proteklom mandatu suradnje s krasnim ljudima Nepopularne psihologije u ulozi Marijeve zamjenice i veselim se novim avanturama skupa s našim nasljednicama.

Pred nama je novi period pun uzbudljivih i kreativnih projekata. Puno hvala na podršci i svim našim pratiteljima - ostavljamo vas u dobrim rukama naših dragih Lucije i Mile!"

A, sada, bez daljnjeg odugovlačenja prepuštam (simbolično) pero novom vodstvu. Lucija i Mila, podij je vaš!

"Prije svega, moram priznati da me ova nova uloga zatekla s iznenađenjem, ali i ogromnom količinom lijepih emocija. Iskreno sam zahvalna i počašćena povjerenjem koje su mi Nepopularci ukazali, povjerivši mi ovu važnu ulogu.

Od prvog dana u udruzi znala sam da pripadam među svojim ljudima, među onima koji dijele istu znatiželju, vrijednosti i ljubav prema popularizaciji važnih tema iz psihologije. Upravo je to ono što ovu zajednicu čini posebnom i meni jako srcu dragom.

Ova mi prilika znači još više kada se prisjetim svojih fakultetskih dana, dok sam samo čitala i revno pratila rad Nepopularne i potajno se nadala da ću jednog dana i sama biti dio tog tima. Danas sam na tome iznimno zahvalna.

Nadam se da ću uspješno nastaviti Marijev rad i doprinos, te da ću kao predsjednica biti podrška i oslonac našim članovima –  kako bismo zajedno nastavili razvijati projekte koji su nam važni i koji imaju smisla. Uzbuđena sam ovom divnom prilikom i zbog svega što je pred nama, a posebno se veselim svemu što ćemo zajedno graditi.

Hvala od srca svim Nepopularcima na povjerenju, kao i vama, našim čitateljima i pratiteljima, na podršci kroz sve ove godine.

Vaša Lucija Ivanda"

Na samom kraju, donosimo i nekoliko riječi zamjenice Mile Podgornjak:

„Članstvo u Nepopularnoj psihologiji puno je više od volontiranja i karijernog usavršavanja. Nepopularnu psihologiju čine prvenstveno sve redom prekrasni ljudi, a onda i stručnjaci koje vrijedi čuti i vidjeti. Nepopularci su mi se zauvijek uvukli pod kožu i prema njima imam veliko poštovanje, zbog čega osjećam dodatnu odgovornost opravdati povjerenje koje su mi dali izborom za zamjenicu, na čemu im veliko hvala!

Sretna sam što ću pratiti Lucijin predsjednički put, koji je apsolutno zaslužila i koji joj pristaje. Mislim da nam je svima još malo neobičan osjećaj da se vodstvo promijenilo (tako možda i našim pratiteljima), no predosjećam da nas čeka lijepi i slatki nepopularni nastavak.“

Krajem svibnja 2026. u Zagrebu se održava trodnevna iskustvena radionica The Dreaming Field of Relationships, koja otvara prostor za dubinsko istraživanje odnosa, intimnosti i razvojnih potencijala skrivenih u relacijskim procesima. Radionicu vode međunarodni trener procesnog rada dr. Gary Reiss i psihoterapeutkinja Zora Subotić.

Kako smo i sami sudjelovali na jednoj od radionica, koja mi je osobno dala jednu potpuno drugu perspektivu unutarnjih procesa od moje primarne, KBT perspektive, rado prenosim poziv organizatora u nastavku.

Procesno orijentirana psihologija (Process Work), razvijena iz jungijanske tradicije kroz rad dr. Arnolda Mindella, predstavlja suvremen, integrativan pristup koji povezuje rad sa snovima, tjelesnim iskustvom, traumom, odnosima i kolektivnim procesima. Umjesto unaprijed strukturiranih intervencija, naglasak je na praćenju prirodnog tijeka iskustva i otkrivanju unutarnje inteligencije procesa koji nas vodi prema promjeni.

U iskustvenom radu sudionici će istraživati relacijske mitove i “dječje snove” koji oblikuju naše izbore i načine povezivanja, raditi s polaritetima bliskosti i distance te otkrivati kako produbiti intimnost uz očuvanje autentičnog kontakta sa sobom. Radionica nudi prostor za razvoj povjerenja u vlastiti proces te za prepoznavanje onoga što se želi razriješiti, iscijeliti ili razviti u našem osobnom i profesionalnom životu.

Facilitatori radionice

Dr. Gary Reiss međunarodno je priznati psihoterapeut, autor i edukator procesnog rada s više od četiri desetljeća iskustva u radu s traumom, odnosima, seksualnošću i facilitacijom konflikta. Direktor je Process Work Centra Hawai’i i osnivač International Peace Groupa.

Zora Subotić magistra je psihologije i psihoterapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom u psihoterapiji i neuroznanosti. Suautorica je knjige Stress, Trauma, Recovery, a procesni rad proučava i primjenjuje više od dvadeset godina u individualnom, partnerskom i grupnom radu.

Praktične informacije i prijave

Radionica će se održati u Zagrebu (Makronova, Ilica 11), od 22. do 24. svibnja 2026. godine. Radionica se odvija na engleskom jeziku, uz mogućnost prijevoda.

Raspored po danima:

• Petak 18.00 – 21.00 h
• Subota 10.00 – 18.00 h
• Nedjelja 10.00 – 16.00 h

Kotizacija iznosi 350 €, a broj mjesta je ograničen. Za više informacija i prijavu zainteresirani se mogu obratiti Sanji Subotić putem e-pošte: subotic_sanja@yahoo.com.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu raspisao je natječaj za suradnika na projektu na Odsjeku za psihologiju. Radi se o projektu koji istražuje i razvija metakognitivnu AI tehnologiju za zaštitu mentalnog zdravlja zaposlenika i učinkovitost sigurnosnih operacija (MindSpace & MetaSec Vigil). Projekt se financira u sklopu europskog poziva za povećanje razvoja novih proizvoda i usluga kroz istraživanje i razvoj.

Posao je na puno radno vrijeme, uz probni rad od 6 mjeseci, a ugovor traje do kraja ožujka 2029. godine, što znači solidnu dugoročnu priliku za sve koji žele izgraditi iskustvo u primijenjenom istraživačkom radu.

Što se traži?

Osnovni uvjeti uključuju završen diplomski studij psihologije, dobro poznavanje eksperimentalne i kvantitativne istraživačke metodologije, engleski jezik na razini C1 te znanje rada u statističkim programima poput SPSS-a ili JAMOVI-ja. Prednost pri odabiru imat će kandidati s već stečenim istraživačkim iskustvom, dodatnim obrazovanjem iz metodologije te interesom za kognitivnu psihologiju i/ili psihologiju rada i organizacijsku psihologiju.

Kako se prijaviti?

Uz vlastoručno potpisanu prijavu potrebno je priložiti životopis, dokaz o stručnoj spremi, dokaz o državljanstvu, e-radnu knjižicu (elektronički zapis HZMO-a) te dokaz o radnom iskustvu. Kandidati koji su kvalifikaciju stekli u inozemstvu trebaju priložiti i rješenje o priznavanju inozemne visokoškolske kvalifikacije, a strani državljani i dokaz o poznavanju hrvatskog jezika.

Prijave se šalju poštom na adresu Filozofskog fakulteta (Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb) s naznakom „Za natječaj – suradnik na projektu". Natječaj je objavljen 17. ožujka, a rok za prijavu je 8 dana od posljednje objave — preporučujemo provjeru izvornog oglasa za točan krajnji datum.

Više informacija i uvjeti natječaja

Svake godine u ožujku Hrvatsko psihološko društvo organizira Tjedan psihologije, dragu nam manifestaciju koja psihologiju nastoji učiniti vidljivom i dostupnom široj javnosti. Ove godine, od 9. do 13. ožujka, program se odvija diljem Hrvatske kroz predavanja, radionice i razne interaktivne sadržaje otvorene za sve zainteresirane. Svi sadržaji uključeni u Tjedan psihologije su besplatni.

Psihologija se u javnoj percepciji često smješta ili u akademske krugove ili u privatnu terapijsku praksu, a rijetko u prostore kojima može slobodno pristupiti svaka zainteresirana osoba. Tjedan psihologije pokušava ovu neravnotežu malo ispraviti.

