Na Instagramu je osvanuo novi projekt koji se bavi nepravedno podzastupljenom temom u medijskom prostoru - kako je to biti roditelj LGBT osoba. Iza projekta stoji mladi fotograf i socijalni radnik, Benjamin Strike, koji spaja fotografiju i intervju u priče koje diraju u srce. Imali smo priliku razgovarati s autorom projekta, čiji intervju prenosimo u cijelosti.
"#VolimTeBezAli serija je od 10 portretnih fotografija roditelja LGBT djece koje prati i popratna priča o tome kako su saznali za seksualnu orijentaciju svoje djece, kako su reagirali, što sada čine da olakšaju ili poboljšaju život svog djeteta, na koje su se načine aktivirali na području LGBT prava i još mnogo toga. Cilj #VolimTeBezAli projekta je čuti priče što više roditelja te pokazati da isti imaju lice i ime, kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljskog aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikrorazinama. Nadalje, cilj je i da se ostali roditelji LGBT djece u Hrvatskoj „pokrenu“ i prekinu svoju šutnju o ovoj temi."
Benjamin kaže kako mu je ideja za projekt pala na pamet prošle godine, kada je preko Instagrama otkrio fotografkinju Gabrielu Herman, koja je fotografirala djecu LGBT roditelja, pa je došao do ideje da napravi obrnutu stvar. Odlučio je fotografirati roditelje LGBT djece zato što to do sada u Hrvatskoj još nitko nije napravio i zato što su roditelji LGBT djece strašno nezastupljeni u medijima. Godinama je bio moderator tribine Mame u MaMi koja je jednom godišnje okupljala roditelje LGBT djece, a koji su na tribini razgovarali i dijelili svoje priče te je zapravo kroz ovaj projekt spojio to iskustvo i svoju ljubav prema fotografiji.
Zapravo volim reći da roditelji LGBT djece već 20 godina (od početka LGBT pokreta u Hrvatskoj) gromoglasno šute o ovoj temi, stajući tako na stranu ljudi koji aktivno rade na unazađivanju prava i općenitom otežavanju života njihove djece.
Važnost ovog projekta autor vidi upravo u tome što se ovakve priče rijetko čuju, a važno je pokazati da postoje. Njegov cilj je da se roditelji LGBT djece više aktiviraju oko zalaganja za njihova prava (odlasci na Pride, osnivanje udruga za pomoć/samopomoć, outanje okolini, susjedima...). Osim toga, želja mu je potaknuti osobe koje se još nisu outale svojim roditeljima da to naprave, jer iz ovih iskustava možda zaključe da mogući negativni scenarij koji su oni možda zamislili u glavi, ne mora biti tako strašan. Također, želja mu je ovim projektom i promijeniti nečije homofobne stavove, ali i razgaliti srca ljudi koji već podržavaju LGBT osobe, a pročitat će ove priče.
Ako promijenim razmišljanja ili potaknem na akciju samo jednu osobu, moj posao je ovdje završen.
Roditelje koji su sudjelovali u projektu i koji su podijelili svoje priče nije bilo jednostavno pronaći. Roditelji mnogo LGBT osoba koje autor poznaje, svoju djecu ili ne prihvaćaju ili još uvijek nisu u fazi da bi stali pred kamere i javno o tome govorili zbog straha od osude. Benjamin napominje kako je u Hrvatskoj ovo i dalje tabu tema i da se ljudi boje reakcija svoje okoline, kolega s posla, susjeda... Međutim, ističe kako roditelji moraju biti svjesni da svojom šutnjom o ovoj temi staju na stranu opresora vlastite djece, na stranu onih ljudi koji im svakodnevno zagorčavaju život. Prva obrana i prva vrata na koja će dijete kucati su ona (barem za većinu djece) roditeljskog doma - zamislite koje posljedice na dijete ostavlja osuda vlastitih roditelja, dok ga, nakon što zatvori vrata obiteljskog doma, čeka borba protiv diskriminacije dobranog dijela društva.
Usprkos svemu, bilo mi je ovo predivno fotografsko iskustvo. Svaki razgovor mi je bio super, kao i svako pretipkavanje transkripta, jer sam se prisjećao tih divnih razgovora. Bilo je to za mene zapravo dosta terapeutsko iskustvo, pogotovo zbog toga što moja mama npr. nije htjela sudjelovati. Svi su roditelji zaposleni, uz još sto obveza sa strane te su mogli odvojiti po sat vremena za mene. Dogovarali bismo se za intervjue ponekad tjednima jer su nam rasporedi svima zgusnuti pa je provedba intervjua zapravo vremenski dosta potrajala, no završni proizvod, kao i reakcije na njega su i više nego zadovoljavajuće.
Pitali smo Benjamina i kako izgleda proces outanja roditeljima i zašto je podrška roditelja LGBT osoba posebno važna.
"Outanje roditeljima često nije odmah prva stanica na koju dijete dolazi. Mnogi se LGBT klinci već u djetinjstvu osjećaju drugačijima, ali tu drugačijost ne znaju objasniti niti imenovati. Za mnogu djecu rodni identitet postaje jasniji tek u pubertetu te nije čudno da tada osjećaju strah, nesigurnost ili da se izoliraju od svojih vršnjaka. Mnogi su preživjeli i neku vrstu nasilja zbog svog rodnog identiteta, zadirkivanja u školi, diskriminaciju itd. Mnogi klinci sami sebe sputavaju kako bi se prilagodili društvenim očekivanjima, kako bi se uklopili u društvo i kako ne bi uznemiravali svoje roditelje ili obitelj. Većina LGBT klinaca od najmanjih dana riječ kao što su peder čuje samo u psovkama te već od malena nauče kako je biti LGBT nešto loše. Previše je to emocija koje prvo moraš proraditi sam. Roditelji kojima se djeca outaju zapravo bi trebali biti ponosni na sebe, budući da im se dijete otvorilo i povjerilo. Nikada ne treba generalizirati pa reći da su baš svi LGBT klinci imali ovakva iskustva, ali velika većina ih je ipak doživjela. Zamislite da nakon svega doživite i osudu od strane vlastitih roditelja. Podržavajuća okolina i obitelj jako su bitni za zdrav razvoj samopoštovanja djeteta, da negdje u pozadini mozga znaš da netko stoji iza tebe i gura te kakve god ružne situacije u životu doživio."
Roditelji ipak često u situaciji kada im se dijete outa ne znaju kako reagirati, što reći i kako pružiti podršku. Benjamin ima nekoliko savjeta:
"Za početak, preporučio bih jednu knjigu koja se zove „Više od prihvaćanja“, a koju su napisali baš roditelji LGBT djece iz Amerike. Prepuna je osobnih priča, savjeta i objašnjenja te je ova knjiga mnogima pomogla. Iz današnje perspektive je možda čak malo i zastarjela, ali mislim da se i danas može primijeniti.
Ono što mogu reći iz svog osobnog iskustva outanja kao i iskustva socijalnog radnika je da budu podržavajući, da postave puno pitanja i traže odgovore na njih izravno od svog djeteta. Nadalje, mislim da je najveći problem imati očekivanja od djeteta. Jedna je majka rekla da nikada nije imala očekivanja od svoje djece, već je samo uživala gledati ih u kakve osobe izrastaju. Očekivanja su otrov za svaku vezu.
Ono što bih također poručio roditeljima je da stanu uz svoju djecu kada su ona napadnuta na bilo koji način. Nemojte umanjivati bullying koji je vaše dijete možda prošlo ili trenutno prolazi. Ne glasujte na izborima za opcije koje nemaju LGBT prava u svom programu. Zamislite kakvu poruku šaljete svom LGBT djetetu kada na izborima zaokružite opcije koje će imati moć još više narušiti sigurnost i kvalitetu života vašeg djeteta. Budite jasni u tome da „šale“ o rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji nećete tolerirati te pokažite svoje nezadovoljstvo kada na iste naiđete u medijima.
Pratite svoje dijete i znakove koji bi mogli ukazivati na potrebu za stručnom podrškom kao što su anksioznost, nesigurnost, depresivnost, nisko samopoštovanje i ostale psihološke smetnje. Slavite različitost u svim formama, čitajte knjige i gledajte filmove LGBT tematike. Mnogim je roditeljima pomogla i pop kultura.
Znam da ovi savjeti djeluju dosta utopistički i idealistički, no mislim da ih je bitno znati. Možda pronađu put do nekoga."
Budući kratkoročni plan projekta je nastaviti s provođenjem intervjua i fotografiranjem roditelja, a dugoročni cilj projekta je, kako sam autor kaže, da za jedno 20 godina on postane u potpunosti bezvrijedan i da se ljudi, kada na njega naiđu, čude da je uopće bilo potrebno provoditi ga, budući da on zapravo prikazuje odnose koji bi trebali biti normalni i koji se podrazumijevaju - roditelje koji podržavaju i bezuvjetno vole svoju djecu.
Mi se u potpunosti slažemo. Benjaminu želimo sreću u budućem radu i zahvalni smo što je netko pokrenuo ovako vrijedan projekt!
