Selektivni mutizam

U nastavku vam donosimo još jedan tekst koji je za Nepopularnu psihologiju pripremila magistra logopedije Josipa Jurjević. Prisjetimo se, Josipa je za NP već odgovarala na važna pitanja o mucanju. Ovoga puta nam objašnjava još jedan fenomen s kojim se susreće u svom radu kao logopedinja te koji često biva zamijenjen sa sramežljivošću djeteta, a to je selektivni mutizam.

Selektivni mutizam je anksiozni poremećaj koji karakterizira trajni izostanak govora u pojedinim socijalnim situacijama u kojima se od djeteta očekuje da govori (npr. u vrtiću ili u školi), ali dijete u ostalim poznatim socijalnim situacijama govori (npr. u svom domu). Najčešće se javlja prije pete godine života (uglavnom između 2. i 4. godine), ali u početku može biti teže uočljiv ako se dijete ne nalazi u različitim okruženjima te ne sudjeluje u aktivnostima koje zahtijevaju komunikaciju koja se ostvaruje putem govora (npr. sport, igranje u parkiću, traženje pomoći od odraslih, igranje s bratićima/sestričnama, pričanje s djecom obiteljskih prijatelja…).

Učestalost i dijagnostički kriteriji selektivnog mutizma

Selektivni mutizam je relativno rijedak te se pojavljuje u 0,03 do 1% slučajeva, a stupanj prevalencije najviše ovisi o dijagnostičkim kriterijima (Američka psihijatrijska udruga, 2014). Češće se pojavljuje kod djevojčica u omjerima koji se kreću od 1,5 do 2:1 u usporedbi s dječacima. Isto tako, kod djece koja dolaze iz obitelji etničkih manjina i dvojezičnih obitelji prisutan je viši stupanj prevalencije. No, uzroci selektivnog mutizma do danas nisu poznati. Osnovni dijagnostički kriteriji selektivnog mutizma prema DSM-u 5 su:

• Konzistentna nemogućnost govora u specifičnim socijalnim situacijama u kojima se od osobe očekuje da govori (npr. u školi), usprkos tome što u drugim situacijama može govoriti.
• Ova smetnja interferira s obrazovnim ili radnim postignućima ili sa socijalnom
  komunikacijom.
• Trajanje smetnje je barem mjesec dana (nije ograničeno na prvih mjesec dana škole).
• Nemogućnost govora ne može se pripisati nepoznavanju ili slabom vladanju jezikom, koji se zahtijeva u socijalnoj situaciji.
• Ova se smetnja ne može bolje objasniti nekim komunikacijskim poremećajem (npr. poremećaj tečnosti govora s početkom u djetinjstvu) i ne pojavljuje se isključivo tijekom poremećaja iz spektra autizma, shizofrenije ili drugog psihotičnog poremećaja.

Temperament djece sa selektivnim mutizmom

Temperament djeteta jedan je od rizičnih čimbenika koji mogu utjecati na pojavu selektivnog mutizma. Vrlo često djeca sa selektivnim mutizmom nastoje izbjeći različite socijalne situacije i interakcije jer ih smatraju zahtjevnima. Ovo izbjegavanje karakteriziraju strah, sram, povlačenje u sebe u novim, nepoznatim i nepredvidivim situacijama te izbjegavanje nepoznatih osoba. Često se kod djece sa selektivnim mutizmom pojavljuje komorbiditet s drugim anksioznim poremećajima od kojih je najučestaliji socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija). Djeca sa selektivnim mutizmom ne vole biti u središtu pozornosti te se ne osjećaju ugodno kada je pažnja drugih usmjerena na njih jer strahuju da će učiniti pogrešku kojom će se osramotiti i/ili misle da će ih okolina negativno procijeniti. Upravo zbog toga šutnjom nastoje izbjeći takve situacije. Selektivni mutizam ozbiljnije je stanje od obične sramežljivosti jer i druga djeca mogu pokazivati znakove sramežljivosti u novim situacijama, ali se s vremenom opuštaju, uključuju u aktivnosti i sudjeluju na isti način kao i druga djeca.

