"Što više puta uplatim listić na lotu, veća je vjerojatnost da će jedan od listića biti dobitan", "Što više puta odigram neku nagradnu igru, veća je vjerojatnost da ću osvojiti", "Što je više ljudi prisutno, veća je vjerojatnost da će mi pomoći u slučaju nesretnog događaja." No, možemo li se osloniti na ove pretpostavke?
Pri samoj pomisli na situaciju u kojoj netko nasrće na nas, napada nas ili pokušava opljačkati, uhvati nas jeza. Zasigurno bismo svi radije poželjeli u tom trenutku biti u prometnoj ulici koja vrvi ljudima nego u zabačenoj uličici u kojoj se u to vrijeme nalazi tek jedan slučajni prolaznik. Sama činjenica da se prilikom nesretnog događaja oko nas nalazi mnoštvo ljudi u nama stvara osjećaj sigurnosti, jer - zasigurno će barem netko od svih tih ljudi biti spreman pomoći. Međutim, ukoliko se nalazimo sami u prisutnosti jedne osobe, onog jednog slučajnog prolaznika, pitamo se kolika je realna vjerojatnost da će baš on biti spreman pomoći.
Brojni bi se iznenadili kada bi saznali da je upravo u situaciji kada je manje ljudi prisutno, veća vjerojatnost da će pojedinac reagirati i priskočiti u pomoć.
Jedno od klasičnih istraživanja na ovu temu proveli su Darley i Latane (1968) koji su pokušali eksperimentalno dokazati da su reakcija i pomoć brže i češće ukoliko pojedinac smatra da je jedini prisustvovao nesreći i kako jedini ima priliku reagirati i pomoći. U njihovom istraživanju pokazalo se kako su pojedinci koji su mislili da su jedini koji mogu reagirati u situaciji epileptičnog napadaja pozvali hitnu pomoć u 85% slučajeva, a za to im je bilo potrebno u prosjeku 52 sekunde. Pojedinci koji su smatrali da su mogli reagirati oni i još jedna osoba, reagirali su u 62% slučajeva, a trebalo im je prosječno 93 sekunde da kontaktiraju hitnu pomoć. Naposljetku pojedinci koji su smatrali da su oni uz još 3 osobe prisustvovali nesretnom događaju, reagirali su u tek 31% slučajeva, a trebalo im je u prosjeku 166 sekundi. Budući da je većina sudionika osjećala strah, tjeskobu i anksioznost, istraživači su zaključili da razlog izostanka reakcije kod dijela ispitanika nije neosjetljivost ili nebriga za druge.
Ono što se isticalo kao potencijalni odgovor bio je efekt promatrača, odnosno pojava u čijoj se podlozi nalaze tri različita procesa.
Dvosmislenost situacije: Ponekad su neki od događaja u kojima bi pojedinac trebao intervenirati nejasni ili dvosmisleni što dovodi do stanja zbunjenosti. Pri takvom događaju, u trenutku u kojem donosi odluku o tome treba li reagirati ili ne, pojedinac se oslanja na procjenu okoline. Ukoliko u okolini ne dolazi do reakcije, odnosno ukoliko nitko ne priskače u pomoć žrtvi, pojedinac zbog procesa socijalne usporedbe pretpostavlja da je on sam krivo procijenio situaciju, da je reakcija nepotrebna i izbjegava je (Aronson, Wilson i Akert, 2005).
Strah od evaluacije: Prilikom pružanja pomoći pojedinac može iskusiti nelagodu jer ga drugi prisutni promatraju i evaluiraju što može potencijalno dovesti do neodobravanja i kritika okoline. Kako bi izbjegao takvu situaciju, pojedinac jednostavno odluči ne reagirati. Inhibirana intervencija u ovom slučaju uzrokovana je strahom.
Difuzija odgovornosti: Vjerovanje da se ljudi osjećaju i ponašaju manje odgovorno kad su u grupi ljudi jedan je od najstarijih fenomena socijalne psihologije. Sama prisutnost drugih ljudi navodi pojedince na vjerovanje da će netko drugi sigurno priskočiti u pomoć i da nije nužno da to budu upravo oni. Osjećaju manju odgovornost da oni sami reagiraju, a ujedno i manju krivnju ukoliko nitko ne reagira. Pojednostavljeno, postoji određena količina odgovornosti u nekoj kriznoj situaciji. Kada postoji samo jedan promatrač, sva odgovornost je na njemu i ukoliko on ne reagira, nitko neće. U situaciji kada postoji više promatrača, odgovornost se dijeli na sve te pojedince i svaka osoba osjeća puno manju odgovornost da reagira jer nije jedina koja ima tu mogućnost (Mynatt i Sherman, 1975).
Iako efekt promatrača u kriznim situacijama izgleda generalno negativno, postoje iznimke u obliku brojnih ljudi koji svakodnevno pomažu i potiču druge na pomaganje i prosocijalno ponašanje. Beaman, Barnes, Klentz i Mcquirk (1978) su u svojem istraživanju utvrdili kako su ljudi koji su upoznati s efektom difuzije odgovornosti spremniji pomoći nego oni koji za efekt nikad nisu čuli. S obzirom na tu spoznaju, važno je što više ljudi upoznati s ovim efektima i uz to ih potaknuti da uvijek budu spremni pomoći drugima u nevolji.
Izvori:
Aronson, E., Wilson, T.D. i Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.Beaman, A., Barnes, P., Klentz, B. i Mcquirk, B. (1978). Increasing helping rates through information dissemination: Teaching pays. Personality and Social Psychology Bulletin, 4, 406-411.
Darley, J. M. i Latané, B. (1968). Bystander intervention in emergencies: Diffusion of responsibility. Journal of personality and social psychology, 8(4p1), 377.
Lilienfeld, S. O., Lynn, S. J., Ruscio, J., i Beyerstein, B. L. (2011). 50 great myths of popular psychology: Shattering widespread misconceptions about human behavior. John Wiley & Sons.
Mynatt, C. i Sherman, S. J. (1975). Responsibility attribution in groups and individuals: A direct test of the diffusion of responsibility hypothesis. Journal of Personality and Social Psychology, 32(6), 1111.
