Svako toliko nam riječ #izbori dospije u središte pozornosti te nam najčešće na sam spomen te riječi fokus ode na najaktualnije izbore kojima smo izloženi.
No, u ovom članku bismo posvetili pažnju izborima koji nam dominiraju svakodnevicom. Od manjih odluka, poput vrste mlijeka u kavi, do većih odluka, poput kupnje stana, svakodnevno smo izloženi izborima koji u većoj ili manjoj mjeri usmjeravaju tijek našeg života. Neki od tih izbora su toliko minorni da ih ni ne primjećujemo i odluku donesemo bez previše razmišljanja, dok za druge trošimo sate i dane analizirajući moguće ishode. Razlika ovisi o raznim faktorima koji se tiču ili predmeta izbora ili nas samih i važnosti koju pridajemo tom izboru u svom životu.
U današnjoj kulturi brzog života, autonomija i mogućnost biranja su postali visoko vrednovani. Kako rastu mogućnosti i opcije kojima možemo personalizirati svoj život po vlastitom kroju, tako raste i odgovornost za posljedice koje slijede nakon naših izbora.
Ako uzmemo u obzir da težimo autonomiji prilikom odabira svog načina života, a broj mogućnosti koji nam se nudi prilikom svake odluke djeluje veći nego ikada, postavlja se pitanje - jesmo li sretniji nego ikada? Na žalost nismo.
Paradoks izbora
Zahvaljujući našoj divnoj ljudskoj kontradiktornosti, želimo birati svaki detalj svog života i pritom zadržati jednostavnost življenja. Iako je mogućnost izbora obogatila naše živote te je neophodna za našu opću emocionalnu dobrobit, previše opcija može stvoriti osjećaj opterećenja, posebno ukoliko ih ne doziramo. Barry Schwartz je 2004. u svojoj knjizi Paradoks izbora istaknuo kako previše opcija može rezultirati većim nezadovoljstvom i imati negativan učinak na nas. Umjesto da uživamo u autonomiji izbora, sve češće se suočavamo s osjećajem da nam izbori oduzimaju mir i kompliciraju život.
Takvo stajalište je i potkrijepljeno istraživanjima o broju izbora koji navode kako s porastom broja izbora pada zadovoljstvo s odabranom opcijom te da su ljudi koji su prezentirani s većim brojem izbora manje skloni donijeti odluku (Iyengar i Lepper, 2000). Također, Botti i Iyengar (2006) su došli do zaključka kako su ljudi često manje zadovoljni svojim odabirom ukoliko imaju više alternativa i opcija među kojima biraju, čak i kada smatraju da su odabrali najbolju opciju.
Kako bi provjerili povezanost količine izbora i donošenja odluke, Iyengar i Lepper (2000) su proveli eksperiment s džemovima koji se i danas koristi kao najčešći primjer paradoksa izbora.
U eksperimentu su postavili stol u supermarketu na kojem je u nekim danima bilo dostupno 6 okusa džema, a u drugim danima 24 okusa. Stol s većim brojem okusa privukao je više ljudi zbog znatiželje, ali je manji izbor od 6 okusa doveo do značajno većeg broja stvarnih kupovina. Oko 30% ljudi koji su probali džem s manjeg stola kasnije je kupilo džem, dok je to učinilo samo 3% onih koji su imali veći izbor. Ovaj eksperiment postao je klasičan primjer paradoksa izbora, pokazujući kako previše opcija može otežati donošenje odluke i umanjiti zadovoljstvo.
Što se dogodi kada opcija jednostavno bude previše? Kako znati sa sigurnošću da smo donijeli dobru odluku?
Ne možemo uvijek utjecati čemu ćemo biti izloženi, no ono na što možemo utjecati jest to kakav ćemo se mi ponašati u ovom svijetu punom izbora. Prema načinu pristupa odabiru između velikog broja alternativa, Schwartz (2004) je ljude podijelio u maksimizere i satisfiere. Maksimizeri traže i prihvaćaju isključivo najbolju opciju te ne staju s odabirom dok ne nađu savršenu opciju. Satisfieri odaberu opciju koja zadovoljava njihove unaprijed postavljene ciljeve i standarde te ne brinu o tome jesu li pritom propustili nešto bolje. Maksimizeri možda objektivno bolje prođu, obzirom da su napravili detaljnu analizu najbolje opcije, ali subjektivno prođu lošije. Naime, osobe koje postižu visoke rezultate maksimiziranja na skalama koje mjere sklonost maksimiziranju postižu niže rezultate na skali zadovoljstva životom, manje su sretni i optimistični te postižu više rezultate ka depresivnim tendencijama (Schwartz i sur., 2002).
Unatoč prividnoj sličnosti, maksimizeri nisu isti perfekcionistima pri čemu je glavna razlika da su perfekcionisti svjesni da ne mogu dostići svoj postavljeni standard, dok maksmizer smatra da može pa konstantno traži najbolju opciju. Što se tiče satisfiera, oni isto mogu imati visoke standarde, samo što si dozvole da budu zadovoljni kada pronađu opciju koja zadovoljava te postavljene standarde.
Jesam li ja satisfier ili maksimizer?
Odgovor je da. Svi smo u nekom području života satisfieri, a u nekom maksimizeri. Unatoč tome što svako od nas ima generalne tendencije u češćoj sklonosti prema maksimiziranju ili satisfiziranju, potpuno je normalno da nam nisu sve odluke jednako relevantne u životu te da ćemo imati različite pristupe za donošenje različitih odluka. Na primjer, osoba može biti satisfier kada bira svakodnevne namirnice, ali maksimizer pri izboru karijere ili životnog partnera.
Naučiti kako biti zadovoljan sa svojim izborima svakako olakšava uživanje u životu punom izbora. Pronaći ravnotežu između maksimiziranja i satisfiranja omogućuje nam da iskoristimo prednosti izbora bez opterećenja koje on može donijeti. Iako pronalazak ravnoteže uvijek zvuči jednostavnije nego što je to u praksi slučaj, ipak postoje neke akcije kojima si možemo malo olakšati život i potencijalno prevenirati kognitivno preopterećenje.
Neke od strategija uključuju prvenstveno upoznavanje sebe i svojih prioriteta. Kada smo suočeni s mnoštvom izbora, pažnja nam često odluta na sve moguće alternative, zbog čega lako izgubimo iz vida vlastitu početnu motivaciju i pravu potrebu. Iz tog razloga korisno je, prije nego što uđemo u proces biranja, stati i zapitati se: Što zapravo želim? Što mi je potrebno? Iako nije uvijek moguće u potpunosti zanemariti sve ponuđene opcije, vraćanje fokusa na vlastite prioritete kroz samoosvještavanje može olakšati donošenje odluke koja nas najviše ispunjava.
Sljedeća korisna strategija je aktivno smanjenje broja dnevnih odluka. Na primjer, odluku o odjeći za taj dan možemo donijeti večer prije, posebno ako znamo da će dan biti stresan ili zahtjevan. Takvi mali koraci pomažu smanjiti kognitivno opterećenje i olakšavaju nam fokusiranje na važnije odluke.
Također, važno je oduprijeti se društvenoj usporedbi! Iako je razumljivo da povremeno mjerimo svoj napredak gledajući druge, prečesto uspoređivanje može narušiti naše zadovoljstvo odlukama. Uvijek će postojati netko tko je prošao bolje, kao i netko tko je prošao lošije – to ovisi o našem trenutnom fokusu. No čim započnemo usporedbu, pažnja se često odvlači s našeg vlastitog zadovoljstva odabirom i prelazi na procjenu našeg položaja u odnosu na druge.
Kroz svjesno doziranje izbora i razumijevanje vlastitih preferencija, možemo lakše donositi odluke i usmjeriti se prema životu punom ispunjenja, a ne samo beskonačnih usporedbi.
Literatura
Iyengar, S. S., Lepper, M. R. (2000). When Choice is Demotivating: Can One Desire Too Much of a Good Thing? Journal of Personality and Social Psychology, 79(6), 995-1006.Botti, S., Iyengar, S. (2006). The Dark Side of Choice: When Choice Impairs Social Welfare. Journal of Public Policy & Marketing 25(1) 24-38. 10.1509/jppm.25.1.24.
Schwartz, B. (2004). The Paradox of Choice: Why More Is Less. Harper Perennial
Schwartz, B., Ward, A., Monterosso, J., Lyubomirsky, S., White, K., Lehman, D. R. (2002). Maximizing versus satisficing: Happiness is a matter of choice. Journal of Personality and Social Psychology, 83(5), 1178–1197. https://doi.org/10.1037/0022-3514.83.5.1178
