Danas odabiremo različite kriterije mjerenja za psihička odstupanja te ih razlikujemo prema intenzitetu, trajanju i samoj prirodi odstupanja. S obzirom na to da u većini slučajeva ne postoje fizički pokazatelji psihičkog oboljenja te osoba okolini djeluje u potpunosti zdravo, razumijevanje okoline za psihički oboljele osobe je ograničeno dominantnim vjerovanjem prisutnim u kulturi.
Psihička odstupanja postoje oduvijek, samo pod malo drugačijim imenima i objašnjenjima.
Zanimljivost je upravo u tome što psihičko odstupanje znači našim suvremenicima. Ponašanje koje odstupa od uobičajenog, a u čijoj je pozadini razmišljanje i doživljavanje koje nije uobičajeno, jedno je od fenomena čije je objašnjavanje uzroka pod izravnim utjecajem tzv. Zeitgeista. Zeitgeist, odnosno duh vremena, označava intelektualnu i emotivnu orijentaciju određenog vremena, zahvaljujući čemu danas o mnogim temama imamo raznolik pregled struje razmišljanja i interpretacije kroz prošlost.
Što je psihičko odstupanje značilo prije cca 8.000 godina?
Najraniji pisani zapisi filozofa i liječnika glavne su uzroke za nekontrolirane i neobjašnjive psihičke pojave konzistentno pripisivali zlim natprirodnim silama uz brojne prisutne varijacije na temu. Tadašnje poznavanje znanosti nije nudilo prirodna objašnjenja za neuobičajene pojave ili ponašanja te su glavnu ulogu u tumačenju odstupajućih ponašanja imale filozofija i religija. Natprirodni pristup prilikom objašnjavanja odstupajućeg ponašanja i doživljavanja nazivao se demonologija.
Demonologija je učenje prema kojem određeno zlo biće živi unutar osobe, pri čemu kontrolira um i tijelo bolesnika. Takvo shvaćanje uzroka psihičkih bolesti bilo je općeprihvaćeno u različitim kulturama predznanstvenog vremena, a ovisno o kulturi i religiji razlikovao se i demon za kojeg se vjerovalo da je uzročnik prisutne bolesti - tako su, primjerice, Babilonci imali za svaku bolest drugog demona, Židovi su opsjednutost pripisivali zlim duhovima, a u Grčkoj je uzrok takvog ponašanja bio pripisan jednom ili više bogova.
U vremenu kada se dijagnostika psihičkih poremećaja oslanjala na demonologiju, liječenje istih se oslanjalo na, danas vrlo upitnu metodu koja definitivno nije u prvom planu, egzorcizam. Ideja egzorcizma je istjerati zle duhove iz tijela opsjednute osobe, a jedna od praktičnih metoda bila je od tijela napraviti nedovoljno dobar dom za takve zle duhove - što je, posljedično, dovelo do toga da tijelo nije prikladan dom ni za samu osobu.
Ipak nisu demoni?
U 5. stoljeću pr. Kr. Hipokrat je iznio revolucionarnu misao tog doba koja nije bila u skladu s tadašnjim Zeitgeistom, a zasnivala se na objašnjenju da su u podlozi psihičkih bolesti prirodni uzroci. Psihičke bolesti Hipokrat je smatrao bolestima mozga te je bio jedan od prvih pobornika somatogeneze. Prema somatogenezi su mišljenje i ponašanje pod utjecajem fizičkog tijela, što znači da odstupajuće ponašanje i mišljenje dolazi kao posljedica tjelesnih poteškoća. Svakako se možemo složiti da je Hipokratova pretpostavka o temeljima psihičkih bolesti, u vidu postojanja neke vrste tjelesne neravnoteže, dala temelje i nagovijestila naša suvremena shvaćanja.
Za vrijeme Hipokratova života (te u narednih 7 stoljeća) vjerovanje u prirodne uzroke psihičkih bolesti postajalo je sve popularnije, a posljedično tome je i uloga liječnika počela konkurirati, dotada najbitnijoj, ulozi svećenika u liječenju psihičkih bolesti. Nakon što se uvažilo postojanje prirodnih uzroka za odstupajuća mišljenja i ponašanja, metode liječenja postale su manje invazivne i manje agresivne za oboljelu osobu. Tako je, na primjer, Hipokrat prilikom liječenja stavio naglasak na oporavak mozga i tijela, a to je uključivalo mirovanje i pomni odabir prehrane kao osnovne metode liječenja. Takvo razmišljanje i metode bili su u potpunosti suprotni dotada raširenom vjerovanju da se tijelo treba što više izmučiti kako bi ga zli duhovi napustili.
Opisani pristup oboljelima uspio se zadržati i postao dominantnim do pojave srednjeg vijeka, nakon čega se vratilo pripisivanje natprirodnim uzrocima i religija je ponovno dobila vodeću riječ u bavljenju i tumačenju odstupajućih ponašanja. Time je nastupilo takozvano mračno doba medicine - no, ovom temom pozabavit ćemo se u nekom drugom članku.
Znamo li sada sve?
Iz današnje se perspektive lako se možemo uhvatiti kako osuđujemo prijašnja vjerovanja ili nam je teže shvatiti kako su neka od njih, koja danas smatramo besmislenima, uspjela zaživjeti. Prilikom proučavanja davnih vjerovanja, posebno u kontekstu mentalnog zdravlja, trebamo uzeti u obzir cijeli kontekst razdoblja te informacije koje su ljudima tada bile dostupne. Specifičnost Zeitgeista je u tome što ga prepoznajemo tek gledajući unatrag kroz povijesna razdoblja, a - što se sadašnjosti tiče - ona je u svakom trenutku povijesti pratila najlogičniji slijed misli. Iz tog je razloga teško prepoznati subjektivnost i odmaknuti se od vlastitog Zeitgeista u kojemu mi djelujemo i postojimo.
Naše su trenutne spoznaje razvijene zahvaljujući svim dosadašnjim iskustvima i vjerovanjima koji su nas doveli do svega što znamo. Valja se prisjetiti da smo svi dijelom ograničeni i oblikovani, između ostalog, i trenutkom u vremenu te svime što to sa sobom nosi. Hoće li naše trenutno dominantno shvaćanje psihičkih odstupanja u budućnosti biti doživljeno kao ispravno, apsurdno ili irelevantno, prepustit ćemo na prosudbu novim generacijama koje dolaze.
Izvori:
Davison G.C., Neale J.M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.Nietzel, M.T., Bernstein D.A., Milich, A. (2001). Uvod u kliničku psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
