“...Uskoro je lov na 'vješticu' postao majčina omiljena zabava. Sjećam se jednom me je majka povela sa sobom kod neke gatare. Bila je to žena lica i ruku ogrubjelih od napornog seoskog života. Bila je obučena sva u crno s crnim rupcem na glavi… Nakon što je žena majci ispričala prošlost i budućnost iz graha i kave, digla je stari limeni lavor na stol, ulila je u njega vodu, a zatim u vodu ubacila užareni ugljen mumljajući neke nerazumljive riječi i tjerajući uroke i čarolije. Kada je završila, rekla mi je da se skinem. Preplašeno sam pogledala majku koja me samo smrknuto pogledala i ponovila: 'Skidaj se!' Lavor se našao na podu, a ja u lavoru i kada me Žena počela polijevati s onom mlakom vodom više nisam mogla izdržati i popiškila sam se u lavor… Naime žena je ulila tu vodu u dvije flaše: 'Ovu jednu flašu ostavite točno u ponoć na križanju blizu crkve. A s ovom drugom neka se mala umije svako jutro i neka joj se to posuši na licu'…Jedva sam se vukla a kad smo napokon stigle kući, majka je još rekla: 'nemoj se zaboraviti umiti s onom vodom iz flaše'. Samo sam klimnula glavom...”
(Buljan Flander i Kocijan Hercigonja, 2004)

Na spomen zlostavljanja djece kao šireg pojma skoro nitko ne ostaje ravnodušan, a ako govorimo o ritualnom zlostavljanju djece, onda se ravnodušnost svodi gotovo na minimum. Unatoč tome, doima se kako se o ritualnom zlostavljanju djece komunicira nedovoljno, kako na razini svijeta i Europe, tako i u Hrvatskoj. Početci istraživanja ritualnog zlostavljanja vežu se uz Sjevernu Ameriku, a datiraju u 1980-te godine. Međutim, klinička praksa i svjedočanstva žrtava govore u prilog činjenici kako je ritualno zlostavljanje prisutno značajno duže od 40 godina. Neki dokazi upućuju da je bilo prisutno i u 16. stoljeću, samo što u određenoj točki u vremenu nije bilo prepoznato, već se pripisivalo drugim kulturološki ili društveno uvjetovanim okvirima. Praksa ritualnog zlostavljanja često je prepoznata kao transgeneracijska, baš kao i drugi oblici unutarobiteljskog zlostavljanja. Bottoms i Davis (1997) iznose kako se 80-tih i 90-tih godina 20. stoljeća u svijetu počela podizati svijest o sotonističkom ritualnom zlostavljanju djece. U početku je ovo zlostavljanje bilo nazivano sotonističkim zlostavljanjem, zatim sotonističkim ritualnim zlostavljanjem, a nakon određenog perioda uvriježeni termin kojim se opisuje ovaj oblik zlostavljanja postao je ritualno zlostavljanje pod kojim je prepoznat i danas.

Unatoč dominantnosti prakticiranja ritualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece među sotonističkim ideologijama (najviše tijekom 80-tih i 90-tih godina 20. stoljeća), ono nije isključivo za druge organizirane grupe ili kultove koji svoju ideologiju temelje na religijskim, kvazireligijskim ili drugim vrijednosnim sustavima (klanovi, rasistički kultovi, mafija, primitivna plemena i sl.). Opisano ritualno zlostavljanje u kontekstu navedenih grupa u literaturi je prepoznato kao ritualno zlostavljanje temeljeno na kultu. S druge strane, u praksama kod kojih ritualno zlostavljanje nije dio razvijenog sustava vrijednosti, nego se primarno odnosi na seksualno iskorištavanje djece, onda govorimo o pseudo-ritualnom zlostavljanju (Kelley, 1988, str. 229).

Finkelhor i Korbin (1988) navode kako ritualno zlostavljanje djece uključuje kontekst povezan sa simbolima ili grupnom aktivnosti koji ima religijsku, magijsku ili nadnaravnu konotaciju, a uključuje ponovljene aktivnosti koje imaju za cilj zastrašiti i/ili degradirati djecu. Počinitelji ritualnog zlostavljanja putem hijerarhijskog prakticiranja ritualnog zlostavljanja često imaju za cilj održati svoju moć, prestiž i seksualnu gratifikaciju. Bottoms i Davis (1997) navode neke oblike najviše degradirajućih i najbolnijih praksa ritualnog zlostavljanja poput žrtvovanja novorođenčeta sotoni uz prisutnost druge djece i maloljetnika, mutilacija, grupnih silovanja male djece tijekom ritualnih obreda, hranjenje žrtava ljudskim mesom ili izmetima i sl. Brojni autori koji su se ovom tematikom bavili prije više od 20 godina prepoznali su kako ritualno zlostavljanje kod žrtava ostavlja brojne dugotrajne posljedice upravo zbog nesvakidašnje nasilne i po svemu sudeći bizarne prirode ( npr. Young, Sachs, Braun i Watkins, 1991; Kelley, 1996).

Etiologija moralne panike povezane s ritualnim zlostavljanjem

Romano (2016) u svom pregledu navodi niz slučajeva lažnih optužbi za ritualno zlostavljanje često utemeljenih na manjkavostima ispitivača, odnosno tkz. „lažnih sjećanja“ žrtava. U periodu 80-tih i 90-tih godina 20. stoljeća, Victor (1994) u svojoj knjizi iznosi kako je panika zbog sotonizma (eng. Satanic Panic) češća kod osoba koje su slabije obrazovane, konzervativne i osjećaju veću anksioznost zbog nižeg socioekonomskog statusa. Naime, Victor smatra kako su glasine oko sotonističkog ritualnog zlostavljanja „simptom“ moralne panike.

U brojnim slučajevima optužbi za ritualno zlostavljanje (npr. slučajevi: McMartin, 1983.; Amirault iz 1984.), djeca su ispitivana na neprikladan i upitan način, postavljana su im sugestivna pitanja i korištene su anatomske lutke što je dovodilo do stvaranja lažnih sjećanja kod djece. Brojni slučajevi su na kraju bili odbačeni upravo zbog nedostatka fizičkih dokaza i neutemeljenih ili kontradiktornih izjava djece o sotonističkim obredima tijekom ispitivanja. Jedan od poznatijih slučajeva bio je onaj Kee MacFarlane iz neprofitne organizacije „Dječji institut“ (eng. Children's Institute) iz Kalifornije. Naime, MacFarlane je početkom 80-tih u predškolskoj ustanovi McMartin (Kalifornija) održala ispitivanje 400 djece, od kojih je utvrdila da je 359 bilo zlostavljano. MacFarlane nije imala formalnu psihoterapijsku edukaciju niti drugu medicinsku ili psihološku naobrazbu. Istragom u vrtiću McMartin nije pronađeno drugih dokaza te su optužbe protiv odgajatelja u vrtiću na kraju bile odbačene. Zbog nekolicine slučajeva nalik ovome, brojni pojedinci su postali skeptični oko postojanja sotonističkog zlostavljanja djece, kako u Americi, tako i u svijetu.

Isto tako, valja napomenuti i kako su početna ispitivanja i istraživanja sotonističkog ritualnog zlostavljanja provodili antropolozi i sociolozi koji često nisu uspjeli pronaći objektivne dokaze o sotonističkom ritualnom zlostavljanju, već su nerijetko izvodili zaključke kako je sotonističko ritualno zlostavljanje rezultat glasina, narodnih legendi i „stručnjaka za mentalno zdravlje djece i zagovornika zlostavljanja djece“. Danas nam je ipak poznato kako ritualno zlostavljanje djece nije zastupljeno u tolikoj mjeri da bi ga široka masa ljudi doživljavala kao „moralnu paniku“, a stručnjaci za mentalno zdravlje koji su dodatno educirani za ovo područje koriste suvremene tehnike forenzičkog intervjuiranja djece. Navedeno dovodi do jasnih zaključaka o prevalenciji i posljedicama ritualnog zlostavljanja po mentalno zdravlje djece i mladih.

Cozolino (1989) navodi kako je ritualno zlostavljanje djece karakterizirano većim brojem počinitelja oba spola i uključuje veći broj žrtava nego drugi oblici zlostavljanja djece. Komisija za žene okruga Los Angeles još je 1989. detaljno okarakterizirala pojam ritualnog zlostavljanja kao kompleksnog termina koji uključuje ponavljajuće zlostavljanje tijekom duljeg vremenskog perioda kod kojeg je prisutno više oblika zlostavljanja. Oblici nasilja se u velikom broju zabilježenih slučajeva ritualnog zlostavljanja pojavljuju istovremeno - uključujući fizičku, seksualnu i emocionalnu komponentu. Naime, u ritualnom zlostavljanju:

- Fizičko zlostavljanje je okrutno i nerijetko uključuje mučenje i ubijanje (u kontekstu žrtvovanja),

- Emocionalno zlostavljanje posljedica je ritualne indoktrinacije, bizarnih postupaka i „psihološkog terora“,

- Seksualno zlostavljanje naročito je bolno, iznimno ponižavajuće, također vrlo bizarno i često se temelji na dominaciji počinitelja nad žrtvom, odnosno žrtvama.

Istraživanje Bottoms, Shaver i Goodman (1996) na 2272 klinička psihologa učlanjena u Američku psihološku asocijaciju pokazalo je kako se 802 psihoterapeuta barem jednom susrelo s ritualnim zlostavljanjem. Nadalje, od spomenutih 802 psihoterapeuta koji su se susreli s ritualnim zlostavljanjem, u 1228 zabilježenih slučajeva žrtve su bile odrasle osobe, a u 1500 slučajeva žrtve su bile djeca.

Prema Centru za žrtve silovanja i incesta u Brisbaneu (BRISSC), širok raspon posljedica ritualnog zlostavljanja djece i odraslih uključuje brojne negativne psihosocijalne i emocionalne učinke na mentalno zdravlje poput:

  • Simptoma povezanih s traumom - amnezije, disocijacije i ponovnog proživljavanja događaja,
  • Kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja,
  • Disocijativnog poremećaja ličnosti,
  • Samoozljeđujućih ponašanja,
  • Poremećaja prehrane,
  • Suicidalnih ideacija i pokušaja suicida,
  • Zbunjenosti prilikom razlikovanja dobrog od lošeg,
  • Srama, krivnje i osjećaja bespomoćnosti,
  • Specifičnih fobija povezanih sa simbolima koji se odnose na ritualne ideologije (svijeće, zavjese, mrak…),
  • Ovisnosti o psihoaktivnim supstancama i/ili alkoholu,
  • Zaokupljenosti smrću

Čujemo li žrtve ritualnog zlostavljanja?

Budući da se radi o „zatvorenim“ ideologijama koje imaju vrlo malo veza s „vanjskim svijetom“, Survive navodi kako postoji pretpostavka da zlostavljajući pojedinci ili grupe manipuliraju i zastrašuju žrtve da se ne povjere o iskustvu svog zlostavljanja. Schröder i suradnici (2020) u kontekstu navedenih ponašanja ističu izolaciju i senzornu deprivaciju žrtava te kažnjavanje zbog pokušaja bijega. Nadalje, kod pojedinaca koji se odluče povjeriti stručnjacima ili nadležnim ustanovama o iskustvu ritualnog zlostavljanja u dječjoj ili odrasloj dobi, a potencijalno naiđu na stručnjake koji nisu upoznati s teorijskom pozadinom ritualnog zlostavljanja, može se dogoditi postavljanje pogrešnih dijagnoza i poremećaja mentalnog zdravlja (Schröder, Nick, Richter-Appelt i Briken, 2018). Priče koje žrtve ritualnog zlostavljanja s početkom u djetinjstvu mogu otkriti u procesu psihodijagnostike ili psihoterapije mogu zvučati zastrašujuće i ekstremno, a stručnjaci mogu protumačiti njihova iskustva pseudo sjećanjima ili ih zbog naročite bizarnosti proglasiti neuvjerljivima (Sakheim, 1996, Buljan Flander i Kocijan Hercigonja, 2004, str. 84). Zbog navedenoga bismo broj žrtava ritualnog zlostavljanja mogli pretpostaviti većim nego što to pokazuju istraživanja o prevalenciji ovog oblika zlostavljanja u svijetu.

Potrebno je u narednom periodu posvetiti više pažnje osvještavanju stvarnog broja žrtava ritualnog zlostavljanja s početkom u dječjoj dobi, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, ali i voditi računa o brojnim ozbiljnim posljedicama ovog oblika zlostavljanja po mentalno zdravlje djece i odraslih. Uz veću osviještenost i širu dostupnost centara i ustanova s educiranim kadrom stručnjaka koji nude pomoć žrtvama ritualnog zlostavljanja, žrtve bi dobile poticaj da se povjere o svojim iskustvima i započnu svoj put oporavka.

Izvori:

Bottoms, B. L. i Davis, S. L. (1997). The creation of satanic ritual abuse. Journal of Social and Clinical Psychology, 16(2), 112-132.

Bottoms, B. L., Shaver, P. R. i Goodman, G. S. (1996). An analysis of ritualistic and religion-related child abuse allegations. Law and Human Behavior, 20(1), 1-34.

Buljan Flander, G. i Kocijan Hercigonja, D. (2004). Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M. usluge.

Cozolino, L. J. (1989). The ritual abuse of children: Implications for clinical practice and research. 131-138.

Finkelhor, D. i Korbin, J. (1988). Child abuse as an international issue. Child Abuse & Neglect, 12(1), 3-23.

Kelley, S (1996). Ritualistic abuse of children. The APSAC Handbook on Child Maltreatment (str. 90-99) Thousand Oaks, CA: Sage.

Sakheim D.K. (1996) Clinical Aspects of Sadistic Ritual Abuse. In: Michelson L.K., Ray W.J. (eds) Handbook of Dissociation. Springer, Boston, MA. https://doi.org/10.1007/978-1-4899-0310-5_27

Schröder, J., Nick, S., Richter-Appelt, H. i Briken, P. (2018). Psychiatric impact of organized and ritual child sexual abuse: Cross-sectional findings from individuals who report being victimized. International journal of environmental research and public health, 15(11), 2417.

Schröder, J., Nick, S., Richter-Appelt, H. i Briken, P. (2020). Demystifying ritual abuse-insights by self-identified victims and health care professionals. Journal of Trauma & Dissociation, 21(3), 349-364.

Young, W. C., Sachs, R. G., Braun, B. G. i Watkins, R. T. (1991). Patients reporting ritual abuse in childhood: A clinical syndrome. Report of 37 cases. Child Abuse & Neglect, 15(3), 181-189.