U nastavku vam donosimo još jedan tekst koji je za Nepopularnu psihologiju pripremila kolegica Marina Maglić. Prisjetimo se, Marina je za NP već pisala o motiviranom rezoniranju.
„Spoznaj samoga sebe“ – glasila je prva maksima uklesana iznad ulaza u Apolonov hram u Delfima. Od davnina brojni veliki umovi poput Shakespearea, Alexandera Popea, Benjamina Franklina - da spomenemo samo neke - dotaknuli su se tog pitanja. A ni popularna kultura nije ga zaobišla, primjerice u filmu Matrix to je bila jedna od značajnih tema.
Naime, i kao pojedinci, i kao vrsta, živimo u sjeni svojeg neznanja. Parafrazirajući Karla Poppera - definicijom je naše znanje ograničeno, dok je, pak naše neznanje nužno beskonačno. Međutim, mi smo općenito vrlo umišljena vrsta. Često gradimo čvrste stavove i mišljenja o svemu jer imamo pristup nepresušnom izvoru znanja. Naučimo malo o mnogim stvarima i ta mala količina znanja dovoljna je da dobijemo dojam da većinu toga razumijemo.
Vjerujem da se lako možete prisjetiti svakodnevnih, ponekad smiješnih, a ponekad tragičnih (često i oboje), primjera precjenjivanja vlastitih sposobnosti i kompetencija… naravno, kod drugih ljudi. Znate o čemu pričam - netko tko je uvjeren da zna nešto o čemu zapravo pojma nema. Primjerice, osoba koja je provela sat vremena na Wikipediji čitajući o cijepljenju, nakon čega na društvenim mrežama kreće u misiju podučavanja, ne samo općeg puka, već i imunologa.
Par primjera s Twittera:
Mnogo je takvih primjera, odnosno načina na koji ljudi iskazuju svoje prekomjerno samopouzdanje, a općenito ih je moguće svrstati u tri glavne skupine.
Prekomjerno pozicioniranje (engl. overplacement) predstavlja sklonost da se rangiramo pretjerano boljima u odnosu na druge, a učestalija je kod jednostavnih zadataka. Općenito, ljudi se u statistički nemogućim postocima u širokom rasponu područja, od zdravlja, menadžerskih vještina, šaha, degustiranja vina do etike, procjenjuju boljima u odnosu na druge. Primjerice, jedno od često citiranih istraživanja potvrdilo je ono što, naravno, već znamo – da se većina nas smatra boljim vozačima u odnosu na prosjek, konkretno pokazavši da se 93% američkih studenata tako smatralo boljim vozačima u odnosu na prosječnu osobu. Štoviše, jedno američko istraživanje pokazalo je da većina ispitanih smatra da je vjerojatnije da će prije sami u raj nego Majka Tereza. A na ovu pristranost nisu imuni ni kirurzi, ni inženjeri, kao ni sveučilišni profesori.
Pretjerana preciznost (engl. overprecision) odnosi se na pretjerano uvjerenje, odnosno sigurnost da znamo istinu, da su naše procjene i predviđanja točni. Najčešći pristup proučavanja pretjerane preciznosti jest tražiti od ljudi da navedu raspon sigurnosti oko svojih procjena, poput intervala sigurnosti koji je dovoljno širok da postoji 90% šanse da se unutar njega nalazi točan odgovor, a samo 10% vjerojatnost da je točan odgovor izvan njega (primjerice „90% sam siguran/na da Stari zavjet broji između x i y knjiga“ ili „da je radijus Mjeseca između x i y kilometara“). Rezultati rutinski ukazuju da su stope pogodaka unutar intervala pouzdanosti od 90% niže od 50%. Drugim riječima, ljudi previše precizno postavljaju svoje raspone pokazujući da su neprimjereno uvjereni da su njihovi odgovori točni.
Precjenjivanje (engl. overestimation) se odnosi na našu sklonost da mislimo da smo bolji, sposobniji ili kompetentniji nego što zapravo jesmo. Posljedica toga je da precjenjujemo koliko ćemo postići u ograničenom vremenu ili vjerujemo da imamo veću kontrolu nego što zapravo imamo.
Novinski članak o jednoj takvoj epizodi potaknuo je psihologe Davida Dunninga i Justina Krugera na istraživanje sklonosti da nekompetentni pojedinci precjenjuju svoje sposobnosti, znanje i kompetencije, onoga što je postalo poznato kao Dunning-Krugerov efekt. Naime, McArthur Wheeler usred bijela dana 1995. g. ušetao je u banku u Pittsburghu s namjerom da je opljačka, ne noseći pritom nikakvu masku niti se prerušivši na bilo kakav način. Naočigled sviju proveo je svoj plan, čak se nasmiješivši prema sigurnosnoj kameri pri izlasku. Naravno, policija ga je ubrzo uhitila jer nije učinio ništa kako bi sakrio svoj identitet. No, McArthur je bio u potpunosti iznenađen svojim uhićenjem jer se pokazalo da je bio uvjeren da se nanošenjem limunovog soka uspio učiniti nevidljivim kamerama. Naime, zato što je imao saznanje da se limunov sok može koristiti za stvaranje nevidljive tinte (na linku možete pronaći upute ;) ), bio je uvjeren da će prekrivanjem lica limunovim sokom ono također učiniti nevidljivim. Dvojica psihologa, zaintrigirani ovim primjerom potpunog nedostatka uvida, povela su niz ispitivanja samoprocjena studenata u vještinama logičkog rezoniranja, gramatike i humora. Pokazalo se da su sudionici koji su prema postignutim rezultatima na testovima spadali među otprilike 20% najlošijih, ujedno i procjenjivali svoj učinak boljim od oko 60% svojih vršnjaka. S druge strane, visoko kompetentni pojedinci (oni u najvišem kvartilu prema ostvarenom učinku) također su pokazivali sustavnu pristranost u svojim samoprocjenama – ali u suprotnom smjeru, podcjenjujući svoju kompetentnost. I brojna druga istraživanja potvrdila su te nalaze, općenito snažno rezonirajući s onim što je britanski filozof Bertrand Russell napisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba jest da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, dok su oni maštoviti i inteligentni ispunjeni sumnjom i neodlučnošću.“
Zašto smo tako pretjerano samopouzdani?
Ako od davnina znamo da je poznavanje sebe važno, kako to da toliko političara (sjetite se samo nedavnih istupa nekih od naših), poduzetnika i natjecatelja u reality emisijama nema pojma kakav dojam ostavljaju? Kao što su Dunning i Kruger predložili u svojem originalnom radu, čini se da su sposobnosti, vještine i znanja potrebni za uspješno rješavanje zadatka, često upravo one kompetencije potrebne za prepoznavanje nedostatka istih, dovodeći nas do svojevrsne kvake 22.
Neupitno je da je samopouzdanje važno za pojedinca - povezano je sa slikom o sebi, samopoštovanjem i općom dobrobiti te bismo se svi trebali dobro osjećati sami sa sobom. Želimo se osjećati samopouzdano, a želimo i da naši lideri imaju samopouzdanja, dapače, često preferiramo da su prekomjerno samopouzdani. One koji pokazuju bilo kakvu nesigurnost doživljavamo kao slabe, a poštujemo i podupiremo one koji ostavljaju dojam da znaju o svemu, da su sigurni u to kako svijet funkcionira. Iz pozicije društva optimizam i samopouzdanje često su poželjni - potiču pojedince da više ustraju. Naime, gledano iz evolucijske perspektive, prekomjerno samopouzdanje evoluiralo je jer je u prosjeku bilo korisno za ljudsku vrstu. Kao i ostale pristranosti, prekomjerno samopouzdanje nusprodukt je nečeg jako korisnog – prečaca koje naš mozak koristi kako bi brzo analizirao informacije u kompleksnom svijetu. I često je takva analiza točna i efikasna, no ne i uvijek. I tu trebamo biti oprezni.
Naime, prekomjerno samopouzdanje sveprisutno je u svakodnevnom životu i često može imati ozbiljne posljedice. Može pridonijeti neuspjesima u politici, ekonomiji, parničenju, u ratovima, općenito u konfliktima svih vrsta. Zamislite na trenutak financijskog savjetnika, prekomjerno optimističnog u pogledu investiranja vaših financija. Česte žrtve su i poduzetnici. Gary Belsky i Thomas Gilovich u svojoj knjizi "Zašto pametni ljudi čine velike novčane pogreške" zaključuju „da njihov optimizam nije na mjestu - da su previše samopouzdani - čemu svjedoči i činjenica da polovica svih malih poduzeća propadne u roku od pet godina od stvaranja. Drugim riječima, većina vlasnika malih poduzeća vjeruje da imaju što treba za prevladavanje prepreka [na putu prema] uspjehu, ali većina je u krivu”.
Pretjerano samopouzdanje po definiciji otežava preciznu procjenu rizika i može dovesti do velikih katastrofa. Između ostalog, prekomjerno samopouzdanje je igralo ulogu i u potonuću Titanica, černobilskoj katastrofi, gubitcima svemirskih brodova Challenger i Columbia, velikoj financijskoj krizi 2008. godine te eksploziji Deepwater Horizona. Jedan od najutjecajnijih živućih psihologa, Daniel Kahneman (2013), prekomjerno samopouzdanje je, ne bez razloga, nazvao „najznačajnijom kognitivnom pristranošću“ te izjavio da bi, da posjeduje magični štapić, prvo eliminirao prekomjerno samopouzdanje .
I na kraju… znam da ništa ne znam
Brojne pristranosti, uključujući i prekomjerno samopouzdanje, nemoguće je izbjeći – sveprisutne su i svi smo im podložni, one su jednostavno dio našeg života. Ako ne učinimo ništa po pitanju (ne)znanja i kompetencija za koje pretpostavljamo da ih posjedujemo, možemo nastaviti živjeti u blaženom neznanju i sretnom uvjerenju da smo izvrsni… sve dok nešto gadno ne pođe po zlu. Samopouzdanje je dobra stvar, no kao i u mnogim stvarima, previše nečega često nije dobro. Treba težiti zlatnoj sredini - zoni samopouzdanosti u kojoj se racionalna uvjerenja (temeljena na dokazima i realnoj samoevaluaciji) susreću sa stvarnošću. No, kako to postići?
Prije svega, poznavanjem sebe i mogućih zamki:
- znati svoje jake strane
- osvijestiti gdje smo „tanki“
- biti samopouzdani, a pritom intelektualno ponizni
- kao što Dunning predlaže - sami sebi možemo biti đavolji advokati, potičući da preispitamo bismo li mogli biti u krivu
- u situacijama visoke neizvjesnosti, s nejasnim kriterijima učinka i povratnim informacijama (kao npr. u mešetarenju na burzi), trebamo biti još oprezniji
- biti spremni prihvatiti kritiku
- stalno učiti kako bismo lakše mogli prepoznati svoje rupe u znanju i smanjiti svoju nekompetentnost.
Izvori
Belsky, G., i Gilovich, T. (2010). Why smart people make big money mistakes and how to correct them: Lessons from the life-changing science of behavioral economics. New York, NY: Simon &; Schuster.Cross, K. P. (1977). Not can, but will college teaching be improved?. New Directions for Higher Education, 1977(17), 1-15. https://doi.org/10.1002/he.36919771703
Dunning, D. (2011). The Dunning-Kruger effect: On being ignorant of one’s own ignorance. UJ. Olson &; M. P. Zanna (ur.), Advances inexperimental social psychology (Vol. 44, str. 247–296). New York, NY: Elsevier. https://doi.org/10.1016/B978-0-12-385522-0.00005-6
Johnson, D. D. P. i Fowler, J. H. (2011). The evolution of overconfidence. Nature, 477(7364),317-320. https://doi.org/10.1038/nature10384
Kahneman, D. (2013). Misliti, brzo i sporo. Mozaik knjiga, Zagreb.
Kruger, J., Dunning, D. (1999). Unskilled and unaware of it: How difficulties in recognizing one's own incompetence lead to inflated self-assessments. Journal of Personality and Social Psychology, 77(6), 1121–1134. https://doi.org/10.1037/0022-3514.77.6.1121
Ronay, R., Oostrom, J. K., Lehmann-Willenbrock, N., Mayoral, S. i Rusch, H. (2019). Playing the trump card: Why we select overconfident leaders and why it matters. The Leadership Quarterly, 30(6), 101316. https://doi.org/10.1016/j.leaqua.2019.101316
Teunis, T., Janssen, S., Guitton, T. G., Ring, D. i Parisien, R. (2016). Do orthopaedic surgeons acknowledge uncertainty?. Clinical Orthopaedics and Related Research, 474(6),1360-1369. https://doi.org/10.1007/s11999-015-4623-0
Zenger, T. R. (1992). Why do employers only reward extreme performance? Examining the relationships among performance, pay, and turnover. Administrative Science Quarterly, 37(2), 198-219. https://doi.org/10.2307/2393221