Ovogodišnji program raznolik je po temama i lokacijama. Tako se u Osijeku uz predavanja o povezanosti tjelesne aktivnosti i mentalnog zdravlja organizira i humanitarni pub kviz. U Zadru Odjel za psihologiju Sveučilišta otvara vrata zajednici kroz niz javnih aktivnosti. U Bjelovaru su u fokusu psihološka otpornost odgojno-obrazovnih djelatnika i razvoj djece, s radionicama u školama i knjižnicama. Gradovi diljem Hrvatske ovaj tjedan nude nešto što inače nije uvijek lako pronaći, a to je stručno znanje u pristupačnom obliku, bez ulaznica i predznanja.

Tjedan psihologije prvi put smo organizirali 2008. godine kad smo pozvali kolegice i kolege psihologe da se različitim aktivnostima uključe u obilježavanje 55. godina postojanja naše najstarije strukovne udruge psihologa. Odaziv je bio iznenađujuće dobar, veliki broj kolegica i kolega pokazao je entuzijazam i motivaciju da psihologiju približi i predstavi zajednici te da pokaže svu širinu uključenosti psihologijske teorije i prakse u život pojedinca i zajednice. Aktivnost smo nastavili i sljedećih godina pa smo tako u prošlom 18. tjednu imali uključenih preko 750 sudionika, s preko 1000 događanja u gotovo 100 hrvatskih gradova i mjesta uz dobru medijsku prezentaciju svih događanja. - Hrvatsko Psihološko Društvo

Smisao ovakvih manifestacija leži upravo u tom premještanju znanja iz zatvorenih prostora prema javnosti. Razumijevanje psiholoških procesa, bilo da se radi o stresu, međuljudskim odnosima, razvoju djece ili mentalnom zdravlju općenito, ne bi trebalo ostati rezervirano za one koji si mogu priuštiti individualne konzultacije ili koji već znaju da im je podrška potrebna.Kao što smo puno puta istaknuli, (samo)edukacija je preduvjet i za prepoznavanje vlastitih potreba i za smanjivanje stigme koja oko mentalnog zdravlja i dalje postoji.

Program za ovu godinu dostupan je na službenom webu Tjedna psihologije ili putem klika na gumb u nastavku.

Nekoliko dana poslije, zbrajamo i pohranjujemo iskustava koja su se od 19. do 21. veljače prikupljala na Konferenciji školskih psihologa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tih dana, prostor fakulteta se ispunio s preko 500 psihologa, razmjenjivalo se znanje, rađala poznanstva i dijelili poslovni izazovi i uspjesi.

Školska psihologija

Školska psihologija je grana psihologije s vrlo širokim i dinamičnim opsegom djelovanja. Odnosi se na rad u obrazovnim sustavu te spaja psihologiju, pedagoške vještine i savjetodavni rad. Školski psiholozi obuhvaćaju rad s učenicima različite dobi, suradnju s učiteljima i nastavnicima te komunikaciju s roditeljima, ali i sudjelovanje u kreiranju školskih programa i preventivnih aktivnosti.

To je područje koje zahtijeva veliku fleksibilnost jer nijedan dan nije isti – od individualnih razgovora i testiranja do radionica, medijacije u sukobima i timskog rada s nastavnicima. Potrebne su razvijene komunikacijske vještine, empatija, strpljenje i emocionalna stabilnost, ali i čvrsto stručno znanje iz razvojne, kliničke i obrazovne psihologije. Školski psiholog bavi se procjenom kognitivnih sposobnosti, emocionalnog razvoja i ponašanja učenika, pruža podršku djeci s teškoćama, darovitim učenicima te onima koji prolaze kroz krizne situacije.

Kvalitetan rad u školskoj psihologiji traži sposobnost prilagodbe različitim situacijama, donošenje etičnih odluka te kontinuirano stručno usavršavanje, jer se potrebe djece i obrazovni sustav stalno mijenjaju.

Konferencija Horizonti snage

Već treću godinu za redom Hrvatska psihološka komora uz suorganizatore Filozofski fakultet u Zagrebi i Agenciju za odgoj i obrazovanje organizira konferenciju Horizonti snage – ove godine s podnaslovom ‘Školski psiholog između empatije i algoritama’.

Konferencija je trajala 3 dana tijekom kojih je bilo predstavljeno mnoštvo različitih tema, istraživačkih radova, projekata i radionica povezanih sa strukom psihologa, specifičnije psihologa u školi, iako mislim da bi i druge grane itekako profitirale od saznavanja šarolikih i brojnih informacija.

U predstavljanju konferencije važno je naglasiti ne samo što su bile teme, nego zašto je bilo ključno da smo o njima razgovarali upravo sada. U daljnjem tekstu, izdvojit ću nekoliko najupečatljivijih područja o kojima se govorilo:

Umjetna inteligencija - stepenica ili štaka?

Uporaba umjetne inteligencije kao krovna tema konferencije pokazuje spremnost struke da aktivno promišlja o promjenama koje oblikuju obrazovni sustav. Alati umjetne inteligencije sve su prisutniji u svakodnevnom radu, a pitanje nije hoće li se koristiti, nego kako ih koristiti odgovorno, etično i u najboljem interesu učenika. Otvaranjem ove teme psiholozima, predavači su osvještavali da školsku psihologiju ne želimo promatrati pasivno u odnosu na tehnološki razvoj, već kao aktivnog sudionika u oblikovanju ograničenja i mogućnosti.

Darovitost

Razgovor o darovitosti vrlo je aktualna tema u svijetu školstva jer je prošle godine (2025) izašao novi Pravilnik o odgoju i obrazovanju darovitih učenika. Pravilnik je važan jer daje smjernice za rad s darovitim učenicima te nas podsjeća da bi škola trebala prepoznati i razvijati potencijale svakog učenika. U vremenu kada se naglasak često stavlja na teškoće i rizike, jednako je važno govoriti o poticanju izvrsnosti, podršci razvoju potencijala i stvaranju okruženja u kojem daroviti učenici mogu napredovati bez stigmatizacije ili zanemarivanja njihovih specifičnih potreba. Otvaranjem ove teme potvrđujemo da je briga za darovite dio šire brige za mentalno zdravlje i cjelovit razvoj djece i mladih.

Edukacija o spolnom i reproduktivnom zdravlju u obrazovanju

Tema razgovora o spolnom i reproduktivnom zdravlju u školskom okruženju posebno je značajna jer se radi o području koje snažno utječe na razvoj identiteta, odnosa i emocionalne dobrobiti djece i mladih, a istodobno je često opterećeno šutnjom ili nelagodom. Otvaranjem ove teme u edukaciji školskih psihologa omogućuje se stručno, odgovorno i razvojno primjereno pristupanje pitanjima koja učenici ionako donose u školu – od partnerskih odnosa i granica do sigurnosti, poštovanja i zaštite mentalnog zdravlja. Time struka pokazuje spremnost suočiti se i podići svijest o važnim, ali i osjetljivim temama poput ove.

Osim ovih, konferencija je bila ispunjena još mnoštvom zanimljivih istraživačkih radova, zanimljivih interaktivnih radionica, primjera dobre prakse, okruglih stolova, pa čak i plesa, igre i glazbenog programa.

Zajednički nazivnik svih tema bila je briga za cjelovit razvoj učenika i profesionalnu odgovornost školskih psihologa te se potvrđuje da je struka spremna voditi dijalog o izazovima današnjice – promišljeno, osjetljivo i u najboljem interesu djece i mladih.

Velika pohvala svim predavačima koji su popunjavali dvorane, svim sudionicima istraživačima čiji rad doprinosi napretku struke školskih psihologa, a posebno hvala svim organizatorima i volonterima koji su ovu konferenciju učinili tako bogatom i korisnom.

Vidimo se dogodine!

Razvoj ljudske suosjećajnosti i briga o mentalnom zdravlju postoje i trebaju se njegovati na više razina: na razini pojedinca (briga o sebi samome), na razini odnosa s drugima (briga o drugima) i na razini cijelog društva (briga o zajednici, državi, svijetu). Sve su važne i, da bismo uistinu mogli brinuti, za početak trebamo moći prepoznati različite vrste patnje koje se na tim razinama odvijaju.

Ponekad zajednička (društveno dijeljena) patnja nije tako očigledna, posebno ako mi sami ili netko "naš" trenutno nije direktno pogođen njome. Ipak, nesreće pojedinaca ili manjih zajednica u konačnici postaju patnja cijelog društva. Dugoročno se prelijevaju na sve nas i određuju kvalitetu življenja cijele zajednice.

Suosjećajnost ne znači samo prepoznati da teškoće postoje. Suosjećajnost je motiv koji potiče na razmišljanje možemo li i što učiniti da tu patnju ublažimo ili uklonimo, a to nas zatim pokreće na konkretnu akciju. Svjedoci smo da se svi mi u Hrvatskoj nedovoljno aktiviramo oko pitanja koja se tiču svakodnevnih i ozbiljnih problema na razini zajednice. To uvijek možemo promijeniti. Već sada možemo sudjelovati u promjeni i pokazati ono što već puno puta jesmo: da se možemo skupiti “na hrpu” i pružiti podršku kada je potrebno. U mnogim teškim situacijama već smo pokazali razvijenu društvenu svijest i suosjećanje, kao i sposobnost aktivnog djelovanja.

Stoga Vas pozivamo da zajedno s nama podržite inicijativu borbe protiv megaprojekata farmi i klaonica planiranih na području Sisačko-moslavačke županije, a to možete učiniti oboje potpisivanjem peticije i dolaskom na prosvjed.

O čemu je riječ?

Iz udruge Prijatelji životinja prenosimo više detalja o samom povodu prosvjeda:

Planira se klanje nevjerojatnih sedam milijuna pilića mjesečno, prethodno držanih u najgorim uvjetima intenzivnog uzgoja. Megalomanska postrojenja proizvodila bi goleme količine otpadnih voda, emisija otrovnih plinova i otpada, uz intenzivan promet teških kamiona, a sve to u blizini naselja, škola, rijeka i zaštićenih područja. Svake godine situacija bi bila sve gora do nastanka ekološke kataklizme. Ako ovo ne zaustavimo sada, otvorili smo ulaz u Hrvatsku za prljave projekte stranih investitora koji njima donose profit, a nama oduzimaju zdravu i održivu budućnost.

Javnost sve jasnije prepoznaje razornost 20 planiranih megapogona, koje dva inozemna investitora prijavljuju kao niz odvojenih projekata kako bi izbjegli sagledavanje kumulativnih učinaka na vodne resurse, prirodu i životinje, kvalitetu zraka, tlo, zdravlje ljudi i lokalnu ekonomiju. Primitivni megaprojekti, protivni niskougljičnoj strategiji i zdravom razumu, odbijeni su u drugim državama, no Hrvatskoj se uporno guraju.

Kada i gdje?

Prosvjed će se održati 21.2.2026. (subota) u Zagrebu na Trgu kralja Tomislava, s početkom u 10h, a organiziraju ga Zelena akcija, Prijatelji životinja te građanske inicijative „Siščani ne žele biti Smetlišćani” i „Sunjani ne žele biti smuljani” (uz podršku 100+ drugih organizacija civilnog društva).

Peticiju upućenu Vladi potpišite na poveznici:

https://www.openpetition.eu/hr/petition/online/ne-mega-peradarskim-kompleksima-u-sisacko-moslavackoj-zupaniji

Potpišite peticiju, dođite na prosvjed i pružite podršku našim sugrađanima iz Sisačko-moslavačke županije. Zapravo, pružite podršku sebi, svojim bližnjima i Hrvatskoj.

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) otvorio je natječaj za radno mjesto višeg/e asistenta/ice na projektu INTERDIVE. Riječ je o projektu punog naziva „Interkulturno razumijevanje i stavovi prema različitosti studenata učiteljskih i nastavničkih studija (INTERDIVE)”, koji financira Hrvatska zaklada za znanost u okviru natječaja Istraživački projekti (IP-2025-02).

Traži se 1 izvršitelj/ica, zaposlenje je na puno radno vrijeme, a ugovor se sklapa na određeno vrijeme, na 18 mjeseci (uz probni rok od 6 mjeseci). Natječaj je objavljen 30. siječnja 2026., a prijave su otvorene do 1. ožujka 2026.

Tko se može prijaviti?

Na natječaj se mogu prijaviti kandidati koji ispunjavaju sljedeće uvjete:

• završen sveučilišni diplomski ili integrirani studij iz područja društvenih znanosti
• završen doktorski studij iz područja društvenih znanosti
• izvrsno znanje engleskog jezika
• izvrsno korištenje računala za potrebe znanstveno-istraživačkog rada

Prednost imaju kandidati sa završenim doktorskim studijem iz jednog od ovih polja:

• sociologija
• psihologija
• pedagogija

Što treba poslati uz prijavu?

Obavezna dokumentacija uključuje:

• preslike diploma (diplomski/integrirani studij i doktorski studij)
• životopis s popisom radova
• motivacijsko pismo
• elektronički zapis HZMO-a o radno-pravnom statusu

Dodatno, prema potrebi:

• dokaz o priznavanju inozemne kvalifikacije (ako je kvalifikacija stečena u inozemstvu)
• dokaz o poznavanju hrvatskog jezika na razini B2 (za inozemne državljane)
• dokumentacija za ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju (ako se kandidat na to pravo poziva)

Kako se prijaviti?

Prijava se šalje e-mailom na: natjecaj-idiz@idi.hr
Naslov e-maila: „Za natječaj – viši asistent INTERDIVE”

Kandidati koji zadovolje formalne uvjete mogu biti pozvani na dodatnu provjeru znanja, interesa i motivacije te na razgovor. Rezultati natječaja bit će objavljeni na mrežnim stranicama Instituta.

Više informacija možete potražiti na službenom webu.

Uhvati li i vas nekad da razmišljate o prošlim vremenima i uspomenama, dok ste bili dijete ili student i kad je sve bilo naizgled jednostavnije? Tad možemo reći da nas je uhvatila nostalgija – formalno definirana kao čežnja za povratkom u neka ranija razdoblja ili stanje koje na neki način percipiramo kao bolje od sadašnjeg (APA rječnik, 2018).

Dok je internet ove godine obuzela opsesija nostalgijom i prisjećanje na famoznu 2016. godinu, u ovom članku istražujemo nešto konkretnije: kako nostalgija oblikuje naše kupovne odluke i zašto je postala jedan od najmoćnijih alata modernog marketinga.

Povratak u vrijeme – slučajnost ili pametna strategija?

Možda ste primjetili u zadnje vrijeme trend povratka u prošlost u raznim domenama života, od mode 2000-ih i (na nesreću svih milenijalaca) traperica niskog struka do razvijanja slika s analognih fotoaparata i opsesije estetikom 80-ih kakvu vidimo u Stranger Things seriji. Što ako bismo vam rekli da to nije slučajno?

Trendovi koji se (ne) vraćaju slučajno

Naime, kroz povijest možemo primijetiti kako se oživljavanje trendova iz prijašnjih desetljeća odvija u relativno predvidljivim ciklusima od otprilike 20 do 30 godina. Takav vremenski odmak omogućuje da generacije koje su te proizvode doživjele u djetinjstvu ili mladosti danas imaju kupovnu moć. Holbrook i Schindler (1989) pokazali su da ljudi preferiraju estetske proizvode (poput glazbe i filmova) koji su povezani s razdobljem njihove mladosti, osobito s godinama ranih dvadesetih. Drugim riječima, nostalgija nije samo emocija, već predvidljiv obrazac preferencija. Upravo te stabilne preferencije otvaraju prostor brendovima da ciljano apeliraju na određene dobne skupine.

Dobar primjer takve strategije je povratak Nikeovih kultnih Total 90 tenisica. Model koji je obilježio rane 2000-e ponovno se pojavljuje upravo u trenutku kada su nekadašnji tinejdžeri i studenti danas odrasli potrošači s većom kupovnom moći. Povratak ovog modela tako nije tek modni hir, već ilustracija pažljivog oslanjanja na nostalgične asocijacije.

U zadnje vrijeme na popularnosti dobiva i pojam tzv. anemoie, odnosno nostalgije za vremenima koja nismo osobno doživjeli. Anemoia je postala poznata zahvaljujući Johnu Koenigu koji je ovaj pojam definirao u svom projektu "Rječnik opskurnih tuga" (eng. The Dictionary of Obscure Sorrows). Za marketing je anemoia posebno zanimljiva jer omogućuje brendovima da pobuđuju nostalgiju kod generacija koje tu prošlost nikada nisu iskusile. Tako nostalgija više nije vezana isključivo uz osobna sjećanja, već i uz medije i popularnu kulturu, čime se dodatno širi njen marketinški potencijal.

No, odvrtimo film malo unazad i krenimo od samog početka – što je to marketing nostalgije i zašto je tako moćan?

Marketing nostalgije – kako nas brendovi “love” na emocije

Nostalgija se uglavnom sastoji od prisjećanja nekih dragih i značajnih uspomena (npr. djetinjstvo, bliske veze, važni događaji), a pojedinci često reflektiraju na ta sjećanja kroz "ružičaste naočale" i mogu osjećati da im taj period ili osoba nedostaju (Hepper i sur., 2012). Ona se često karakterizira kao primarno pozitivna emocija s daškom gorko-slatkog osjećaja, a svoje mjesto pronašla je u marketingu kao kompleksna i moćna emocija.

Marketing nostalgije (eng. nostalgia marketing) je pak pojam koji označava marketinšku strategiju kojom se proizvodima nekog brenda nastoji potaknuti osjećaj nostalgije kod potencijalnih kupaca. U brendingu je nostalgija općenito viđena kao strateški emocionalni apel koji povezuje kupca s brendom kroz vibrantna sjećanja iz prošlosti (Muehling i sur., 2004). Na taj način brendovi nastoje stvoriti pozitivne asocijacije u umu potrošača i razviti lojalnost prema brendu.

Svima poznat primjer igranja na kartu nostalgije je Lidl retro tjedan, u kojem možemo pronaći proizvode kakvih više nema na policama u drugim dućanima, poput Runolist Kraševe čokolade, Čunga Lunga žvake u obliku cigareta (koje smo svi “pušili” kao djeca) i slično. Pokušajte se prisjetiti jeste li nekad pali na ovaj marketinški trik i kupili nešto iz ponude retro tjedna, ne zato što vam je stvarno trebalo ili ste to željeli, već samo zato što vam je pobudilo neku staru uspomenu (ako jeste – niste sami).

Emocionalni brending i stvaranje lojalnosti kupaca

No, marketing nostalgije zapravo se uklapa u širi pojam, tzv. “emocionalnog brendinga” – koncept koji je prije 20-ak godina popularizirao marketinški stručnjak Marc Gobe. Teorija emocionalnog brendinga, prema Gobeu, implicira da se može kreirati veza između brenda i ljudi na emocionalnoj razini. Potrošači se asociraju s brendovima za koje vjeruju da reflektiraju njihov identitet te, jednom kad se formira emocionalna veza s brendom, često mogu nastati snažne emocije. Tako možete primijetiti da ljudi koji vole Coca-Colu baš mrze Pepsi ili obratno, a slično možemo uočiti i kod fanova Applea vs. Androida. Upravo su brendovi poput Coca-Cole, Applea i Nikea poznati po tome da kreiraju snažnu povezanost s kupcima i grade dugoročnu odanost. Brendovi mogu apelirati na razne emocije s ciljem kreiranja veze s kupcima pa je tako jedna od njih upravo nostalgija.

Na koji način nostalgija djeluje na potrošačke odluke

Pretpostavku da reklame uopće mogu potaknuti osjećaj nostalgije kod kupaca te da takve reklame mogu djelovati na stav kupaca prema reklami, ali i samom brendu, ispitali su u svom istraživanju Muehling i suradnici (2004). U eksperimentu je korišten randomizirani laboratorijski dizajn u kojem su sudionici nasumično raspoređeni u jednu od dvije skupine i izloženi jednom tipu oglasa (nostalgični vs. nenostalgični). Nakon gledanja oglasa, sudionici su prvo trebali zapisati i vrednovati misli koje su im dolazile prilikom gledanja oglasa i ispuniti mjere stava prema oglasu i brendu, a na kraju ih je dočekala provjera manipulacije nostalgijom.  

Autori na temelju rezultata istraživanja sugeriraju da reklame mogu djelovati kao okidač nostalgije te da mogu poticati nostalgične misli kod sudionika. Rezultati su također pokazali da oglas s nostalgičnim obilježjima rezultira povoljnijim stavovima prema reklami, ali i prema samom brendu. Drugim riječima, nostalgija ne samo da čini reklamu ugodnijom, već povećava i ukupnu percepciju vrijednosti brenda.

Zašto smo nostalgiju spremni platiti više?

Nakon što se utvrdilo da oglasi mogu potaknuti osjećaj nostalgije i oblikovati stav prema brendu, pitanje je imaju li potencijal da djeluju na potrošačko ponašanje te spremnost na kupnju i na koji način? Lasaleta i suradnici (2014) su u seriji šest elegantnih eksperimenata pokušali odgovoriti na ova pitanja i demonstrirali kako osjećaj nostalgije smanjuje želju za novcem kod ljudi. Koristeći razne operacionalizacije želje za novcem, pokazali su kako su sudionici u uvjetima inducirane nostalgije bili voljni platiti više novaca za proizvode u odnosu na sudionike u neutralnim uvjetima, novac su cijenili manje i bili spremni uložiti manje truda u dobivanje novca.

Neke implikacije ovog istraživanja su da, kad nam se evocira osjećaj nostalgije, novac postaje manje bitan i lakše ćemo ga se odreći, što vam je možda poznato ako ste ikad bili voljni platiti malo više za kekse koji mirišu kao bakini, akcijsku figuricu koja vas podsjeća na djetinjstvo ili nešto slično. Autori ovaj efekt pripisuju prirodi nostalgije, odnosno njenom kapacitetu da gaji i potiče osjećaj socijalne povezanosti. Naime, oni predlažu model u kojem nostalgija potiče socijalnu povezanost, koja zauzvrat smanjuje želju za novcem.

Rezultati ovog istraživanja imaju važne implikacije za razumijevanje potrošačkog ponašanja, odnosno da osjećaj nostalgije može smanjiti osjetljivost na cijenu što su odlične vijesti za kompanije, ali i loše za potrošače koji su možda skloniji nostalgiji.

Zašto baš danas vidimo porast nostalgije?

Lasaleta i suradnici (2014) kažu da je socijalna povezanost ključna posljedica, a njen nedostatak ključni antecedent nostalgije. Naime, kad su ljudi nostalgični dolazi do porasta osjećaja socijalne povezanosti. S druge strane, kad se osjećaju socijalno otuđenima i nepovezanima, raste želja za nostalgijom. Ova veza između nostalgije i socijalne povezanosti objašnjava djelomično zašto danas vidimo njen porast u medijima. Kolektivni osjećaj otuđenosti i život u digitalnoj sferi stvara rastuću želju za povezanosti i čežnju za vremenima kad smo bili više prisutni, manje online i družili se jedni s drugima.

Osim toga, razlog možemo pronaći i u tome što živimo u razdoblju u kojem smo svakodnevno bombardirani vijestima o gorućim ratovima, sukobima i bjesnećoj inflaciji. Budućnost se svakim danom čini sve nesigurnija. Elliot (2009) primjećuje kako se tema nostalgije češće probija kroz razdoblja ekonomske krize, kad je ljudima lakše okretati se prošlosti i "boljim vremenima". Veliki brendovi su uvijek bili u korak s vremenom (i krizama) pa se tako možemo prisjetiti primjera kako je PepsiCo 2009. godine lansirao nostalgičnu verziju njihovog popularnog Pepsija i Mountaina Dewa, a spomenuli smo ranije i nekoliko primjera iz recentnijih razdoblja.

Zaključno, nostalgija nije samo prolazna emocija, već snažan psihološki mehanizam koji oblikuje naše stavove, percepciju vrijednosti i može utjecati na spremnost na trošenje. Ipak, svrha ovog članka nije demonizirati brendove i njihove marketinške strategije, već ponuditi znanje kao alat za bolje razumijevanje vlastitih emocija i potrošačkih navika. U konačnici, što bolje razumijemo mehanizme u podlozi naših odluka, to smo otporniji na manipulaciju i sposobniji donositi svjesnije izbore. Sljedeći put kad posegnete za “retro” proizvodom ili nečim što vas podsjeća na djetinjstvo i “mlade dane”, vrijedi se zapitati: kupujete li proizvod koji vam zaista treba ili pak kupujete osjećaj povezanosti koji vam u tom trenutku nedostaje?

Izvori:

Prošetali ste ulicama grada u blagdanskom ozračju i umjesto mirisa fritula, kobasica i kuhanog vina, vi ne osjećate ništa. Zaglušeni su vam i glazbeni hitovi, čak ni Mariah Carey ne uspijeva popraviti narušena osjetila. Uzeli biste si porciju fritula, ali vas grebe u grlu, pa ipak TV ispred kauča izgleda znatno primamljivije. Najzad, posegnete za maramicom u džepu kaputa i “Pćihaa!”, izgleda da ćete i ovaj godišnji odmor djelomično provesti u viroznom stanju. Poznato? Niste jedini, a kroz naredna slova možda otkrijete i zašto vam svaki godišnji izgleda, pa - isto.