Komunikacija djece sa selektivnim mutizmom

U trenutku kada trebaju ostvariti komunikaciju putem govora, djeca sa selektivnim mutizmom pocrvene, spuštaju glavu, izbjegavaju kontakt očima, uočava se mišićna napetost te drugi simptomi anksioznosti. Ponekad starija djeca govore da osjećaju „grč ili knedlu u grlu“ koja im blokira, odnosno zaustavlja govorenje. Djeca sa selektivnim mutizmom koja se ne izražavaju verbalno mogu jako dobro komunicirati neverbalno i na taj način izraziti svoje želje i potrebe. Neverbalni znakovi komunikacije kao što su držanje, mimika lica i tijela, geste, pokret i dodir djeluju pet do deset puta jače na sugovornika od samih riječi. Neverbalna komunikacija jedan je od najvažnijih aspekata komunikacije uopće kojom odrasli i djeca prenose važne poruke te izražavaju svoje misli, emocije i stavove. Nipošto je ne smijemo staviti u drugi plan jer je nužno „čuti“ dijete i čovjeka i kada riječi nisu prisutne. Međutim, ne upotrebljavaju sva djeca sa selektivnim mutizmom neverbalnu komunikaciju pa tako neka djeca izbjegavaju smijanje, kašljanje i slične zvukove pred drugim osobama zbog čega ne mogu izraziti svoje potrebe kao što su glad, žeđ, bol ili odlazak na zahod. U tom slučaju djetetu trebamo pristupiti vrlo oprezno jer je važno da prije svega steknemo njegovo povjerenje kako bismo mogli dalje djelovati te mu u konačnici pomoći.

Savjeti za komunikaciju s djetetom sa selektivnim mutizmom

Selektivni mutizam utječe na cjelokupni emocionalni, socijalni i jezično – govorni razvoj djeteta te je zbog toga jako važno rano prepoznavanje problema kod djeteta i pružanje stručne pomoći. Kako se Josipa i sama u svom logopedskom radu susrela s nekoliko djece sa selektivnim mutizmom istaknula je nekoliko savjeta za komunikaciju iz vlastitog iskustva:

• Dijete sa selektivnim mutizmom nikako ne smijete izravno nagovarati da govori jer se na taj način djetetova anksioznost te osjećaji straha i srama pojačavaju. Dijete ne smijete moliti, podmićivati ili prisiljavati na govor.
• Dijete sa selektivnim mutizmom se s vremenom, polako i s velikom dozom opreza otvara osobi koja svojim pristupom zasluži djetetovo povjerenje. Važno je znati i razumjeti da je to dugotrajan proces koji zahtijeva dosta emocionalne uključenosti i strpljivosti.
• Terapija je učinkovitija ako se započne u što ranijoj dobi te u najkraćem vremenskom periodu od postavljanja dijagnoze selektivnog mutizma.
• Pratite i pokušajte otkriti djetetove interese te predmete ili aktivnosti koje ga umiruju, opuštaju i vesele te se pažljivo pokušajte uključiti u te aktivnosti zajedno s djetetom. Prikladne slikovnice i crteži su vrlo često dobar odabir te ih dijete rado prihvaća. Isto tako, igra s plišanim životinjama gdje se terapeut u početku obraća igrački s vremenom može dovesti do toga da se dijete i putem govora uključi u igru.
• Komentirajte, ali u početku nastojte ne postavljati previše pitanja jer se dijete može osjećati neuspješno zato što nije u stanju odgovoriti na njih. Dajte vremena djetetu i sebi te se podsjetite da je ovo proces koji se odvija postupno.
• Budite djetetu podrška i nastojte mu prenijeti svoju dobru energiju kako bi mu u Vašem prisustvu s vremenom bilo sve ugodnije te kako bi se osjećalo prihvaćeno. Redovito komunicirajte s roditeljima te odgojiteljima ili učiteljima te budite tim jer ćete na taj način najbolje pomoći djetetu.

Izvori: