Neki ga nazivaju ocem seksualne revolucije i osnivačem seksologije, dok ga drugi nazivaju perverznjakom i zločincem poput Mengelea. Dr. Alfred Charles Kinsey bio je američki biolog, profesor entomologije i zoologije te seksolog. 1947. godine osnovao je Institut za seksualna istraživanja na Sveučilištu Indiana koji je danas poznat kao Kinseyjev Institut.

Od žučnih osa do ljudske seksualnosti

Alfred Kinsey rodio se u New Jerseyu 1894. godine. Na Sveučilištu Bowdoin, Brunswick, Maine završio je biologiju i psihologiju, a zatim je na Sveučilištu Harvard doktorirao biologiju 1919. godine. U 20-im godinama prošlog stoljeća počinje karijeru kao asistent profesoru zoologije na Sveučilištu Indiana gdje se sljedećih 20 godina bavi žučnim osama. Iako je sa svojim istraživanjima i otkrićima novih vrsta razvio solidnu akademsku reputaciju i postao profesor na Sveučilištu u Indiani, Kinsey je bio razočaran što nije dobio ponude na prestižnijim američkim sveučilištima.

1938. godine, potaknut peticijom udruge studentica, učinio je neobičan preokret u svojoj karijeri - pristaje voditi kolegij zvan "Brak i obitelj". Njegova su predavanja uključivala različite teme poput biologije seksualne stimulacije, mehanizme snošaja i tehnike kontracepcije začinjene njegovom osudom represivnih zakona i društvenih stavova. Misija mu je bila zamijeniti zastarjela viđenja normalnog seksualnog ponašanja u nekonvencionalno viđenje da "gotovo sve takozvane seksualne perverzije spadaju u raspon biološke normalnosti". Studenti su entuzijastično prihvatili njegova predavanja te je broj upisanih studenata na njegov kolegij do 1940. porastao na 400.

Njegov se istraživački fokus također potpuno promijenio te je s istraživanja varijacija žučnih osa prešao na varijacije u ljudskom seksualnom ponašanju. Započeo je intervjuirajući studente sa svojeg kolegija o njihovoj seksualnoj povijesti. Neradnim danima provodio je slične intervjue u obližnjim zajednicama, pa i u drugim gradovima. Ubrzo je dobio istraživačku potporu od Nacionalnog istraživačkog vijeća i Zaklade Rockefeller, što mu je omogućilo geografsko proširenje svojeg istraživanja i osnivanje Instituta za seksualna istraživanja.

Nalazi i kontroverze

Uz pomoć koautora i kolega 1948. godine Kinsey objavljuje svoje prvo veliko djelo "Seksualno ponašanje muškaraca" (engl. "Sexual Behaviour in the Human Male"), a 5 godina kasnije objavljuje drugo veliko djelo "Seksualno ponašanje žena" (engl. Sexual Behaviour in the Human Female). U njima su sadržani podaci o ljudskom seksualnom ponašanju dobiveni na preko 11.000 pojedinaca. Knjige su ubrzo nakon objavljivanja postale bestselleri, što je bilo vrlo neobično za znanstveno-stručnu literaturu prepunu statističkih analiza, tablica i grafova. Ipak, s obzirom na to da je dokumentirana stvarna praksa ljudi koja je značajno odudarala od tadašnjih socijalnih stavova, ne čudi toliko da su knjige postale medijska senzacija.

Kinsey je u svojoj knjizi "Seksualno ponašanje žena" prvi raskrinkao mit o postojanju vaginalnog orgazma kod žena, koji su kasnije potvrdili Virginia Johnson i William Masters, dokazujući da svaki orgazam kod žena potječe iz klitorisa. Osim toga, jedan od najzanimljivijih nalaza bio je postotak pojedinaca koji su imali homoseksualna iskustva. No, prije otkrivanja postotka važno je napomenuti da su Kinsey i njegovi kolege koristili novi pristup u objašnjavanju ljudske seksualnosti i upotrebljavali stupnjevitu skalu kako bi definirali seksualnost pojedinca. Prije Kinseyja generalno je uvjerenje bilo da su ljudi nužno ili heteroseksualni ili homoseksualni. Umjesto ovakvog binarnog pristupa, Kinsey je predložio seksualnost na kontinuumu, gdje su pojedinci rijetko isključivo heteroseksualni ili homoseksualni, već mogu biti, primjerice, dominantno heteroseksualni, ali usputno i homoseksualni. Rezultati su pokazali da je čak 37% američkih muškaraca imalo barem jedno homoseksualno iskustvo, a 10% ih izjavljuje da su bili isključivo homoseksualni barem 3 godine života između 16. i 55. godine. Prevalencija homoseksualnosti među ženama pokazala se dosta manjom u odnosu na muškarce - i to od 2% do 6%.