“Ma ja imam slab imunitet”

Kako bi dublje zaronili u ovu temu, važno je vratiti se na početne pojmove kojima raspolažemo. Područje psihoneuroimunologije (PNI) ispituje interakcije između mozga, ponašanja i imuniteta, kao i učinak tih interakcija na psihičko i fizičko zdravlje (Bower i Kuhlman, 2023). Pojam psihoneuroimunologije skovao je psiholog Robert Ader 80-ih godina prošlog stoljeća. Često u svakodnevnom govoru čujemo kako treba paziti na “imunitet” ili na žaljenja o “slabom imunitetu”, no što zapravo predstavlja imunološki sustav? Imunološki sustav služi u otkrivanju i zaštiti tijela od infekcije, ozljeda i oštećenja. U radu imunološkog sustava djeluje niz stanica, organa i signalnih molekula zvanih citokini. Ono što je važno kod psihološke perspektive jest da infekcija i ozljeda nisu jedini podražaji koji mogu aktivirati imunološki sustav, psihološki stres također ima snažne učinke na imunitet i upalu.

Istraživanja odnosa stresa i imunološkog sustava pokazuju da dugotrajan ili intenzivan stres ne utječe samo na fizičko zdravlje, već i na mozak i ponašanje. Pokazalo se da kronični stres može dugoročno aktivirati upalne procese u mozgu i tijelu, povećati propusnost krvno-moždane barijere te potaknuti migraciju proinflamatornih imunoloških stanica u mozak (Cohen i sur., 2007; Reader i sur., 2015). Posljedica su promjene u neuralnoj aktivnosti, anksiozno i depresivno ponašanje te oslabljena regulacija imunološkog odgovora, a ti učinci mogu trajati i nakon prestanka stresora te se ponovno aktivirati pri novom stresu. Ako pokušamo povezati ove nalaze s iskustvom razbolijevanja na godišnjem odmoru, mogli bismo dobiti sljedeće objašnjenje. Tijekom kontinuiranog rada i radnih obveza, ljudi su često izloženi kroničnim stresorima. Tijekom kroničnog stresa imunološki sustav može biti izmijenjen i u stanju “pripravnosti”. S obzirom da učinci kroničnog stresa mogu trajati i nakon što on prestane, možemo reći da je imunitet funkcionalno oslabljen. Ali zašto onda osjetimo simptome istoga onda kada stres prestaje, odnosno kada kreće (godišnji) odmor, a ne nužno tijekom posla?

Maskiranje simptoma

Daljnjim putovanjem kroz ovu biopsihološku priču dolazimo do glukokortikoida, steroidnih hormona koje luči kora nadbubrežne žlijezde, a najpoznatiji i najvažniji od njih nam je kortizol. Kortizol, kao jedan od ključnih hormona tijekom odgovora na stres, ima snažno protuupalno imunosupresivno djelovanje čime se povremeno mogu potisnuti, to jest “zamaskirati” simptomi bolesti (Sapolsky i sur., 2000). Međutim, nakon pada stresa i smanjenja njegove razine, simptomi se mogu početi prikazivati. Na neki način, možemo reći da nam je tijekom stresa evolucijski važno preživjeti taj stres, a onda se, na sigurnom, baviti njegovim posljedicama.

Je li posao jedini krivac - koje optužbe idu na drugi račun?

Vjerojatno je da bi većini nas bilo vrlo zadovoljavajuće i dovoljno reći da nam je posao previše stresan, oslabljuje nam imunološki odgovor, kortizol maskira simptome i puf - pronađemo se na kauču s toplomjerom, trošeći trenutke godišnjeg odmora pod gripom. Međutim, iako ne niječemo mogućnost gore navedenog scenarija, važno je obratiti pozornost i na činitelje na koje možemo utjecati mi.

Postoji sugestija da je cirkadijalni ritam uvelike povezan s imunološkim sustavom. Cirkadijalni ritam predstavlja unutrašnji 24-satni mehanizam koji kontrolira fiziološke procese na način da ih usklađuje s dnevnim ciklusom dana i noći (Scheiermann i sur., 2013). Mnogi ljudi tijekom radnog tjedna imaju ustaljene rutine spavanja i buđenja zbog reguliranog radnog vremena, međutim, kada krene godišnji odmor imamo veću slobodu mijenjati dnevni ritam prema vlastitim željama. Promjene u cirkadijalnom ritmu u istraživanjima se vežu uz zdravstvene teškoće (Carlson i Chiu, 2008, Filipsk i sur., 2004; prema Scheiermann i sur., 2013). Dakle, ne bi škodilo pokušati održati nekakve dnevne rutine i van opterećenja poslovnim obvezama.

Nadalje, osim vanjskih faktora koji mogu doprinijeti našoj ranjivosti u procesu razbolijevanja, važno je promotriti zašto su epidemije gripe najčešće baš zimi. Pokazalo se da okolišni čimbenici, poput nižih temperatura i niže vlažnosti zraka, igraju važnu ulogu u širenju virusa gripe (eksperiment na zamorcima: Lowen i Steel, 2014), a druženja u zatvorenim prostorima također pogoduju lakšem prijenosu virusa (Banholzer i sur., 2025). Uz to, udisanje hladnog zraka može oslabiti obranu imunološkog sustava u gornjim dišnim putevima. Dakle, godišnji odmori - barem što se tiče gripe - sigurniji su u toplim mjesecima.

Što možemo napraviti?

Sada kad smo zajedno secirali moguće “napadače” našeg imunološkog sustava i, na kraju krajeva, godišnjih odmora (posebice zimskih), možemo predstaviti sažete smjernice za sprječavanje sličnih scenarija. Ono na što ne možemo utjecati su vremenski uvjeti i smjene godišnjih doba - nažalost, vjerojatnost da ćemo dobiti gripu tijekom zimskih blagdana je s razlogom viša nego u neko toplije doba godine. Ono što možemo napraviti je puno važnije. Ne smije se zanemariti važnost uravnotežene prehrane i adekvatnog unosa mikronutrijenata pri radu imunološkog sustava (Calder, 2013), uz to, ako ste u mogućnosti, bilo bi korisno i sačuvati dnevne rutine tijekom godišnjeg odmora, kako biste pomogli svom cirkadijalnom ritmu.

Nadalje, ovdje ćemo se fokusirati na intervencije usmjerene na smanjenje stresa. Prije svega, bilo bi vrlo korisno smanjiti stres kojeg doživljavamo na radnom mjestu. Najlakši i najefikasniji način za to je kvalitetan i provjeren čarobni štapić. Ako istog ne posjedujete, pokušajte idućim metodama:

1. kognitivno-bihevioralna psihoterapija provjereno pomaže smanjiti stres na poslu kroz promjene u mislima, emocijama i ponašanju osoba k adaptivnijim i funkcionalnijim reakcijama (Richardson i Rothstein, 2008),
2. mindfulness smanjuje stres i emocionalnu iscrpljenost (Khoury i sur., 2015),
3. metode vezane uz intervencije na radnom mjestu: prema manjem opterećenju poslom, većoj autonomiji u donošenju odluka, boljoj socijalnoj podršci (mana je što imate malu kontrolu nad odlukama vašeg nadređenog) (Theorell i sur., 2015).

U svakom slučaju, ovaj članak završavamo u pozitivnom duhu zajedništva, zajedničkom kihanju tijekom odmora, ali i novim/starim metodama kako ga možemo spriječiti.

Izvori:

Hrana je za naš mozak iznimno važan motivator. Ona je primarna potreba čije zadovoljenje je nužno za naše preživljavanje, razmnožavanje i, u konačnici, opstanak vrste. Stoga, nije bilo naročito iznenađujuće kad je Science Daily (2025) objavio da su znanstvenici utvrdili jedno cijelo područje mozga posvećeno prikupljanju i pohranjivanju informacija o hrani i našim recentnim jelima. No, činjenica da ovo područje postoji ima implikacije o vezi između formiranja sjećanja i našem ponašanju u kontekstu hranjenja. Ako vas zanimaju spoznaje iz istraživanja te kako bi neadekvatno pohranjene informacije o jelu potencijalno mogle utjecati na način na koji konzumiramo buduća jela, pozivamo vas da nastavite čitati.

Morski konjić koji pamti

Često znamo upasti u zabludu o tome kako naš mozak ima strogo određena područja za pojedine zadatke ili funkcije. Dok je istina da smo tijekom istraživanja mozga otkrili pojedine regije koje se mogu povezati s određenim funkcijama, stvarnost je da ljudski mozak i njegovi mehanizmi nisu još uvijek u potpunosti istraženi. Danas znamo da iako često postoji određeno područje koje se vezuje uz neku funkciju, mnogi drugi dijelovi mozga nekad također sudjeluju u toj istoj funkciji ili barem nekim njenim nužnim elementima, posebno zahvaljujući našoj neuroplastičnosti - karakteristici živčanog sustava koja omogućava našem mozgu da se tijekom života reorganizira kao vrsta prilagodbe na nove okolnosti (kao npr. lezije u pojedinim područjima ili učenje), a to uspijeva pomoću kreiranjem novih neuralnih veza.

Slična priča stoji i u pozadini jedne od naših najvažnijih kognitivnih sposobnosti - našeg pamćenja. Iznimno je važno za naglasiti da sposobnost pohranjivanja ili skladištenja određenih informacija nije specijalizacija jednog jedinog područja u mozgu, već odlika više njih, posebice ako uzmemo u obzir različite vrste pamćenja kao što su dugoročno, kratkoročno, deklarativno, proceduralno itd. S tim na umu, u ovom članku ćemo najviše pričati o hipokampusu (grč. morski konjić), strukturi koja se nalazi u unutarnjoj strane temporalnog režnja mozga te je svoje ime zavrijedila zbog sličnosti oblikom morskom konjiću. Još specifičnije, govorit ćemo o njegovom ventralnom, odnosno prednjem dijelu, čija je orijentacija prema trbuhu organizma. Za kontekst, suprotno tome bi bio dorzalni dio koji bi označavaju stražnji dio nekog organa, prema leđima.

U prethodno spomenutom članku, Décarie-Spain i suradnici (2025) su promatrali specifičan dio ventralnih hipokampalnih neurona na uzorku muških laboratorijskih štakora. Uočeno je da se taj dio tijekom hranjenja aktivira te se u njemu odvija proces stvaranja “tragova” o informacijama koje su vezane uz iskustvo hranjenja, a posebice prostorne i vremenske dimenzije, ali bez utjecaja na motivaciju za hranom. Te “tragove” u kognitivnoj neuroznanosti nazivamo engramima. U ovom slučaju, engrami se odnose ne samo na vrstu pojedene hrane, već i okolnostima pod kojim se konzumirala.

Ako ćemo promatrati iz evolucijske perspektive, ovaj biološki mehanizam je potpuno smislen i koristan. U uvjetima smanjenih resursa, za organizme bi bilo od posebnog značaja imati specijalizirano područje mozga posvećeno skladištenju informacija o prethodnom jelu i uvjetima na koje se ono ostvarilo, upravo kako bi se povećala vjerojatnost ostvarenja budućeg hranjenja, a time i preživljavanja.

Nadalje, utvrđeno je da se aktivacija ventralnih hipokampalnih neurona projecira na jedno drugo područje, tzv. lateralni hipotalamus koji je zadužen za regulaciju gladi i ponašanja povezana s hranjenjem. Da bi priča bila zanimljivija, Décarie-Spain i suradnici (2025) su kemijskim putem inhibirali, odnosno onemogućili komunikaciju između ova dva područja mozga. Ono što je uslijedilo je dezorganizirano hranjenje; pamćenje lokacije hrane je bilo poremećeno, povećao se kalorični unos te se smanjio interval između obroka.

Ako se tješite mislima poput “Pa dobro, moje pamćenje nema veze s mojim hranjenjem” ili “Kakve veze ovi glupi štakori imaju s mojom prehranom?”, imamo loše vijesti. Naše sjećanje o prethodnom obroku može utjecati na našu odluku hoćemo li opet jesti, a to se uspješno utvrdilo u istraživanju s pacijentima s amnezijom koji su, u nemogućnosti zadržavanja novih informacija o obrocima, jeli više s kraćim razmacima.

Što zaključiti od prejedajućih štakora?

Za početak, prva praktična implikacija ovog istraživanja bi bila da naše pamćenje više utječe na naš apetit (ili barem spremnost za jedenje) nego što bismo možda na prvu pomislili. Iako smo skloni vjerovati da je biološka glad naš glavni prediktor hranjenja, začuđujuće je koliko utječu i neki, naizgled nevažni faktori, poput sociokulturalnog konteksta i normi. Ovo je zgodno ilustrirano u istraživanju Hermana i suradnika (2009) u kojem je utvrđeno da je naša količina pojedene hrane uvelike ovisna o količini pojedene hrane drugih pojedinaca koji su nam blizu tijekom hranjenja kao i vrsti socijalne interakcije koju imamo s tim osobama.

Nadalje, kako bismo uspješno osigurali pamćenje informacija, moramo osigurati uspjeh u samoj njegovoj prvoj fazi koju nazivamo kodiranje. Ta faza obilježava sami ulaz vanjske informacije. Često smatramo da se nečeg ne sjećamo jer smo isto zaboravili, odnosno data informacija je “izašla” iz skladišta. No, jako često se ne radi o zaboravljanju, već propustu u samom kodiranju, odnosno obraćanju pažnje na datu informaciju kako bih ona uopće bila pohranjena.

Dakle, ako se adekvatnim kodiranjem informacija iz naše okoline dok se hranimo možemo boriti protiv nenamjernog prejedanja ili prečestog hranjenja, implikacija je da možda vrijedi biti prisutan tijekom jela te osvijestiti sadašnji trenutak. To potencijalno znači i odmaknuti mobitel ili isključiti TV seriju dok se hranimo te potruditi se naš fokus smjestiti na proces trenutnog žvakanja i gutanja hrane i na sva osjetila koja usput možemo uključiti. Što vidimo u našoj zdjeli? Kakva je tekstura hrane? Je li hrana više suha ili vlažna? Kakva joj je temperatura? Ima li ugodan miris? Kakav zvuk naša hrana proizvodi na našem tanjuru ako ju malo poguramo? Ako vas ova serija pitanja podsjeća na mindfulness, potpuno ste u pravu.

Mindfulness se sve više počeo promovirati u specifičnim aktivnostima u svakodnevnom životu poput hranjenja, odnosno nije rezerviran samo za meditaciju kao što mnogi još uvijek misle. Iako meditacije imaju svoja pozitivna djelovanja na našu psihičku dobrobit, sve više se nastoji promovirati naša psihička prisutnost i svjesnost tijekom različitih aktivnosti, pa tako i hranjenja. Mnoga istraživanja sugeriraju da svjesno jedenje ili mindful eating može biti jako korisno za nas zbog osvještavanja unutarnjih znakova gladi, bolje kontrole količine pojedenog, popravljanja našeg odnosa s hranom i disfunkcionalnim obrascima hranjenja pa tako potencijalno i smanjenjem tjelesne težine (Jordan, Wang, Donatoni i Meier, 2015; Mantzios i Wilson, 2015; Warren, Smith i Ashwell, 2017).

Kako god bilo, ako naš trud da se fokusiramo na ono što jedemo dok to traje i ne rezultira nekim čudotvornim gubitkom kilograma kojem smo se nadali, barem možemo reći da smo istinski uživali i doživjeli naš obrok u potpunosti umjesto da se samo utopio u još jednoj epizodi na Netflixu.

Izvori

Činjenicu da fizička aktivnost i tjelovježba imaju niz pozitivnih ishoda za pojedinca odavno znaju i ptice na grani (možda i više nego neki od nas). Savjeti da se "više krećemo" ili koristimo neku specifičnu vrstu tjelovježbe dolaze s raznih strana. Od liječnika opće prakse, preko psihoterapeuta i fitness trenera pa do niza influencera, čini se kako svi imaju "svog konja u utrci".

S nizom savjeta oko nas, nameću se pitanja - zašto vježbanje ima smisla, koliko kretanja je optimalno i koliko daleko ovi benefiti sežu. Naprimjer, kažemo li nekome tko se suočava s depresijom da samo treba krenuti vježbati i da će biti bolje, upitno je koliko je ovaj savjet utemeljen u stvarnosti. Istovremeno, pitanje je i koliko ovaj savjet (često izgovoren kao imperativ) može biti kontraproduktivan, izazivajući osjećaj krivnje nekome kome se takav pothvat čini nemogućim. S obzirom na kompleksnost teme, možda je najbolje da se okrenemo istraživanjima.

Zašto fizička aktivnost uopće funkcionira?

Kada koristimo izraz tjelesna ili fizička aktivnost, ona obuhvaća svaki pokret koji troši energiju, dok je vježbanje planirani i strukturirani oblik aktivnosti usmjeren na poboljšanje tjelesne kondicije. Wegner i suradnici (2014) pregledali su niz metaanaliza te se na 42 264 sudionika različitih istraživanja može općenito zaključiti kako tjelesna aktivnost donosi brojne dobrobiti za mentalno zdravlje: smanjuje stres, poboljšava san, podiže raspoloženje, jača samopoštovanje te ima specifične antidepresivne učinke.

