Terapija i pare

Naslov ovog teksta namjerno je ovako “vulgaran” jer o novcu se u kontekstu terapije rijetko govori. Gotovo svaki članak ili knjiga koje sam za potrebe ovog teksta konzultirala u nekom je trenutku povukao istu paralelu između statusa koji seksualnost i novac imaju u terapijskim sobama, često ubacujući u priču i Freudov citat koji kaže da: "…u radu s pacijentima, [analitičar] treba o novcu govoriti s istom onom neposrednom i otvorenom iskrenošću kakvoj želi poučiti [pacijenticu] u pitanjima koja se tiču seksualnog života" (Freud, prema Geistwhite 2000).

Pa iako se psihoanaliza, očekivano, puno bavila elaboracijom različitih aspekata simboličkog kapaciteta novca koje stoje u pozadini te tabuiziranosti (Murdin 2012, Carrington 2015) povezujući ga s dubokim silama poput srama, moći, kontrole, gađenja, pohlepe, ljubomore i agresije – često ubacujući u računicu i određene tjelesne elemente poput izmeta, kastracije i penisa – tema ovog teksta neće biti analiza afektivnog punjenja novca, već istraživanje različitih oblika koje novac poprima u terapijskim sobama. Jer, iako tabuiziran, novac se ondje itekako pojavljuje.

Za početak, novac je nužno utkan u svaki terapijski susret – ako već ne kao tema, onda svakako kao oblik financijske kompenzacije za tih 45 do 60 minuta koliko terapijska seansa obično traje. Upravo je ta naizgled jednostavna ekonomska transakcija – ti me plaćaš da ti pomažem, ja ti pomažem jer me plaćaš – podloga osnovne ambivalencije koja se nalazi u srži neobičnog statusa koji novac ima u psihoterapijskom settingu. S obzirom na to da se taj paradoks nalazi duboko zakopan u temeljima svakog terapijskog odnosa, najčešće neosviješten i neeskpliciran, on se lako može pretvoriti u određenu vrstu nevidljive prijetnje.

Stoga ovaj tekst pišem u namjeri da maknem barem dio te stigme koja se i dalje nadvija nad financijama unutar terapijskog konteksta jer, kao što to svi terapeuti dobro znaju, to što se pravimo da nečega nema, tome nečemu samo daje dodatnu snagu.

Novac kao financijska naknada za rad

Počnimo od najjednostavnijeg – terapija je profesionalna usluga koju, najčešće, jedna osoba pruža drugoj. Slično kao i popravljanje bojlera ili pravne konzultacije, i psihoterapija podrazumijeva specifičan set znanja i vještina koje se, barem u Hrvatskoj, stječu kroz višegodišnje obrazovanje koje, osim vremenskog, emotivnog i intelektualnog, podrazumijeva i značajno financijsko ulaganje. Naime, povrh tog
centralnog obrazovnog procesa, završavanje psihoterapijskog školovanja podrazumijeva i dugotrajnu osobnu psihoterapiju te superviziju što dodatno multiplicira sve prethodno navedene izdatke. I dok je afektivno-kognitivne resurse nemoguće kvantitativno izračunati, one financijske moguće je barem odokativno
odrediti pa se tako, prema nekim izračunima, iznos novčanog ulaganja potrebnog za stjecanje titule savjetodavne terapeutkinje ili psihoterapeutkinje u Hrvatskoj danas nalazi u rasponu između 15 i 25 tisuća eura.

Za razliku od nekih drugih oblika školovanja, u Hrvatskoj trenutno ne postoji nijedno psihoterapijsko školovanje koje je besplatno. Sjedanje u stolicu terapeutkinje, odnosno, obuvanje terapeutovih cipela podrazumijeva, da se vratimo na onu vulgarnost s početka teksta, stvarno puno para. Kada te pare zbrojimo s neminovnostima kapitalističkog sustava u kojem živimo, dobivamo vrlo jasan rezultat koji govori o nužnosti naplate navedene usluge.

Novac kao dio profesionalnog okvira

Novac je jedan od bitnih markera profesionalnosti terapijskog odnosa te predstavlja važnu liniju demarkacije između tog i drugih odnosa u našem životu. Naravno, to ne znači da terapijski susreti koje ne plaćamo nisu profesionalni, jer terapeuti koji rade u sustavu javne skrbi također primaju naknadu za svoj rad, samo po drugoj liniji. Terapeuti koji rade volonterski najčešće su (ali ne isključivo) još uvijek u procesu edukacije i na taj način stječu iskustvo koje im je prijeko potrebno da postanu certificirani. No, u svim navedenim slučajevima postoji neki oblik naknade za obavljeni rad i njegovo je postojanje iznimno bitno jer izmješta terapijski savez iz sfere neobvezatnosti i smješta ga u sferu odgovornosti.

Novac kao terapijska tema

Naravno, novac se u terapiji često pojavljuje i kao „obična“ tema, uz bok drugim temama koje klijent/ice donose u terapiju. Klijent/ice tako sa svojim terapeut/kinjama dijele svoje brige, fantazije, želje i strahove o vlastitim prihodima, dugovima, troškovima i financijskom statusu – često uz pratnju nekog oblika srama, nesigurnosti ili ljutnje. Literatura obiluje primjerima iz prakse koji demonstriraju značenjsku i afektivnu slojevitost novca na terapijskom kauču, posredstvom njegove vezanosti za sve one emocije koje sam spomenula u uvodu. Novac je neizostavan te je krucijalni aspekt naše fizičke egzistencije. Osim toga je usko vezan uz našu percepciju vlastite vrijednosti stoga ne čudi da zadire tako duboko u naše najranjivije dijelove.

Novac kao sadržaj (kontra)transfera

Novac je upravo zbog svoje tabuiziranosti, afektivne bremenitosti te duboke vezanosti za osjećaj vlastite vrijednosti, iznimno plodno tlo za rasplamsavanje različitih transfernih i kontratransfernih silnica. Situacije poput one u kojoj klijent terapeutu donosi bocu skupog vina na poklon, u kojoj dugogodišnja klijentica neočekivano ostaje bez primanja te si ne može više priuštiti odlazak na terapiju ili u kojoj dugogodišnji klijent prekasno otkaže susret iz upitnih razloga, primjeri su situacija koje lako mogu postati podloga za aktivaciju transfernih i kontratransfernih procesa u kojima se financijska razmjena prestaje doživljavati samo kao „nevina“ transakcija i lako postaje mjesto projekcija ranijih odnosa i emocionalnih reakcija. Naravno, odgovornost za prepoznavanje tih procesa leži na terapeutima koji moraju biti svjesni da svaka financijska transakcija u terapijskom settingu otkriva način na koji njihovi/e klijenti/ce doživljavaju novac, ali pritom ne smiju zaboraviti da isto vrijedi i za njih.

Naime, kako navodi Hirsch, pomagačke profesije često poriču da u značajnoj mjeri imaju osobne potrebe za prepoznavanjem, moći i statusom. Iz tog razloga često vlastitu ambiciju i pohlepu „projiciraju na one 'loše' druge u različitim profesijama“ (Hirsch 2012, str. 17). To lako dovodi do razvoja određenog oblika moralne superiornosti koja „često prikriva ono što je zapravo osjećaj slabosti i inferiornosti u odnosu na one koji zarađuju znatno više ili imaju veću društvenu moć i status“ (Hirsch 2012, str.17). Jasno je da isto vrijedi i za obrnute situacije, u kojima terapeut/kinja nesvjesno potencira vlastiti altruizam te njegova ili njezina skromnost i velikodušnost zapravo prikrivaju osjećaj nadmoći nad klijent/icama lošijeg financijskog statusa.

U oba slučaja postoje velike šanse da terapeutov share projekcija ostaje neprepoznat i neobrađen što lako može dovesti do toga da se nepozvan uvuče u druge dijelove terapijskog rada. Stoga je iznimno važno da terapeut/kinja u svakom trenutku bude svjesna različitih rukavaca vlastitog odnosa prema novcu – ne kako bi taj odnos neutralizirao/la, jer to je nemoguće, već kako bi bio svjesan/na svih njegovih odjeka i refleksija.

Novac kao marker klasne nejednakosti

Ukratko i bez okolišanja: terapija je skup sport. Trenutna cijena jednog terapijskog susreta u Hrvatskoj s licencirani/om terapeutom/kinjom kreće se između 50 i 70 eura, dok edukanti/ce naplaćuju između 30 i 50 eura. I dok u inozemstvu neki terapeuti/kinje njeguju tzv. sliding scale praksu koja podrazumijeva prilagođavanje cijene financijskim mogućnostima klijenata, kod nas ta praksa nije zaživjela pa tako osobe s nižim primanjima ili ostaju zakinute za terapiju ili se obraćaju javnom sustavu koji ne može održati ritam najčešće potreban za kvalitetan terapijski rad. U nekim uređenijim (čitaj: bogatijim) zemljama od naše, zdravstveni sustav nešto bolje funkcionira pa su terapijske usluge nešto dostupnije, dok je u nekim drugima, manje uređenima, situacija još gora.

I dok je ovaj narativ o skupoći terapije dobro poznata priča i predstavlja jednu od najčešće upućivanih kritika terapiji kao takvoj, ono što se u tom narativu zaboravlja jest da novac nije samo prepreka za sjedanje na klijentovu stranu kauča, već je i ogromna prepreka za sjedanje na terapeutovu stranu kauča. Terapija je tako iznimnio klasno obilježena s obje strane kauča i nalazi se visoko iznad klasnog stropa koji onima koji nisu viša srednja klasa (eng. upper-middle) ili viša klasa (eng. upper-class) brani pristup u taj ekskluzivan klub. Osim što se ovaj aspekt financijskog elitizma reflektira na dostupnosti terapijskih usluga, on se reflektira i na brojna uvjerenja koja vladaju terapijskim poljem. Ona se tiču generalnog odnosa naših psihičkih i društvenih identiteta te načina na koje se društvene strukture upisuju u naše emotivne procese.

Tako nas sljepoća terapije prema materijalnim i strukturnim aspektima našeg bivanja vraća na početak ovog teksta i savršeno se nadopunjuje sa prešućivanjem novčanih tokova u terapijskom settingu. Iz toga postaje jasno da novac u terapijskom kontekstu ne nestaje zato što je nevidljiv, nego zato što biva aktivno potisnut. Imajući ovaj aspekt na umu, postaje nam jasno da je inzistiranje na neutralnosti novca zapravo dio klasnog simboličkog nasilja jer prikriva činjenicu da ekonomski uvjeti uvijek strukturiraju dostupnost, trajanje, ali i sadržaj svakog terapijskog odnosa odnosno određuju tko si, kada i pod kojim uvjetima može priuštiti odlazak na terapiju, a tko ostaje zakinut za takav oblik rada na sebi.

Izvori: