Brzina kojom žrtve prijavljuju seksualno nasilje nije valjan razlog za sumnju u njihovo iskustvo

Gotovo svaki put kada se pojavi vijest o nečijem svjedočenju o silovanju, ili bilo kojem obliku seksualnog nasilja, javnost reagira podijeljeno i djelomično potvrđuje sumnje koje žrtve mogu imati prilikom progovaranja o vlastitom iskustvu. Za razliku od drugih zločina, za žrtve silovanja ispada da su dužne okolini dokazati ne samo da se zločin dogodio, već i to da one nisu odgovorne za isti. Faktor koji dodatno pobuđuje broj negativnih komentara, koji osuđuju žrtvu i više nego samog počinitelja, jest vremensko razdoblje nakon kojeg osobe prijavljuju zločin i spremne su o njemu pričati. Svjedočenje glumice Milene Radulović o silovanju koje je doživjela sa 17 godina od strane vlasnika škole glume koju je pohađala, a koje je potaknulo brojne druge osobe da progovore i o vlastitom iskustvu, otvorilo je raspravu oko problema na koji, čini se, uvijek iznova nailazimo. Doima se da ljudima nije u potpunosti jasno zašto žene osjećaju određeni otpor prema priznavanju doživljenog seksualnog nasilja te koje okolnosti i u kolikoj mjeri utječu na njihovu spremnost progovaranja i svjedočenja.

Općenita definicija seksualnog nasilja Svjetske zdravstvene organizacije (2002) jest da je to bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. Seksualno nasilje na žrtvu ostavlja brojne fizičke posljedice, one vidljive kojih su svjesne i na čijem rješavanju je iz tog razloga lakše raditi (ozljede, spolno prenosive bolesti, trudnoća), i one psihološke, koje su okolini teže uočljive i često prođu „ispod radara“. Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Sa psihološkog aspekta, silovanje može ostaviti izuzetno duboke i trajne negativne promjene u žrtvinom viđenju sebe, svojeg samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti. Promjene se očituju i u povjerenju u sustav, vjerovanju partnerima i samoj seksualnosti, kao i u porastu rizika od razvoja depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja.

Čin silovanja traumatsko je iskustvo jer predstavlja prijetnju tjelesnom integritetu žrtve, što dodatno potvrđuje činjenica da se u ratnom razdoblju silovanje smatra oružjem kojim se žrtve posramljuju i podcjenjuju i iz istog razloga spada u zločine protiv čovječnosti. Međutim, ratna razdoblja nikako nisu jedina u kojima se seksualno nasilje odvija te prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske silovanje spada u Kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. Službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova RH ukazuju na to da su u više od 90% slučajeva žrtve seksualnog nasilja žene te da na svako prijavljeno silovanje dolazi čak 15-20 neprijavljenih slučajeva.

Zašto žrtve ne prijavljuju zločine?

Kao što smo mnogo puta dosad istaknuli, traumatsko iskustvo mijenja temeljna uvjerenja osobe i na takve događaje svatko reagira drukčije. Nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja, zbog čega ni reakcije žrtava ne možemo svrstati u „normalne“ ili „nenormalne“ i naša nam opažanja ne daju za pravo prozivati žrtve zbog načina na koji se ponašaju ili osjećaju. Iako se ljudima iz perspektive promatrača to može činiti iracionalno, iskustvo silovanja žrtvi može promijeniti način doživljavanja svijeta i stoga povlači brojne kompleksne reakcije. Žrtve se mogu osjećati posramljeno i krivo, čak i odgovorno zbog toga što su doživjele, a potencijalne negativne reakcije okoline na njihova iskustva mogu im služiti kao potvrda ovim sumnjama i stoga dovesti do većih psiholoških problema, bolesti ili pokušaja samoubojstva. Neki od strahova žrtava uključuju osuđivanje od strane okoline, strah od gubitka bliskih osoba zbog nepovjerenja u njihovo svjedočenje, gubitak posla ili statusa u društvu, doživljavanje sebe kao nepodobnog partnera u romantičnoj vezi ili braku, kao i strahove vezane uz vlastitu budućnost i sigurnost. Uz to, brojnim žrtvama počinitelji seksualnog nasilja na različite su načine prijetili, uvjeravali ih u to da im nitko neće povjerovati ili ih nastojali utišati pod nekom izlikom koja je pokrenula val drugih sumnji i nesigurnosti. Kako bi se osoba uopće usudila progovoriti o ovakvom iskustvu, mora biti spremna verbalizirati ga i na taj način ponovo proživljavati vlastitu traumu, kao i nositi se s tuđim reakcijama (na koje ne može utjecati, a koje su često raznolike), što nije jednostavan zadatak.

Riječima sociologinje Shulamit Reinharz (1994):

“Imati glas znači imati mogućnost, sredstva i prava izraziti se, reći što nam je na umu i što želimo. Osoba koja nema mogućnosti, sredstva i prava, ostaje u tišini.“

Prema tome, bilo da žrtva prijavi silovanje isti trenutak ili godinama kasnije, njezino iskustvo ne smijemo podcijeniti ni omalovažavati, već joj pružiti podršku i zaštitu koju, kao i svaka druga osoba, treba i zaslužuje.

Čimbenici koji utječu na šutnju žrtava

Ono što potiče šutnju u situacijama svakako su negativne reakcije okoline, koje uključuju okrivljavanje žrtvi i sumnju u njihova svjedočanstva, kao i dobronamjerne pokušaje podrške koji se unatoč tome doživljavaju negativnima (patronizirajuće ponašanje ili podupiranje šutnje). Prema dosadašnjim istraživanjima, jedna do tri četvrtine žrtava silovanja svjedoče o ovakvim negativnim reakcijama od strane barem jedne osobe u njihovoj široj socijalnoj okolini, a česta su iskustva o negativnim ili odmažućim reakcijama i od strane pravnih ili medicinskih osoba. Još su štetnije negativne reakcije od strane profesionalnih izvora i „stručnjaka“ koji izražavaju sumnju u njihova iskustva, umanjuju njihovo iskustvo, smatraju žrtve odgovornima ili odbijaju pružiti pomoć, zbog čega žrtve preispituju učinkovitost takvih izvora i korist od traženja pomoći uopće.

Kada osobe koje su doživjele silovanje izlažemo osuđivačkom ponašanju ili stavovima, one prolaze kroz iskustvo koje osjećaju poput sekundarnog napada, odnosno fenomen poznat pod nazivom sekundarna viktimizacija, koja se odvija onda kada osobama uskraćujemo usluge koje trebaju ili žele. Iz tog razloga ne iznenađuje da neke žene žale zbog progovaranja o silovanju ili čak povlače rečeno, osjećajući se posramljeno, utišano i bespomoćno.

Uloga zajednice

Imajući na umu sve informacije koje znamo o iskustvima svjedočenja žrtava i preprekama na koje nailaze na tom putu, postoje načini kojima im kao zajednica možemo pružiti podršku i olakšati to iskustvo.

• Glavna i najvažnija uloga nam je osigurati žrtvama siguran prostor u kojem mogu ispričati svoje iskustvo te zatražiti i dobiti potrebnu pomoć. Pod ovime podrazumijevamo svu potrebnu medicinsku, pravnu i psihološku pomoć koja im je na usluzi, a koja će, osim samog prostora u prenesenom značenju, pružiti i okolinu za oporavak i zadovoljenje temeljnih potreba. Osobe koje su iskusile neki od oblika seksualnog nasilja mogu (kada i ukoliko se osjećaju spremnima) potražiti pomoć putem stranica poput 'Sigurno mjesto' i 'Ženska soba' s pripadajućim kontaktima i mi ih u njihovoj odluci u potpunosti podupiremo.
• Poslušati njihova iskustva bez osuđivanja. Čar ljudskog iskustva je u tome da ne moramo osobno iskusiti neki doživljaj kako bismo bili u mogućnosti osjetiti i pokazati empatiju osobama koje su doživjele traumatski događaj. Ukoliko nismo u mogućnosti razumijeti nečije iskustvo ili reakciju, naša je odgovornost da se informiramo kako bismo bili u stanju donositi bilo kakve valjane zaključke, posebno imajući u vidu spomenute efekte koje negativni komentari imaju na žrtve.
• Pravovremeno reagirati i zaštititi žrtve u medijima. Jasno je koliki značaj mediji, a posebno društvene mreže, imaju u oblikovanju javnog mnijenja i upravo ovim znanjem trebali bismo se boriti protiv pogrešnih reprezentacija i osuda žrtava u javnom prostoru.
• Edukacija o učincima seksualnog nasilja i načinima kako ga zaustaviti. S obzirom na postojeću zasićenost drugim sadržajem u formalnom obrazovanju, postoji potreba za edukacijom od strane stručnjaka koji bi konkretnim informacijama zajednici, a posebno djeci i mladima, pružili potrebna znanja u borbi protiv postojećeg seksualnog nasilja, ali i njegovoj prevenciji. Takvi bi programi, ukoliko bi se provodili konzistentno i s dugoročnim planom, osim informiranosti o činjenicama vezanim uz silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, doprinijeli i promjeni stava - smanjili osuđivanje i povećali empatiju prema žrtvama.

Zaključno, žrtve nisu i ne mogu biti odgovorne za nasilje koje doživljavaju, o čemu smo i ranije već pisali. Bilo koji oblik osude i nepovjerenja od strane društva odraz je postojećih problema i neučinkovitosti sustava koji tako zakazuje u svojem poslu, a na nama je da za to preuzmemo odgovornost mijenjajući društvo u jednom tolerantnijem i empatičnijem smjeru.

Izvori: