Biblioterapija - više od čitanja knjiga za samopomoć

Zbog iznimne praktičnosti i dostupnosti različite psihološke literature popularnost knjiga za samopomoć stabilna je kroz vrijeme. Iz istog razloga mnogim psihoterapeutima knjige predstavljaju zgodnu „domaću zadaću“ kojoj se klijenti mogu okrenuti kako bi sami saznali potrebne informacije i samostalno stekli detaljniji uvid u teme koje se obrađuju. Pojam "biblioterapija" nadilazi značenje knjiga za samopomoć i najbolje se može shvatiti kao tzv. kišobran-termin koji obuhvaća različite vrste knjiga s terapijskim učinkom.

Odnos knjiga i terapije

Biblioterapija postoji otkad postoji i pismo. U antičkoj Grčkoj je iznad ulaza u knjižnicu u Tebi pisalo da je to „mjesto izlječenja duše“ te su ljudi instinktivno prepoznavali moć priča, ne samo u svrhu zabave ili informiranja, već kao izvor utjehe i vodstva. Sam termin skovao je Samuel Crothers, esejist i svećenik, koji je u svojem članku objavljenom u časopisu Atlantic Monthly 1916. pisao o pozitivnim učincima relevantnih knjiga na medicinski ili psihološki tretman. Književnost upravo i počiva na činjenici da uživljavanjem u nešto što je druga osoba napisala, bilo da je riječ o poeziji ili prozi, izazivamo kod sebe stvarne efekte, maštamo i mijenjamo se emocionalno i ponašajno. Dakle, ukratko, komunikacija pisanim putem ljudima je omogućila da prenesu poruke i vlastite doživljaje drugima te na taj način postavila temelje modernoj ciljanoj upotrebi knjiga za osobni rast i napredak, poznatijih kao knjige za samopomoć (eng. self-help literature).

Budući da je jedan od ciljeva svake terapije proširenje znanja o sebi i terapijskom procesu, stjecanje uvida i/ili izazivanje promjena koje pozitivno utječu na dobrobit klijenta, ne iznenađuje da se mnogi terapeuti oslanjaju na knjige kao sredstvo kojim osoba samostalno nastavlja terapijski proces izvan samog tretmana, što ujedno štedi vrijeme i daje više prostora terapeutima za rad jednom kad osoba stekne temeljna znanja kojima raspolaže zahvaljujući knjigama. Knjige samopomoći temelje se na nastojanju da se osobama pomogne tuđim iskustvom ili znanjem kao izvorom vodstva kroz vlastite probleme. Biblioterapija obuhvaća i navedeno, ali podrazumijeva da literatura izaziva pozitivne efekte kod čitatelja neovisno o tematici (čime nadilazi značenje knjiga samopomoći).

Što je zapravo biblioterapija?

Najčešća „tekuća“ definicija ovog termina je pospješenje ili facilitiranje psihološkog rasta i zacjeljenja putem čitanja. Biblioterapiju je bolje shvaćati kao općenitiji koncept, radije nego samostojeću rigorozno definiranu terapijsku metodu. Ponekad je to jednostavno davanje knjiga „na recept“ studentu, klijentu ili pacijentu kako bi pročitali nešto sa svrhom dobivanja potrebne pomoći, a češći slučaj jest podupiranje napretka kod osobe biblioterapijom kroz neku interakciju s drugom osobom (obično terapeutom) koja pomaže ili vodi klijenta u čitanju, u nekoj situaciji savjetovanja ili u grupi ljudi koja ima slične probleme pa zajedno čitaju i raspravljaju o danom tekstu.

Biblioterapiju na sličan način možemo, a učestalo to i činimo, prakticirati i na samima sebi, čitajući knjige koje nam podižu raspoloženje ili tražeći savjet i inspiraciju u nošenju sa životnim teškoćama. Također, biblioterapija obuhvaća sve moguće žanrove jer je u središtu ove terapije efekt koji čitanje izaziva kod osobe, a ne sam sadržaj teksta, pa se na isti način prilagođava čitačima i njihovim potrebama (najčešće slikovnice i stripovi za djecu, kratke priče za osobe s neurološkim oštećenjima i slično).

Dvije grane biblioterapije

Razvojna biblioterapija uglavnom se koristi u zajednici ili u edukativom okružju, kako bi djeci i odraslima pomogla u nošenju s učestalim životnim teškoćama i podrazumijeva različite oblike popularnih knjiga za samopomoć. Primjerice, Gregory i Vessay navode da medicinske sestre (iz školske medicine) mogu biblioterapijom pomoći djeci s problemima zlostavljanja, a Frieswijk i sur. demonstrirali su kako biblioterapija može pozitivno utjecati na tzv. „self-care“ ponašanja, odnosno brigu o sebi, kod ranjivijih osoba starije životne dobi kojima time umanjuje vjerojatnost potrebe za budućom institucionalizacijom.

Klinička ili terapeutska biblioterapija odnosi se na korištenje knjiga u sklopu profesionalnog terapijskog konteksta kako bi se tretirao dijagnosticirani poremećaj ili umanjio negativan utjecaj koji dijagnosticirani emocionalni, psihički ili fizički poremećaj ima na život pojedinca. Terapeutska biblioterapija najčešće se koristi kao dodatak tradicionalnim medicinskim ili psihološkim terapijama. Primjerice, jedno novije istraživanje navodi da čitanje poezije može doprinijeti smanjenju anksioznosti i PTSP-a kod osoba koje se oporavljaju od srčanog udara.

Međutim, biblioterapija može se koristiti i kao samostalan pristup te je, sudeći prema istraživanju iz 2004., jednako učinkovita kao i kratkotrajne psihoterapijske sesije (12-20 susreta) u smanjenju depresivnih simptoma kod odraslih (prosječne dobi od 68 godina), koji zadovoljavaju dijagnostičke kriterije depresije. Trajanja biblioterapije (čitanje knjige "Feeling Good") i individualne kognitivne terapije u istraživanju određena su u skladu s prosječnim trajanjem terapija u praksi (individualna psihoterapija trajala je jednom dulje od biblioterapije) te je već po završetku biblioterapije, nakon 4 tjedna (a s tim i prve polovice kognitivne terapije), ustanovljeno da među učincima dviju terapija na depresivne simptome nema razlike te da su podjednako učinkovite u smanjenju depresivnih simptoma, a spomenuti efekti su se održali i u procjenama koje su uslijedile!

Zašto je ova terapija djelotvorna?

Najveći problem u evaluaciji biblioterapije potječe iz činjenice da sam terapijski proces ili bivanje u grupi za podršku možda dovodi do značajnih promjena kod osobe, ali čini se da njezin samostalni doprinos nije zanemariv. Osobe koje prakticiraju biblioterapiju u svojem radu navode da ona djeluje kroz tri važna psihoterapijska stadija, a to su identifikacija, katarza i uvid. U prvom se stadiju čitatelj povezuje s likom (ili više njih) u tekstu, identificirajući se s njihovim problemima i ciljevima. Katarza proizlazi iz čitateljeva praćenja priče o likovima, kroz koju sa sigurne pozicije proživljava emocije, osobne borbe i nadu koju doživljava netko u priči, sve do samog završetka. Uvid se očituje u svjesnom prepoznavanju sličnosti među likovima i/ili situacijama u tekstu s okolnostima i vlastitom situacijom kod osobe koja čita te u naknadnoj odluci da se ideje ili lekcije iz teksta primijene na čitateljeve misli i ponašanje.

Neki istraživači spominju i četvrti stadij prema kojem tekst pomaže čitateljima da shvate kako nisu sami, kako mnoge osobe dijele slične probleme i brige i pronalaze način kako ih razriješiti, eng. universalization. U ovom pogledu, ishodi biblioterapije slični su onima grupne terapije.

Dobrobiti biblioterapije

Većina istraživanja na ovu temu provedena je iz anegdotalne perspektive pojedinih slučajeva, opisujući programe koji ju koriste ili načine kako je terapeuti uklapaju u svoju praksu te pritom nedostaje eksperimentalnog pristupa. Međutim, mali broj ipak provedenih eksperimentalnih i kvazieksperimentalnih istraživanja navodi da su efekti biblioterapije značajni i pozitivni kod odraslih osoba s depresijom, djece s internaliziranim i eksternaliziranim poremećajima te perfekcionista. Veliki broj istraživanja proizašao je 2019. godine, ponovo podupirući prijašnje pozitivne nalaze, i to kod djece izbjeglica koja su doživjela traumatsko iskustvo, djece s intelektualnim poteškoćama, odraslih s demencijom, djece s opsesivno-kompulzivnim poremećajem te kod budućih učitelja koji su je implementirali u pedagošku praksu.

Općenitiji zaključak iz svega navedenog jest da se biblioterapija od knjiga samopomoći razlikuje prema tome što knjige samopomoći sami biramo, a biblioterapiju obično predlažu stručnjaci pomno birajući sadržaj kojem izlažu svoje klijente kako bi postigli promjene, no pozitivni učinci ne moraju ovisiti i ne ovise samo o tome. Knjige samopomoći temelje se na sadržaju koji nastoji potaknuti interes kod čitatelja sa svrhom mijenjanja samih sebe, dok se biblioterapija bazira na efektu na kognitivne, emocionalne i ponašajne odgovore kod čitatelja neovisno o sadržaju (primjerice spomenuta poezija ili slikovnice).

Čar biblioterapije jest u tome što čitajući razvijamo empatiju i uživljavamo se u tuđa iskustva i riječi, što općenito volimo pa čitamo i rekreativno, ali posebno dolazi do izražaja kad tražimo utjehu, podršku ili savjet. Veliki broj istraživanja očekivano se usmjerava na blagotvorne efekte biblioterapije na mentalno zdravlje ljudi tijekom aktualne pandemije te tako nedavno istraživanje ponovo potvrđuje da knjige mogu biti vrijedan alat u smanjenju simptoma stresa i anksioznosti uslijed COVID-19 pandemije, što zbog zadovoljenja znatiželje za temama iz knjiga, što zbog razonode koju pružaju čitačima.

Dakle, knjige su nam vrijedni saveznici u borbi sa svakodnevnim manjim ili većim problemima, a njihovi učinci nisu prolazni, zbog čega valja razmotriti mijenjanje vlastite rutine u onu ispunjeniju knjigama, tekstovima i različitim likovima koji nas mogu ponešto naučiti i o nama samima.

Izvori: