Poznata je činjenica da se specifične fobije najefikasnije tretiraju bihevioralnom metodom izlaganja (engl. exposure therapy), pri čemu se osoba s fobijom voljno i aktivno izlaže svojim strahovima, sama ili uz prisustvo psihoterapeuta. Mnogima od nas sama pomisao na suočavanje s našim strahovima, koje često zapravo aktivno izbjegavamo, može izazvati neugodne emocije, čak i koju kap znoja na dlanovima ili preskok pokojeg otkucaja srca. Ne biste bili ludi pomisliti da je ideja o zatvaranju samog sebe u prostoriju sa stotinjak paukova, u svrhu izlječenja straha od tih istih paukova, nekakva okrutna psihološka šala. No, jedna od izjava koja nam slikovito govori o učinkovitosti i uspješnosti tretmana izlaganja je citat psihijatra Isaaca Marksa:

„Izlaganje je najuspješnije otkriće u području mentalnog zdravlja, kao inzulin za dijabetes.“

Tko su Öst, Mariam i Elf?

Postupak izlaganja djeluje na više aspekata određene fobije, ali prvenstveno je tu kako bi ispravio neka netočna vjerovanja koje vjerojatno imamo za predmet fobije - npr.: „Ako vidim pauka, on će me ugristi i umrijet ću“. Isto tako, možda imamo netočno vjerovanje: „Ako vidim pauka, doživjet ću srčani udar od straha“. To bi bilo identično vjerovanju koje je mlada Venezuelka Mariam, klijentica švedskog kliničkog psihologa Lars-Görana Östa, gajila prema zmijama.

U videu koji je predmet ovog članka (a čiji link je priložen na kraju članka), Öst prezentira upravo ovu tehniku, ali uz dodatan detalj: njezina primjena traje samo jednu seansu, što nije standard u kognitivno-bihevioralnoj terapiji. No, važno je reći da je ta seansa ipak vremenski produžena te traje ukupno tri sata. U seansi sudjeluje Mariam, djevojka s intenzivnom fobijom od zmija te koja je svojevoljno pristala biti njegova klijentica za tretman, pred kolegama iz tvrtke i kamerama. U videu su spomenute neke informacije o njezinoj fobiji: ona je specifična, nastala je bez stvarnog negativnog iskustva, a posljedice koje nosi za Mariam su nemogućnost odlazaka u zoološke vrtove, kao i gledanja dokumentaraca i filmova sa scenama zmija. Mariam voli i ronjenje s bocom te joj spomenuta fobija utječe i na ovaj hobi. Uz to, navodi da često ima strašne noćne more sa zmijama.

Sve ove informacije Öst je pomno slušao unutar prvih četrdeset i pet minuta seanse, tijekom provođenja intervjua s Mariam. Sljedećih petnaest minuta Öst razgovara s Mariam i priprema je za tretman te pritom zajednički kroje plan rada. Veliki se naglasak stavlja na to da se ništa ne radi iza Mariaminih leđa, odnosno da je ona uvijek upućena u psihoterapeutove namjere i zajedno s njim donosi odluke o daljnjem postupanju. Nakon odrađenih sat vremena seanse u priču ulazi i Elf, američka kukuruzna zmija kojoj će Mariam biti izložena.

Mariamin tretman fobije

U početku je Öst izlagao Mariam prisutnosti zmije na način da ju drži u rukama, stojeći na vratima prostorije, ali okrenut leđima. Ovo predstavlja prvi korak u izlaganju – samo njezino znanje o tome da je zmija u Östovim rukama, ali bez da ju ona zapravo vidi. Kada Öst najavi svoje okretanje prema Mariam, ona se počinje grčiti, odmicati pogled, zatvarati oči i plakati. Iako djeluje dramatično i teško za gledati, Öst ne gubi vjeru u tretman jer zna da će anksioznost rasti do određenog stupnja iza kojeg će krenuti habituacija. I, tako se i odvilo: Mariam je svakim daljnjim korakom osjetila porast anksioznosti iza koje bi nastupila habituacija te bi bila spremna na idući korak.

„Duboko u sebi znam da će uspjeti. To znači da ne moram biti nestrpljiv, mogu biti smiren“, navodi Öst.

Potrebno je naglasiti da početna razina anksioznosti nije najbolji prediktor uspjeha u tretmanu, već motivacija za uspjehom. Važno je da klijent bude spreman na doživljavanje intenzivne neugode tijekom dužeg vremena, a ne koliko se jako boji u početku. Iako napredak nije u cijelosti linearan, očit je u usporedbi s početnim stanjem. Mariam je bila u mogućnosti gledati Elfa, približavati mu se, dodirivati ga te ga samostalno držati u rukama. Ovaj tretman pomogao joj je putem dva mehanizma. Prvi je modeliranje, odnosno Mariamino učenje ponašanja po modelu ponašanja psihoterapeuta. Drugi mehanizam se odnosio na Mariamino prihvaćanje novih ključnih informacija o zmijama, a koje su se kosile s njezinim utemeljenim vjerovanjima. Kroz izlaganje je imala prilike testirati svoje hipoteze te je zaključila da je njezina uvjerenost u prvobitnu tvrdnju o doživljavanju srčanog udara spala na nulu. Drugim riječima, dokazala je sebi da je ipak preživjela.

Podaci o efikasnosti tretmana i praćenje napretka

Iako je Mariam doživjela izvrsne rezultate ovim tretmanom, dobila je određene daljnje preporuke kako bi maksimalno održala svoj napredak. Te preporuke su uključivale odlaske u zoološke vrtove i parkove te gledanje dokumentaraca sa zmijama. Dva mjeseca nakon tretmana, u popratnom telefonskom susretu, Mariam navodi da, iako još uvijek ima noćne more sa zmijama, ne osjeća anksioznost i u stanju je gledati filmove i dokumentarce koje ih sadrže.

„Osjećam se sigurno da, ako vidim zmiju, neću se uplašiti.“

Prema rezultatima istraživanja ovakvog tretmana, utvrđeno je da su grupe koje su primile ovakav tretman doživjele poboljšanje od 80%, u odnosu na kontrolnu skupinu, sudeći prema navodima iz videa. Uz to, ovi uzorci su uključivali djecu i zabilježeni su u popratnom susretu godinu dana nakon tretmana.

U konačnici, ovakvi tretmani mogući su i u obliku grupne seanse, što je značajno ekonomičnija alternativa te uključuje i mogućnost međusobnog modeliranja klijenata. Stoga, nameće se zaključak da ovakvo iskustvo nije ništa manje snažno od tjednog programa tretiranja fobije - pitanje je osobne preferencije klijenta. Iako ovaj pristup djeluje pomalo grubo, važno je imati na umu da je klijent u potpunosti suglasan i upućen u tretman te da je izlaganje postepeno. Uz sve navedeno, valja imati u vidu i da ovakvo snažno iskustvo nesumnjivo značajno pozitivno djeluje na odnos klijenta i terapeuta u odnosu na neke druge psihoterapijske tehnike jer u relativno kratko vremena gradi povjerenje i bliskost.

Što biste Vi odabrali? Spomenuti video u cijelosti možete pogledati na sljedećem linku:

Izvori:

Öst, L.-G. (1987). One-session Treatments for a Case of Multiple Simple Phobias. Scandinavian Journal of Behaviour Therapy, 16(4), 175–184.
Öst, L.-G. (1989). One-session treatment for specific phobias. Behaviour Research and Therapy, 27(1), 1–7.
Öst, L.-G. (1996). One-session group treatment of spider phobia. Behaviour Research and Therapy, 34(9), 707–715.