Kao djela koja osporavaju konvencionalna uvjerenja o seksualnosti i raspravljaju o temama koje su do tada smatrane tabuom, nisu zaobišla kritike generalne populacije, ali ni znanstvene zajednice. Najupečatljivija kritika došla je od jednog religijskog vođe s Katoličkog Sveučilišta, Mauricea Sheehyja, koji je izjavio da je "Seksualno ponašanje muškaraca" kao djelo "najanti-religijska knjiga toga doba". S druge strane, znanstvenici su se usmjerili na Kinseyjevu metodologiju, točnije na uzorak ispitanika. Iako je uzorak bio poprilično velik, značajan dio ljudi činila je zatvorska populacija odnosno seksualni prijestupnici. Osim toga, psiholog Abraham Maslow istaknuo je da Kinsey nije uzeo u obzir pristranost volontera, tj. specifični uzorak ljudi koji je pristao sudjelovati u istraživanju tabu tema i zaključio je da njegov uzorak nije reprezentativan za generalnu američku populaciju.

Najveću su kontroverzu izazvala Kinseyjeva istraživanja o ranom seksualnom razvoju i aktivnostima. U prvoj su knjizi navedeni nalazi o postojanju orgazma prije adolescencije, koji su dobiveni intervjuiranjem seksualnih prijestupnika tj. pedofila. Kinseyja su zbog ovoga optužili da potiče pedofiliju i zlostavljanje djece, a neki su se usudili i njega samog nazvati pedofilom. Jedna od njih bila je i američka konzervativna aktivistica Judith Reisman koja je posvetila veliki dio života kritiziranju i osudi Kinseyjevih djela i nasljeđa. Judith je 2014. godine došla i u Zagreb na Filozofski fakultet Družbe Isusove pričati o tome da je Kinsey bio pedofil te je pokrenula inicijativu da se Kinseyjev Institut za istraživanje spolnosti, roda i reprodukcije izbaci iz UN-a. Iz Kinseyjevog Instituta osporavaju tvrdnje da je Kinsey poticao zlostavljanje djece ili da je sam bio zlostavljač.

Nakon objavljivanja obiju knjiga napad na Kinseya dosegao je tu razinu da je pokrenuta kongresna istraga njegove financijske potpore. Zaklada Rockefeller je ubrzo nakon toga prekinula financiranje smatrajući da je Kinseyjev financijski uspjeh dovoljan da nastavi bez njihove potpore. Sva kontroverza izazvana njegovim djelima i neizvjesnost o budućnosti Instituta Kinseyja je koštala zdravlja. Borio se s bolešću srca te je nakon kratke hospitalizacije zbog upale pluća umro u 62. godini u Bloomingtonu 1956. godine.

Prema njegovom vlastitom mišljenju Kinseyjevo glavno nasljeđe predstavlja uvođenje znanstvene strogosti u istraživanje ljudske seksualnosti, no mnogi će se složiti da je za sobom ostavio puno više. Njegova su djela ukazala na normalnost seksualne raznolikosti, na normalnost masturbiranja, seksa prije braka i homoseksualnosti te snažno utjecala na socijalne i kulturalne vrijednosti SAD-a, ali i šire. Njegov je biograf, James H. Jones, istaknuo: "Kinsey nije bio samo znanstvenik; bio je reformator koji se želio riješiti svojih osobnih seksualnih demona, dok je u isto vrijeme revolucionirao represivno društvo u kojem je odrastao."

Izvori