Kada se nađemo pred nekim izazovom, bilo da se radi o dugoročnijem pothvatu poput učenja za jako važan ispit ili nečega trenutnog poput preskakanja potoka tijekom šetnje, javlja se ono pitanje - "Mogu li ja ovo?" Ova procjena koliko efikasno možemo djelovati u određenom kontekstu i koliko efikasno možemo koristiti svoje kognitivne resurse odnosi se na koncept samoefikasnosti.
Konstrukt samoefikasnosti, koji je još 70-ih godina predstavio Albert Bandura, od velike je važnosti za naše funkcioniranje. Naime, kako bismo funkcionirali u svakodnevnim situacijama, potrebna nam je relativno točna procjena vlastitih mentalnih i fizičkih kapaciteta. Ne bi bilo zgodno kada bismo svaki dan zagrizli više nego što možemo prožvakati. S druge strane, podcjenjivanje svojih kapaciteta je, također, problematično jer može dovesti do nepotrebnih ograničenja i propuštanja prilika za osobni i profesionalni rast i razvoj.
Kroz dugogodišnje istraživanje ovog koncepta različiti autori zaključuju da točna ili malo precijenjena percepcija vlastitih sposobnosti omogućava izbor ciljeva koji su nam izazovni, ali dostižni, i čije ostvarenje dovodi do osjećaja zadovoljstva, što dugoročno ima pozitivne posljedice na razvoj pojedinca. Točnije, prema Kardumu i suradnicima (2018) :
"Osobe s višom percipiranom samoefikasnošću spremnije ulaze u izazovne situacije, u njih ulažu više napora, ustrajnije su i lakše podnose tjelesne i emocionalne neugodnosti."
Prema tome, način na koji vidimo svoju mogućnost da nešto napravimo utječe na izbor aktivnosti, naš trud i ustrajanje u tome. Kada se nađemo u situaciji u kojoj se osjećamo kompetentno, drugačije se ponašamo i drugačije nam misli prolaze umom nego u suprotnoj situaciji. Sjetite se ispita na koji ste došli spremni i onoga gdje ste se nadali prolazu "ako bude sreće". Povezano s tim, na spomenutim ste ispitima vjerojatno doživjeli različite emocije. Sumnja u vlastitu sposobnost suočavanja ili odrađivanja nekog zadatka može dovesti do osjećaja straha i anksioznosti, dok u drugim situacijama možemo doživjeti pozitivno uzbuđenje oko vlastite izvedbe. Općenito, možemo reći da percipirana samoefikasnost utječe na mišljenje, motivaciju, emocije i emocionalno uzbuđenje pojedinca.
Koliko samoefikasnosti imamo?
No, možda se pitate otkud uopće znamo jesmo li dobri u nečemu. Jednako je važno pitanje možemo li mijenjati te izvore informacija, a tu imamo dobre vijesti za vas. Međutim, valja prvo napomenuti da samoefikasnost nije jedna generalizirana predispozicija za naše cjelokupno djelovanje. Svi mi imamo niz procjena samoefikasnosti za različita područja, od kojih jedna (npr. samoefikasnost držanja javnog predavanja) može biti visoka, dok druga (preskakanje 2 m visine s motkom) može biti niska. Čak i unutar istog područja možemo razlikovati samoefikasnost ako ju seciramo. Na primjer, možda mislite da vam predavanje kolegama na faksu ne predstavlja problem, ali ne biste htjeli da su vaši roditelji ili stručnjaci iz tog područja u publici.
Ipak, generalizirana samoefikasnost postoji i često ju zovemo općom samoefikasnosti. Ona se odnosi na to koliko mi općenito vjerujemo da imamo sposobnosti adekvatne za suočavanje s novim i izazovnim situacijama, kao i za savladavanje poteškoća. Često mjerena Skalom samoefikasnosti od 10 ili 20 pitanja, ova uvjerenja su pokazala zanimljive korelacije tijekom godina istraživanja. Prema sumiranju nalaza Karudma i suradnika samoefikasnost je, između ostalog, negativno povezana s usamljenošću, depresijom, anksioznošću, pesimizmom, niskim samopoštovanjem i bespomoćnosti. Nasuprot tome, samoefikasnost je pozitivno povezana s nizom karakteristika koje se vrednuju pozitivno, kao što su samopoštovanje, motivacija postignuća, vjerovanje u unutarnju kontrolu nad ishodima i optimizam, kao i sa sklonošću da se stresne situacije doživljavaju izazovnima više nego prijetećima. Čini se da je iznimno poželjno imati bolju percepciju samoefikasnosti. No, odakle ju crpimo?
Izvori samoefikasnosti
Prema samom autoru konstrukta samoefikasnosti, i kasnijim potvrdama autora, najčešće govorimo o četiri važna izvora koji utječu na našu procjenu vlastite samoefikasnosti.
Vlastito iskustvo
Najvažniji izvor samoefikasnosti je vlastito iskustvo u istim ili sličnim situacijama u prošlosti. Ako smo neki zadatak riješili bez većih poteškoća ranije, vrlo vjerojatno nećemo biti u velikom strahu od neuspjeha pri ponovnom susretu sa zadatkom ovog tipa. Ovdje je važno obratiti pažnju i na druge faktore, poput razlika između situacija. Naime, raniji neuspjeh vam može sniziti procjenu samoefikasnosti i tako putem straha i anksioznosti dovesti do slabijeg rezultata. Tu je važno usmjeriti se na napor i trud koje smo (eventualno) uložili u pripremu za novu situaciju. Na taj način misli poput "Nisi uspio ni prošli put.", "Svi će ti se smijati." i sl. valja dobro evaluirati i poput detektiva gledati što je sve drugačije ovaj put te zašto nas jedan neuspjeh nije osudio na doživotnu propast. Osim toga, svaka vještina ima svoju krivulju učenja te se ne smijemo obeshrabriti ako nismo automatski dobri u nečemu.
Vikarijsko iskustvo
Ne moramo sve proći na vlastitoj koži - nešto se da naučiti i iz tuđeg iskustva. Iz tog će razloga samo opažanje drugih kod (ne)uspjeha u nekoj aktivnosti ili zadatku utjecati i na vlastiti osjećaj samoefikasnosti pri izvedbi. Ovaj efekt je to jači što je pojedinac sličniji nama po karakteristikama važnima za izvođenje tog zadataka. Točnije, prema našoj procjeni njihovih karakteristika. Misao poput: "Joj, pa Ivana je jako pametna, a upravo je pala usmeni. Bolje da ni ne idem tamo." valja zamijeniti konstruktivnijom misli za vas. Možda se ovaj puta Ivana nije pripremila zbog nekih okolinskih faktora. Iako je jako bistra prema vašem mišljenu, sama inteligencija neće naučiti 700 stranica metodologije.
Persuazija
S razlogom se kaže da je publika 12. igrač u nogometu, odnosno da je socijalna podrška, također, važan izvor vjerovanja da možemo nešto napraviti. Sama nazočnost drugih je, doduše, kompleksna varijabla koja može utjecati na izvedbu na više načina. Opći konsenzus istraživanja jest da ona može olakšati izvedbu jednostavnih zadataka i onih koje obavljamo automatski, dok može narušiti izvedbu slabije uvježbanih i kompleksnih zadataka, kao što objašnjava model Mansteada i Semina iz 1980-e. Stoga, bitno je razlikovati samu prisutnost drugih i postojanje okoline koja će vas uvjeriti da možete nešto učiniti. Dobar primjer su, nažalost, grupe vršnjaka koje vas uvjere da možete napraviti neku vratolomiju i sve što nakon toga ostane je viralni video vas kako padate u potok koji, ipak, niste preskočili.
Fizičko i emocionalno stanje
Umor, iscrpljenost, neispavanost, stres, potresenost, ljutnja itd. mogu utjecati na našu uspješnost u nekom zadatku. Zato je prije ulaska u neki izazov konstruktivno napraviti lagani "scan" našeg trenutnog stanja. No, jednako je važno da u budućnosti, kada budemo gledali neko neuspješno iskustvo, pogledamo i ove moguće uzroke našeg rezultata te tako spriječimo da se niska samoefikasnost generalizira samo zato što smo noć prije spavali 2 sata i bili emocionalno iscrpljeni zbog prekida s partnerom dan ranije.
Nadamo se da će vam poznavanje konstrukta samoefikasnosti, kao i izvora koje koristimo u procjeni vlastite sposobnosti suočavanja, pomoći u budućim izazovima!
Izvori i daljnje čitanje:
Bandura, A. (2014). Exercise of personal agency through self-efficacy mechanism. U: R. Schwarzer (ur.), Self-efficacy: Thought control of action (str. 3-38). New York: Routledge.Higgins, T.E. i Scholer, A.A. (2008). When is personality revealed? A motivated cognition approach. U: O.P., John, R.W., Robins, L.A., Pervin (ur.), Handbook of personality: Theory and research (str. 182-207). New York: The Guilford Press.
Kardum, I., Hudek-Knežević, J., & Krapić, N. (2018). Efekti i mehanizmi djelovanja samoefikasnosti na tjelesno zdravlje. Klinička Psihologija. 11(1-2).
Manstead, A. S. R., & Semin, G. R. (1980). Social facilitation effects: Mere enhancement of dominant responses?. British Journal of Social and Clinical Psychology, 19(2), 119-135.
