Publika kao 12. igrač u jednoj nogometnoj utakmici itekako može utjecati na učinkovitost igrača, a posljedično i na rezultat igre. Zbog koronavirusa prošla je sezona završila u dosad neviđenoj atmosferi na praznim stadionima na kojima su eventualno bile grafike publike i nasnimljen zvuk navijanja kako bi gledateljima s malih ekrana doživljaj gledanja utakmice bio iole sličan onome na što su navikli. Međutim, sportaši na terenu, koji nisu ni vidjeli ni čuli mnoštvo navijača, imali su potpuno drugačije iskustvo igranja što se moglo odraziti i na neka njihova ponašanja.
Kao jedan od primjera drugačijeg ponašanja igrača mogle bi poslužiti njihove reakcije na zabijen gol. Kada bi se zabio gol, igrači nisu gledali prema publici i slavili zajedno s navijačima kao što to inače često čine, već su se okretali jedni prema drugima i slavili sa suigračima iz tima. Iako se radi tek o vlastitom opažanju, ovo bi bila zanimljiva istraživačka tema u psihologiji sporta koja se tek treba istražiti. Reakcije na zabijene golove pobjedničke ekipe Premier lige prošle sezone možete pogledati ovdje i sami vidjeti promjene reakcija igrača na zabijene golove sa i bez publike.

Publika u sportu može djelovati (ne)motivirajuće na igrače kroz nekoliko psiholoških efekata i time mijenjati njihova ponašanja. U situaciji kada publike nema, postoji mogućnost da se ti efekti gube ili drugačije djeluju, što onda djeluje na motivaciju igrača, njihovu kvalitetu igre i posljedično na rezultat. Važno je napomenuti kako je motivacija povezana s ponašanjem, ali ne može ga u potpunosti definirati, a time ni predvidjeti. Stoga su podaci iz ovog osvrta tek moguća objašnjenja ponašanja, ali i motivacije nogometaša tijekom igranja utakmica bez gledatelja, što bi se tek trebalo provjeriti psihološkim istraživanjima.

Igra na domaćem terenu

Prema analizama koje prenosi Tifo Football, pokazalo se da igra na domaćem terenu donosi u prosjeku više golova za domaću ekipu nego za gostujuću. Postoje tri faktora koji utječu na ovu prednost: putovanje, poznatost i navijači.
Istraživanja pokazuju kako putovanja na utakmicu u drugi grad ili državu mogu umoriti igrače i na taj način smanjiti njihovu efikasnost na terenu. Međutim kroz vrijeme, sa sve ugodnijim načinima putovanja, efekt putovanja se smanjuje.
Poznatost terena kao jedan od faktora teško je psihološki izmjeriti te postoji mali broj uzorka igara na neutralnim terenima, što onemogućuje donošenje valjanih zaključaka o ovom efektu.
Međutim, dokaza u prilog postojanja efekta navijača ne manjka. Rezultati istraživanja pokazuju kako je na drugoligaškim utakmicama, na kojima je prosječno 1000 navijača, u usporedbi s prvoligaškim na kojima je 40000 navijača, prednost na domaćem terenu dvostruko manja. Odnosno, drugoligaši su na domaćem terenu zabili 18% više golova od gostujućih ekipa, dok su prvoligaši zabili čak 41% više golova od gostujućih ekipa. Tijekom 40 utakmica koje su se odigrale bez navijača od 2004. do 2015. godine, prednost u zabijenim golovima za domaću ekipu bila je tek 15%, s tim da su zapravo domaće ekipe u navedenim utakmicama imale ukupno 14 pobjeda i 14 poraza. Ovakvi rezultati pokazuju da većinu efekta prednosti na domaćem terenu možemo pripisati upravo navijačima. Kako navijači imaju toliko velik utjecaj na igrače, a posljedično i na rezultat, možemo objasniti psihologijom.

Socijalna facilitacija

U Akcijskoj teoriji, Zajonc (1965) je predstavio ideju da prisustvo publike utječe na izvedbu tako što povećava njenu točnost. Odnosno, amateri će pred publikom biti pod stresom, što će smanjiti kvalitetu njihove izvedbe, a profesionalcima će taj nalet adrenalina doprinijeti izvedbi i bit će još uspješniji nego u situaciji bez publike. U kontekstu profesionalnih nogometaša, možemo reći kako bi publika prema ovoj teoriji trebala povećati kvalitetu izvedbe, odnosno rekli bismo da će doći do socijalne facilitacije. U situaciji kada publike nema, možemo pretpostaviti kako neće doći do poticaja za izvanrednu izvedbu, kao što bi bilo moguće u situaciji s punim stadionom navijača.

Povratna informacija o učinku

Prema Modelu karakteristika posla (Hackman i Oldham, 1974), motivacijski potencijal posla čine 3 glavna psihološka stanja između kojih se nalazi i poznavanje rezultata svog rada, odnosno specifičnije, dobivanje učestale povratne informacije o vlastitom učinku. Kada vidimo konačni rezultat svog posla, motiviraniji smo da ga kvalitetno i radimo. Povratna informacija o učinku nogometnim igračima i trenerima može biti osvajanje prvenstva, poredak na tablicama, pobjeda utakmice ili pak neposredne reakcije igrača na stadionu. Tijekom pandemije gubi se upravo ova zadnja vrsta neposredne povratne informacije koja bi mogla utjecati na motivaciju igrača, ali i trenera. U ožujku je Pep Guardiola, trener Manchester Cityja, za The Guardian izjavio:

“I would prefer not to play games without people watching. It doesn’t make any sense to play professional football without the people, because they are the ones we do it for.”

Iz njegove izjave možemo vidjeti koliko je njemu osobno, a pretpostavljamo i ostalima koji se nalaze na terenu u praznom stadionu, ova vrsta povratne informacije važna.

Uzevši navedene psihološke faktore u obzir, možemo pretpostaviti kako je s praznim stadionima došlo i do razlike u motivaciji igrača, kvaliteti igre i rezultatima. Pozitivno u ovoj negativnoj situaciji svakako je to što su svi timovi bili u istom položaju.

Izvori:

Hackman, J. R. i Oldham, G. R. (1974). The job diagnostic survey: An instrument for the diagnosis of jobs and the evaluation of job redesign projects. Department of Administrative Sciences: Yale University.

Zajonc, R. B. (1965). Social facilitation. Science, 149(3681), 269-274.