Da članak malo uprljamo biološkom razinom mehanizama - tijekom mišićne kontrakcije oslobađaju se miokini (citokini i peptidi) koji posreduju komunikaciju s drugim organima i potiču povećanje moždanog neurotrofnog čimbenika (eng. brain-derived neurotrophic factor - BDNF). Istraživanja su pokazala da tjelesna aktivnost potiče neuroplastičnost upravo putem ovog povećanja BDNF-a, koji je važan za regulaciju raspoloženja (Oudbier i sur., 2022; Wegner i sur., 2014). Osim bioloških čimbenika, vježbanje mijenja i niz psiholoških ishoda poput slike o sebi, samoefikasnosti te vještina suočavanja.  

Ono što je važno jest dvosmjeran odnos s depresijom. Prema metaanalizi Huanga i suradnika (2020), tjelesna aktivnost smanjuje depresivne simptome, dok je tjelesna neaktivnost povezana s povećanim rizikom za depresiju. S obzirom na širok utjecaj na mentalno i tjelesno zdravlje, neke zemlje, poput Kanade, uključile su tjelesnu aktivnost u smjernice za liječenje depresije.

Depresija, vježbanje i antidepresivi

Kako bi se usmjerili na istraživanja s mogućnosti veće generalizacije, u nastavku ćemo se fokusirati na metaanalize i istraživanja s kontrolnom skupinom. Ukratko, metaanaliza je statistička metoda analize više neovisnih istraživanja kako bi se dobili pouzdaniji nalazi. Istraživanja s nasumično odabranom kontrolnom skupinom se odnose na upravo to - postojanje kontrolne skupine kako bi lakše mogli vidjeti učinak intervencije u odnosu na skupinu gdje intervencija ne postoji ili je druge vrste (RCT u nastavku).

Metaanaliza Heissela i suradnika (2023), koja je uključila 41 istraživanje RTC tipa s ukupno 2 264 sudionika, pokazala je da vježbanje ima snažan učinak na smanjenje depresivnih simptoma u usporedbi s neaktivnim kontrolnim skupinama. Veliki učinci zabilježeni su za vježbanje općenito, kod osoba s velikim depresivnim poremećajem te kod nadziranih intervencija, dok je kod dijela studija dobiven umjeren učinak na simptome depresije. Očekivano, veća primjena antidepresiva u kontrolnim skupinama bila je povezana s manjim učincima vježbanja. Autori zaključuju da je vježbanje učinkovita, dokazima utemeljena terapijska opcija za liječenje depresije, osobito kada je nadzirano i provodi se u grupnom okruženju umjerenog intenziteta.

Vježbanje vs. antidepresivi

Metaanaliza Recchiae i suradnika (2022), koja je uključila 21 istraživanje RTC nacrta s ukupno 2 551 sudionikom, ispitivala je učinkovitost vježbanja i antidepresiva u liječenju blage do umjerene depresije kod odraslih. Rezultati su pokazali da nema značajnih razlika u učinkovitosti između vježbanja i farmakološkog liječenja, pri čemu su sve intervencije bile učinkovitije od kontrolnih uvjeta. Iako je u skupinama koje su vježbale zabilježena veća stopa odustajanja, antidepresivi su bili povezani s većim udjelom nuspojava. Autori zaključuju da vježbanje predstavlja jednako učinkovitu i potencijalno sigurniju alternativu farmakološkom liječenju u populaciji s blagom do umjerenom depresijom.

Još jedna metaanaliza, Noetela i suradnika iz 2024. godine, donosi zanimljive rezultate o učinkovitosti intervencija. Obuhvaćeno je 218 RTC istraživanja ukupno 14 170 sudionika s velikim depresivnim poremećajem, metaanaliza je pokazala da različiti oblici vježbanja imaju klinički značajne učinke u smanjenju depresije u usporedbi s kontrolnom skupinom (koja je imala neku vrstu intervencije poput uobičajene skrbi, placeba, ... (zbog čega naziv active control)).  Pomalo iznenađujuće, najveći učinci zabilježeni su za ples - često zanemaren oblik tjelesne aktivnosti u ovim raspravama.

Umjereni učinci utvrđeni su i za hodanje ili trčanje, jogu, trening snage, mješovite aerobne programe te tai chi/qigong. Umjereni i klinički relevantni učinci uočeni su i kada se vježbanje kombiniralo sa SSRI antidepresivima ili psihoterapijom. Sve intervencije vježbanja bile su snažnije od minimalno klinički važne razlike, pri čemu su trening snage i joga pokazali bolju prihvatljivost (manje odustajanja) od ostalih modaliteta. Usporedno, učinci kognitivno-bihevioralne terapije bili su umjereni, a SSRI antidepresiva mali u odnosu na aktivne kontrole.

Dvojba I/ILI?

Iako su ovo jako zanimljivi rezultati, nikako ih ne treba interpretirati na način da treba napustiti terapiju antidepresivima samostalno, bez konzultacije s vašim psihijatrom. Ipak, ovi rezultati sugeriraju da postoji više od jednog načina suočavanja s depresivnim simptomima.

Možda i najvažniji zaključak jest da dodavanje neke vrste fizičke aktivnosti može dodatno popraviti vaše psihofizičko stanje, bez uvjeta da odustanete od trenutne terapije. Istraživanje Gourgouvelisa i suradnika (2018) ispitivalo je učinke vježbanja kao dodatne terapije uz antidepresive i grupnu kognitivno-bihevioralnu terapiju kod tjelesno neaktivnih osoba s velikim depresivnim poremećajem. Iako provedeno na malom uzorku (16 osoba), rezultati su pokazali da je dodatak vježbanja doveo do znatno većeg smanjenja depresivnih simptoma, pri čemu je 75% sudionika postiglo terapijski odgovor ili remisiju, u usporedbi s 25% u skupini bez vježbanja.

Vježbanje je također bilo povezano s poboljšanjem kvalitete sna i kognitivnog funkcioniranja te sa značajnim porastom razine BDNF-a. Autori zaključuju da vježbanje kao dodatak standardnom farmakološkom i psihoterapijskom liječenju povećava učinkovitost terapije depresije.

OK, što mi je onda činiti?

Jedan od razloga zašto na vašem receptu ne piše "vježbaj" jest ranije spomenuta frekvencija odustajanja, potreba za nadzorom, strukturiranjem aktivnosti i slično. Kod psihofarmaka ove varijable mogu bolje proći, no isti nose nuspojave (kojima ponekad možemo doskočiti vježbanjem). Svi izloženi nalazi sugeriraju kako dodavanje vježbanja nosi niz benefita, smanjenje simptoma, a može djelovati i proaktivno kao zaštitni faktor naše psihološke otpornosti.

Ukoliko razmatrate dodavanje vježbanja u svoje navike, bez obzira radi li se o depresiji ili ne, evo nekih stvari koje je važno držati na umu:

• Ukoliko ste motivirani za vježbanje, ne prekidajte naglo psihofarmakološku terapiju. Vježbanje koristite kao dodatak, a za tijek terapije se uvijek konzultirajte s psihijatrom.
• Zbog raznolikosti fizičke aktivnosti koje su pokazale benefite, izaberite onu koja Vam je bar donekle ugodna. Čak i ako ima nešto manji učinak na simptome u istraživanjima, konzistentnost je bolja od odustajanja.  
• Istraživanja su pokazala da je opadanje manje kod rada u grupama i/ili kod vođenih sesija. Istražite te opcije (kod nekih aktivnosti je taj model općenito češći - npr. joga vs. utezi), iako to nije imperativ.
• Kreirajte plan minimalnog tjedna - koliko minimalno želite tjedno vježbati (za tjedne kada imaš manje energije).
• Intezitet nije sve. Iako intezitet-odgovor odnos postoji, istraživanja sugeriraju "U" krivulju, što bi značilo da je umjeren intezitet onaj s najboljih ishodima. Krenite s intezitetom koji je za vas najprikladniji.
• Najpraktičniji start koji je donekle u skladu s nalazima može biti hodanje/jogging, trening snage ili joga (ili pak ples).
• Temu interesa za vježbanje uključite u svoje savjetovanje/psihoterapiju, ovo vam može pomoći u pronalasku motivacije, odgovarajuće strukture te olakšati stvaranje navike vježbanja.

Za kraj, odgovor na pitanje iz naslova je "Da.", no do strukturiranog uključivanja ovog tretmana u javno zdravstvo sigurno će proći još neko vrijeme. Do tada, vježbanje kao dodatan način poboljšanja ishoda antidepresiva i/ili psihoterapije, čini se kao odlična opcija.

Izvori i daljnje čitanje

Iako većinu novosti koje prenosimo vezane za buduća događanja, novosti u struci ili izmjene zakona, ovaj put imamo jednu veselu vijest oko razvoja udruge Nepopularna psihologija.

Od jučer, Nepopularna psihologija je službeno postala punopravna članica Hrvatskog Saveza Udruga za Mentalno Zdravlje (SUMEZ). SUMEZ je nacionalna, nestranačka, dobrovoljna i neprofitna udruga u koju se udružuju udruge iz područja skrbi o mentalnom zdravlju u zajednici. SUMEZ čini 20 udruga članica koje pružaju podršku na terenu osobama s teškoćama mentalnog zdravlja u 10 gradova u Hrvatskoj. U nastavku bolje upoznajte Savez kroz našu viziju, misiju i ciljeve.

Vizija, misija i ciljevi Saveza

Vizija Saveza udruga za mentalno zdravlje je živjeti u društvu u kojem su osobe s teškoćama mentalnog zdravlja u potpunosti podržane u vlastitom procesu oporavka, osnažene i socijalno uključene, bez stigme. Proces oporavka se poštuje, a svoje potrebe zadovoljavaju s dostojanstvom, poštovanjem i sveobuhvatnim uslugama skrbi i podrške u zajednici.

Misija Saveza udruga za mentalno zdravlje je promocija mentalnog zdravlja u zajednici, zagovaranje oporavka i socijalne uključenosti te suzbijanje stigme radi poboljšanja kvalitete življenja osoba s teškoćama mentalnog  zdravlja. Zajedničkim naporima zagovaramo pristupačnost usluga u zajednici, osnažujemo pojedince, obitelji i zajednice da napreduju i ostvare svoj puni potencijal.

Ciljevi Saveza su:

• Promicanje, razvoj i unapređenje položaja osoba s teškoćama mentalnog zdravlja u svim segmentima života, te zaštita njihovih prava i interesa kao dijela temeljnih ljudskih prava, a osobito dostojanstva, jednakih mogućnosti, socijalne uključenosti i života u zajednici uz podršku
• Zagovaranje koncepta oporavka, širenja usluga u zajednici za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja te regionalne zastupljenosti usluga na području cijele RH
• Unapređenje zakonodavnog, financijskog i strateškog okvira za rad udruga članica
• Jačanje kapaciteta članica Saveza za podršku osobama s teškoćama mentalnog zdravlja i članova njihovih obitelji i bližnjih
• Poticanje razvoja društvenog poduzetništva i inovativnih oblika osposobljavanja i zapošljavanja osoba s teškoćama mentalnog zdravlja
• Promicanje i razvoj volonterstva
• Borba protiv stigme i podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja
• Medijska vidljivost i međunarodna suradnja

Ovim putem se zahvaljujemo Savezu na prepozvanju Nepopularne psihologije, a mi se veselimo budućim zajedničkim aktivnostima i projektima s drugim članicama Saveza.

Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena pokrenula je postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske radi ocjene ustavnosti Zakona o osobnoj asistenciji.

Udruga koja je godinama aktivno upozoravala na diskriminatorne i restriktivne odredbe zakona te njihov štetan utjecaj na pravo na dostojanstven život, uključivanje u zajednicu i neovisnost osoba s invaliditetom. Odradili su lavovski posao i donijeli do velikih promjena za osobe s invaliditetom. Pokazatelj je ovo da se rad kroz udruge, i druge oblike djelovanja civilnog društva itekako isplati.

Ovim putem čestitamo ekipi iz Sjene, a informacije o odluci i njihovo priopćenje za javnost prenosimo u nastavku teksta.  

Danas objavljena odluka Ustavnog suda potvrđuje ono na što godinama upozoravamo – da je sustav osobne asistencije bio postavljen na diskriminatornim, neustavnim i restriktivnim osnovama. Ova odluka predstavlja povijesnu pobjedu za osobe s invaliditetom, njihovu djecu i obitelji.

Koje su odredbe Zakona ukinute ili stavljene izvan snage?

Ustavni sud ukinuo je, odnosno utvrdio neustavnost, ključnih dijelova Zakona o osobnoj asistenciji. Prije svega, srušena je dobna granica od 18 godina za ostvarivanje prava na osobnu asistenciju, ukidanjem dijelova članka 12. i povezanih odredbi članka 5. Time je jasno utvrđeno da se maloljetne osobe s invaliditetom više ne smiju isključivati iz osobne asistencije isključivo na temelju dobi.

Neustavnima su proglašene i zapreke za korištenje osobne asistencije propisane člankom 13., prema kojima se pravo uskraćivalo osobama koje koriste pomoć u kući ili u obitelji imaju roditelja njegovatelja ili njegovatelja. Sud je ukinuo ključne alineje tog članka, čime je onemogućeno automatsko isključivanje korisnika zbog drugih oblika podrške.

Ukinut je i velik dio članka 34., koji je propisivao fiksne maksimume i krute kategorije broja sati osobne asistencije. Ustavni sud ocijenio je neustavnima podjele temeljene na stupnjevima invaliditeta, statusima i obiteljskim okolnostima, jer takav pristup ne omogućuje procjenu stvarnih potreba pojedinca.

Odredbe članka 18. stavaka 1. i 2., koje se odnose na uvjete za osobne asistente, prestaju važiti nakon isteka roka od jedne godine od objave odluke Ustavnog suda, čime je zakonodavcu ostavljeno prijelazno razdoblje za njihovo novo, ustavno prihvatljivo uređenje. Također je ukinut i članak 54., kojim se pravo na osobnu asistenciju priznavalo tek od dana početka korištenja usluge.

Temeljna pravna stajališta Ustavnog suda

Ustavni sud u svojoj je odluci jasno utvrdio da osobna asistencija nije socijalna povlastica, već ustavno pravo povezano s ljudskim dostojanstvom, pravom na neovisno življenje i uključenost u zajednicu. Invaliditet je pritom prepoznat kao ustavna diskriminacijska osnova, a zabrana diskriminacije odnosi se i na osobe povezane s osobom s invaliditetom, uključujući članove obitelji.

Sud je posebno naglasio da su fiksni limiti broja sati osobne asistencije neustavni te da se potrebe moraju procjenjivati individualno, a ne prema unaprijed zadanim tablicama. Država ne smije prebacivati svoju odgovornost na obitelj, zbog čega obiteljska skrb ne može biti razlog za uskraćivanje prava na osobnu asistenciju. Posebno je istaknuto da djeca s invaliditetom imaju pravo na osobitu skrb, te da je njihovo potpuno isključivanje iz osobne asistencije u suprotnosti s Ustavom.

Zašto je ova važna i njene posljedice

Posljedice ove odluke obvezuju zakonodavca na izmjene Zakona o osobnoj asistenciji. Nužno je uvesti sustav individualizirane procjene stvarnih potreba te osigurati osobnu asistenciju i djeci, i osobama s najtežim invaliditetom, bez gornjih administrativnih „plafona“ i bez automatskog isključivanja zbog korištenja drugih oblika podrške.

Ova odluka potvrđuje da su naša upozorenja bila utemeljena, nužna i opravdana. Nastavljamo pratiti provedbu odluke i inzistirati na izmjenama zakona koje će osobnu asistenciju napokon učiniti pravom, a ne privilegijom. Ova odluka Ustavnog suda nije samo pravna pobjeda – ona je pobjeda majki koje godinama upozoravaju na nepravdu, a koje je resorni ministar javno omalovažavao i nazivao „ulicom“.

Mi smo majke, a ne „ulica“.
Mi smo roditelji djece s invaliditetom, skrbnice, njegovateljice i građanke koje su branile ustavna prava svoje djece onda kada je država zakazala.

Današnja odluka Ustavnog suda predstavlja i osobnu sramotu i izravnu političku odgovornost ministra koji je ignorirao stručna upozorenja, glas roditelja i upozorenja manjeg dijela civilnog društva koji se nije prodao, te branio zakon koji je sada proglašen neustavnim. Ministar je prekršio temeljna ustavna načela, a posljedice njegove politike snosile su upravo obitelji i djeca s invaliditetom.

Udruga Sjena
Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom

Ovim putem još jednom čestitamo članovima udruge Sjena na motivaciji, ustrajnosti i predanosti cilju. Vjerujemo da od njih svi možemo učiti.  Sažetak odluke Ustavnog suda, možete naći ovdje.